OBAVIJEST

     Povodom blagdana sv.Petra i Pavla

    SVETA  MISA 

      

      služiti će se 29.lipnja 2015., u 19,30

         ispred kapele sv.Petra i Pavla u Demerju

      

SLAPNICA - ŽUMBERAČKA LJEPOTICA

     

 

           Jučerašnji prohladni prvi dan ljeta bio je kao stvoren za izlet, a kada je o izletu riječ planinarenje je onda nešto što svakako najviše preferiram. Kako je danas teško skupiti dvoje ili više ljudi čak i za birtiju na jučerašnji kratki izlet uputio sam se sam, a krenuo sam u potragu za  slapom koji mi je promakao prilikom jednog davnog izleta na Žumberak.

         Riječ je o Vranjačkom vodopadu koji se nalazi u dolini Slapnice, lijeve pritoke Kupčine. Dolina Slapnice se proteže od podnožja glavnog žumberačkog hrpta podno Gornje Vasi do Medven Drage gdje Slapnica utiče u rječicu Kupčinu. Rječica Slapnica probila je kroz dolomitne stijene kanjonsku dolinu s nekoliko slapova, spilja i krških vrela. To je zaštićeni krajolik u kojem i danas nastaju sedrene barijere. Dva najljepša slapa su slap Brisalo i Vranjački slap.

         Do Vranjačkog vodopada tek sam zadnji dio puta propješačio djelomično strmom planinarskom stazom. Veći dio puta sam prošao autom, iz smjera Krašića i Pribića, kod ulaza u Medven dragu prije mosta skreće se desno, a ona lijevo kroz kamenolom. Od kamenoloma oko četiri kilometra se vozi solidnom ali uskom makadamskom cestom, te se dolazi do oznake za Vranjački slap. Ovdje postoji malo proširenje dovoljno za parkiranje nekoliko automobila. Desno od ceste uz potok pun malih slapića kroz šumu vodi markirana staza sve do samog vodopada, i dalje na visoravan iznad njega.

         Zbog vrlo bujne vegetacije teško je fotografijom dočarati svu ljepotu ugođaja, a zacijelo je cijeli prizor još upečatljiviji kad opadne lišće, a količina vode bude obilnija.

         Evo nekoliko mojih jučerašnjih slikica:

Od kamenoloma Medven draga do staze za vranjački vodopad vodi solidna šodrana cesta

Mnoštvo malenih slapića

Uz potok vodi uska markirana staza...

...koja je ponegdje, a posebno pri vrhu vrlo strma

Sedreni otok

Štenge

Pogled kroz granje prema vrhu Vranjačkog vodopada

U vrijeme mirovanja vegetacije slika bi bila još impresivnija

Ljepota koja ostavlja bez riječi

Vranjačka spilja

"Sja i drhće u tisuću šara"

"Taj san o slapu da bi mogo sjati, i moja kaplja pomaže ga tkati"

Visoravan iznad vodopada

Potok na vrhu - tvorac slapa

Jedini donekle otvoreni pogled

Mirni donji tok u blizini ribarskoga doma

KO NI SEBI, NI SVOM

            O koje kakvim biserima iz rada (ili nerada) zagrebačkih odnosno holdingovih poduzeća dosta puta sam pisao, a još više puta prešutio zbog političke korektnosti.

             Baš kad sam mislio kako sam vidio sve bedastoće koje te tvrtke znaju napraviti nakon današnjeg obilaska Demerja biciklom uvjerio sam se da iznenađenjima nikad nema kraja!

            Kada pogledate donje fotografije, i kad vam rečem kako su snimljene na početku ulice Maljuge kod križanja s Šivakovom i Lončićevom, mogli biste pomisliti da su tu boravile divlje svinje! Ali nisu. Ovdje su djelatnici „Zagrebačkih cesta“ usred nepokošene trave pokušavali očistiti odvodnu grabu. Šteta što taj prizor nisam vidio uživo, ali rezultat je ,da oprostite na izrazu, jebala mara bumbara…

            Svaki komentar je suvišan, ali budite svjesni da svojom šutnjom odobravate ovakav cirkus od posla koji se plaća iz naših džepova…

Rad, i samo rad

         Minule subote posjetio sam visoko organiziranu zajednicu. Zajednicu u kojoj sve funkcionira kao podmazano, u kojoj svatko bez prigovaranja radi svoj posao, u kojoj se poštuje hijerarhija, u kojoj se ne vara i ne krade, u kojoj nitko ne pokušava biti „jednakiji“ od drugih, i u kojoj se živi po strogim pravilima. Zajednicu koja na istim načelima funkcionira desetcima tisuća godina, zajednicu koja je starija od čovjekove: posjetio sam pčelinju zajednicu.

            Kao što smo rekli u uvodniku pčele su starije od čovjeka, odnosno njihovo  obitavanje na ovoj lijepoj planeti započelo je davno prije pojave ljudi.  Ljudi su pak još u kamenom dobu zapazili vrijednost meda, te od tada traje dugačka povijest njegove uporabe  kao hrane i lijeka,  a paralelno s korištenjem meda u ljudskoj prehrani razvijalo se i uzgoj pčela – pčelarstvo, koje danas egzistira kao značajna privredna grana.

            Od prvih susreta čovjeka i pčela zasnovanih na otimanju meda uz cijenu uboda do suvremenog pčelarenja protekao je dugotrajan i mukotrpan put, koji je na kraju rezultirao današnjim rekao bih snošljivim odnosom između pčela i pčelara. Možda bi čak bilo bolje reći kako je današnji odnos zasnovan na obostranoj koristi, jer iako ih čovjek potkrada pčele bi bez njegove skrbi zasigurno mnogo teže opstajale u današnjem okruženju.

            Ljubaznošću kolege i prijatelja Damira dobio sam priliku detaljno vidjeti kako funkcionira pčelinja zajednica, kako izgleda pčelinjak, te kako pčelarstvo ustvari funkcionira. Budući da je ovo moj prvi susret „oči u oči“ s pčelama i pčelarstvom bojim se kako nisam baš sve najbolje zapamtio, pak ljubazno molim štovano čitateljstvo da mi ne zamjeri na pokojoj nenamjernoj pogrješci. Negdje sam pročitao da svaki pčelar ima svoj način pčelarenja ali i bez toga je riječ o vrlo kompleksnom poslu za čije je bavljenje potrebno vrlo mnogo znanja, a u samom početku valja imati dobrog mentora.

            Rad s pčelama ipak ponajprije zahtjeva ljubav i predanost, te svaki mlaki odnos prema ovome poslu rezultira neuspjehom, a život pčelinje zajednice o kojoj se ne vodi primjerena skrb dolazi u pitanje. Osim toga, ukoliko pčelar zapusti svoje pčele vrlo je vjerojatan i razvoj bolesti koji onda može utjecati i na druge pčelinjake, te tako prouzročiti štetu s nemjerljivim posljedicama. Zato se pčelari danas udružuju u zajednice, te je na taj način omogućena lakša međusobna komunikacija, praćenje rada, a po potrebi je moguće i sankcioniranje onih koji svojim neradom ugrožavaju ostale uzgajivače.

            Skrb o pčelinjoj zajednici traje permanentno cijele godine ali je to rad koji opušta, i kako kaže naš Damir, odmara živce. Pčelarstvom se je počeo baviti u Hrvatskom Leskovcu odakle je svoje pčelice morao izmjestiti zbog građevinskih radova, a danas je Damirov pčelinjak smješten u Horvatima. Pitoreskni krajolik koji ga okružuje pčelama pruža obilje raznovrsne paše, te su one prezaposlene tijekom cijele vegetacijske sezone. Pune ruke posla onda naravno ima i Damir ali to nije samo onaj posao od kojega se ližu prsti! Košnica naime neprekidno vrvi životom, pčelice u neprekidnom kretanju odrađuju svoje prirođene zadatke, a uloga pčelara je da ih usmjerava na obostranu korist: potrebno je nadzirati njihovo razmnožavanje kako ne bi dolazilo do nekontroliranog rojenja, treba skrbiti da imaju dovoljno vode, pratiti punjenje okvira medom, mora se paziti da je leglo u dobroj zdravstvenoj kondiciji, i što je najvažnije da tijekom mirovanja odnosno kada nema paše pčele imaju dovoljno hrane. I, to je tek mali dio onoga što treba raditi oko pčela, a još manji dio onoga što treba znati o pčelama i pčelarenju. Od mene za prvi put dovoljno, a sada pogledajmo pokoju slikicu iz Damirovog pčelinjaka.

                                                                                                                      Stjepan Kos

Unutrašnjost pčelinjaka

Nije riječ o dimnim signalima: dimilica ima vrlo važnu ulogu u pčelinjaku

Ovo sam ja

O svakoj košnici Damir vodi precizan dnevnik

Ako sam dobro zapamtio na ovome se okviru rađaju nove pčelice, ...

... a ovaj je već gotovo ispunjen medom

Tu negdje je i kraljica

Dan branitelja Grada Zagreba

        Povodom dana branitelja Grada Zagreba predstavnici Gradske četvrti Brezovica jučer su položili  cvijeće i zapalili svijeće ispod spomen obilježja preminulim demerskim braniteljima.

Više jadac nego gladac

         Nakon mjeseci i mjeseci droncanja po jamama stanari ulice J.Lončića napokon su jučer dočekali kavu-takvu sanaciju kolnika razrovanog zbog gradnje kanalizacije.

         U jednom uređenom društvu točno bi se znalo  tko što radi, tko naručuje, i naravno tko što plaća. Nažalost, za gradnju kanalizacijske mreže, sliva Močirad, u GČ Brezovica teško možemo reći da se odvija na pošten, transparentan, a bogme i stručan način! U protekle više od dvije godine nagledali smo se svakakvih građevinskih vratolomija  graditelja nedoraslih postavljenome zadatku, ali zato podobnih za pobjedu na  natječaju. Skupa i nekvalitetna gradnja otegla se u nedogled da bi na kraju bila finalizirana katastrofalnom „sanacijom“ prometnica.

         Kako je po tzv. ugovoru izvođač dužan vratiti kolnik u prvobitno stanje usuđujem se postaviti pitanje: što to točno znači prvobitno stanje?

Naime, ako idete po trnju i poderete gaće, te ih nakon toga pokrpate jesu li gaće vraćene u prvobitno stanje ili su to sada neugledne, pokrpane gaće koje uskoro treba zamijeniti novima?!

         U konkretnom slučaju izvođač je prekopani dio sanirao tako da je na podlogu upitne kvalitete izliven vrlo tanak sloj asfalta, a preostali dio ceste koji nije prekopavan ali je također oštećen prilikom gradnje kanalizacijske mreže, ostavljen je takav kakav je. I to će se naravno vrlo brzo morati popravljati našim zajedničkim novcem. Osim toga, koliko je meni poznato, demerske ulice su  građene tako da je na pripremljenu podlogu izliven najprije temeljni a zatim završni sloj asfalta čija je onda ukupna debljina daleko nadilazila sadašnjih „sanacijskih“ četiri-pet centimetara!

         I nije li to onda kriminal!? 

U čast i slavu svim nevinim žrtvama

I ovog svibnja, kao i svih proteklih sedamdeset godina, ponovo naviru sjećanja na prolivenu krv, prekinute živote,  bezdušno i okrutno zaustavljenu mladost, na tisuće i tisuće žena, muškaraca i djece ubijenih od strane tzv. osloboditelja. „Osloboditelja“ koji su u ime svoje krvave petokrake kao simbola jedne totalitarne ideologije, bez suda i bez pravde, bez ikakvog propitivanja krivnje okrutno i bezdušno pobili cvijet hrvatske i drugih mladosti.

Mnogi govore kako se ova mučna događanja s kraja drugog svjetskog rata prečesto spominju u današnjim političkim trvenjima. Ali, ne može se prečesto govoriti o onome što je desetljećima gurano pod tepih, a današnji masovni mediji koji su mahom pod utjecajem starih moćnika  još uvijek prešućuju počinjene zločine. Zato nam se opet kao goruća potreba hrvatskog nacionalnog korpusa nameće nikad provedena lustracija koja bi makar djelomično zatvorila vrata prema prošlosti, a svim hrvatskim državljanima pružila mogućnost života bez nekih davno nametnutih utega. Svjesno sam upotrijebio formulaciju „svim hrvatskim državljanima“, jer će samo nakon potpunog i nepristranog sagledavanja prošlosti biti moguć suživot svih različitosti.

Nažalost, stari mentalni i svjetonazorski sklop još je duboko ukorijenjen iz jednostavnog razloga jer su mnogi od toga dugi niz godina dobro živjeli! To je i jedini razlog što danas imamo „antifašiste“ i „srbe“po zanimanju. Oni su to zato jer se i dan danas pod okriljem dijela političkog establishment-a isplati biti „antifašist“ ili „ugroženi“ Srbin, i od toga osigurati materijalnu egzistenciju. I nije dovoljno što „antifašističke“ mirovine primaju mnogi koji su se 1945. igrali po pijesku, već takvi indoktriniraju svoje unuke u „mlade antifašiste“!  Koliko je meni poznato fašizam je poražen okončanjem WW2, pa doista ne znam protiv čega bi se mogla boriti „udruga mladih antifašista“ Ano Domini 2015. . Očigledno je kako su njihovi mentori „falili cili balun“ jer fašizma, barem onog  koji opisuje Bratoljub Klaić, danas jednostavno NEMA. Postoji netrpeljivost i netolerancija ali to nije ono čime bi se bavili „mladi antifašisti“…

Samozvani borci za prava Srba u Hrvatskoj trebali bi konačno uvidjeti kako hrvatski državljani srpske nacionalnosti kusaju istu kašu s Hrvatima: i jednima, i drugima jednako krule crijeva ako su nezaposleni ili pak rade, a ne primaju plaću.  Ako pak rade, i Srbi, i Hrvati na svojim plećima jednako osjećaju sve „dobrobiti“ neoliberalnog kapitalizma!

I opet nažalost, za današnji mentalni sklop među dijelom politički aktivnih Hrvata te njihovih glasača krivi su masmediji. Mediji su najbolji primjer zašto je lustracija potrebna,  jer pod dirigentskom palicom svojih u prošlosti zaglavljenih nalogodavaca truju svijest širokih masa lažima i obmanama, tvoreći tako polarizirajući nacionalni korpus. Najbolji primjer uspješnosti neotitoističke propagande su nedavni predsjednički izbori na kojima je osvjedočeni pristaša preživjelog mentaliteta, pristaša obnavljanja u krvi demontirane državne tvorevine sada pod novim radnim nazivom „regija“ odnosno „region“, uspio osvojiti gotovo polovicu glasova birača. Vuk u janjećoj koži svojom slatkorječivošću umalo je uspio u svojoj namjeri očuvanja privilegija koje su (i) njegovi preci stekli krvlju, terorom i otimačinom.

Zato ne mogu, i neću vjerovati kako milijun punoljetnih građana, glasača, podržava one koji opravdavaju krvave zločine svojih prethodnika, već sam siguran kako su ti glasači žrtve bespoštedne promidžbe raznih neojugoslavenski nastrojenih političkih moćnika.

U ime svih nevinih žrtava palim u raznim ratovima za Hrvatsku, a posebno u ime  nevinih žrtava ubijenih po završetku drugog svjetskog rata, pozivam sve dobronamjerne i nacionalno osviještene glasače lijevog svjetonazora da dobro promisle kome daju svoj glas, jer kada zagrebu ispod površine uvjeriti će se kako se njihovi tobožnji politički istomišljenici bore samo za u krvi stečeni povlašteni status, kako društveni tako i materijalni.

Ovaj post posvećujem svim nevinim žrtvama ubijenima od strane partizana po okončanju drugog svjetskog rata, a posebno onima iz našeg neposrednog okruženja:

Marko Imprić  - moj djed, ubijen negdje na Križnim putovima

Josip Frklić  - moj pratetak, ubijen negdje na Križnim putovima

Franjo Čakanić  - rođak, ubijen vjerojatno na području Samobora 

Žrtve poklane u „krčelićevom štaglju“ u Demerju:

Ivan Pavleček

Franjo Pavleček

Vid Pavleček

Mijo Tončić

Ivan Crnković

Neka im je pokoj vječni, i laka hrvatska (ili neka druga) zemlja!

                                                                                 Stjepan Kos

Slični postovi:

DEMERJE U II. SVJETSKOM RATU 2

Partizanska pravda

Barbarin rov

Blaiburg 2012.

BLEIBURG 1945. - 2011.