Nakon
poduljeg vremena eto me opet na ovom blogu. Mada me većina čitatelja prati i na Facebook-u, nekako mi se blog čini
boljim oruđem prijenosa informacija, budući da je na facebooku evidentna
hiperprodukcija svega i svačega što onda naravno ne pridonosi kvaliteti.
Namjera mi
je od sada češće objavljivati na ovome blogu iako vam to sa sigurnošću ne
mogu obećati, jer su životne situacije
upravljane prije svega Božjim nakanama i providnošću, a tek manjim dijelom
našim željama i odlukama.
U ovom postu
vam želim reći nekoliko riječi o knjizi koju sam zadnju pročitao. Riječ je o
osebujnoj knjizi, knjizi koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, knjizi koja
će vas dirnuti do dubine duše i promijeniti vaše poimanje kako Domovinskog tako
i svih drugih ratova.
Autor knjige
Vilim Karlović odvodi nas direktno u srž krvave epopeje Vukovara, priča o njenim
najokrutnijim detaljima, upoznaje nas s neopisivo svirepim i bezosjećajnim
pripadnicima jedne bolesne ideologije, pričajući nam o svojem stradanju zapravo
nam približava sudbinu malog čovjeka u žrvnju rata i politike...
Radnja ove
knjige nije fikcija. To je autorova autobiografija, a sve što opisuje stvarno
je i surovo do te mjere da mnogo puta morate
prekinuti čitanje kako bi obrisali suze. Vilim višekratno naglašava neupitnu
Božju ulogu u svojem preživljavanju, što i jest nepobitna činjenica. Ali, isto
tako, Svevišnji je morao imati i nekakvu važnu nakanu za budućnost ovog čovjeka
nakon svih zala i iskušenja koje je prošao! Ta Božja nakana je zasigurno
pisanje, i preko tog pisanja širenje istine. Istine koju vrhovništva, stranke,
sudovi i politike žele ofarbati svojim bojama, a autor knjige nam je podastire
čistu, neuprljanu i neprostituiranu. Vilimova istina posebna je po tome što ne
poziva na osvetu i poravnanje računa. Naprotiv njegova istina, pa i on sam,
svima oprašta iskreno i bezuvjetno.
Baš radi istine svatko bi morao
pročitati ovu knjigu. I to ne samo u Hrvatskoj i Srbiji. Ova knjiga nadilazi
granice samo dvaju etnosa i država, ona šalje jednu univerzalnu poruku Božjeg
mira i oprosta, a pritom ni najmanje ne
služi ničijim (dnevno)političkim svrhama. Upravo zato ova knjiga nije previše spominjana u glavnim medijima, a
iako je više nego dobar „materijal“ za ekranizaciju nažalost je malo vjerojatno
da će se to u bližoj budućnosti i
ostvariti. Tim više što će mainstream mediji uvijek naglašavati neke prijeporne događaje iz
Vilimova kasnijeg života nasuprot njegovom neupitnom herojstvu i stradanju.
Stjepan Kos