nedjelja, 26. ožujka 2023.

BIO JEDNOM JEDAN DVORAC

 


            Postoji (ili je možda bolje reći postojao je) jedan dvorac na kraju jednog velikog grada zaboravljen od svih. Nitko baš nitko o njem ne vodi računa , ni vlasnici , ni oni koji se bave zaštitom spomenika kulture, ni grad , ni država. Nitko. Posljednji čovjek kojemu je doista bilo stalo do dobrobiti ovog lijepog zdanja bio je akademski slikar Ivan Opsieger, a on je nažalost prije četiri godine preminuo.

            Nekadašnji biser kasnobaroknog graditeljatva imao je burnu i sadržajnu prošlost, stolovali su u njem grofovi, sastajali se masoni, opisivali ga veliki književnici poput Matoša i Zagorke, u njemu se  zabavljalo i dobro jelo, plesalo, svadbovalo, bio je tu disko klub, a jedno vrijeme čak i škola. Kroz svo rečeno vrijeme nije se baš previše ulagalo u ovu neprocjenjivu građevinu, a od 2007. godine kada je dvorac Brezovica vraćen Zagrebačkoj nadbiskupiji započela je njegova konačna propast. Unutrašnjost dvorca je opljačkana, iz nečuvane zgrade ukradeno je sve što je vrijedilo, i što se moglo odnijeti, dok su neprocjenjive freske nepovratno uništene grafitima. Kulturocid u doslovnom smislu te riječi.

            Posljednji udarac već načetoj građevini zadala su posljednja dva potresa, te nažalost nije realno očekivati njezinu obnovu. Tim više što je dvorac prepušten na milost i nemilost, privremene ograde su probijene, a jamačno je i provaljen jer postoji utabana staza prema zgradi.

            Fotografije govore više od riječi, a snimljene su danas 26. Ožujka AD 2023.

 

Ispod ovi povijuša skriva se nekadašnji šank na minigolf igralištu



Nekadašnja osnovna škola, kasnije umjetnički atelje












            Nisam pokušao ući u dvorac jer bi to bio nelegalan čin. Izgled unutrašnjosti je više nego šokantan, a fotke snimljene 2020.god. možete vidjeti na ovom linku.

 

                        Pozdrav od vujca Štefine!


nedjelja, 19. ožujka 2023.

BEDAKI MEĐU NAMA

 

Sva Božja stvorenja nastoje svoje nastambe držati koliko toliko urednima, pa tako ono što im više ne treba izbacuju iz njihovih boravišta. To kod većine životinjskih vrsta nije neki posebni problem budući da su njihovi nusproizvodi  dio bioloških lanaca obnove i razgradnje.

Problem je pak ponajveći na vrhu piramide Stvaranja: čovjek. Ili  smo možda trebali reći nečovjek. Taj rečeni čovjek, koji bi trebao biti vrhuncem Stvoriteljeve kreativnosti, počesto se ponaša kao da mu pamet uopće nikada nije ni dana. Jer, što drugo reći kada danas pogledamo na sve strane razbacano smeće, onečišćenu šumu, kanale, livade, potoke i živice?!

Svaki put kad šetam produžetkom Demerske ulice prema šumi nešto me stegne u grlu, i uvijek se pitam zašto (ne)ljudi ovo rade? Tu ima svega od životinjskih ostataka od kolinja, građevinskog otpada, kućnog smeća, namještaja… Izgleda kako su ljudi postali puno gori i bezobzirniji nego su to bili prije dok nije postojalo organizirano prikupljanje smeća. Doista je teško shvatiti kakav to mentalni sklop ima poriv odvesti nešto u šumu kada za svaku komponentu otpada postoji način zbrinjavanja.

Rješenje problema jamačno je u rigoroznom kažnjavanju, na čemu bi gradske vlasti trebale žurno poraditi.


 

Ovo na slici je samo jedan, ali najsvježiji primjer kako djeluje alkoholom spaljeni mozak: krevet  je traktorom, na tanjuračama dovezan i bačen uz tuđu oranicu, dok se oranica vlasnika ležaja nalazi na suprotnoj strani puta. Mogao je staviti kraj svoje njive možda bi koji put prilegao…

                                                                  Pozdrav od vujca Štefine!

utorak, 14. ožujka 2023.

Mudri grab

 


Od postanka Svijeta ljudi su promatrali stvorenja oko sebe i tako stjecali za život prijeko potrebna znanja  i mudrosti  kojima je Gospodin obilato obdario baš sve Njegove kreacije.

Od svega i svakog možemo ponešto naučiti, pa nam tako  jedno svakodnevno,  obično drvo kao što je grab poručuje kako nije dobro odbacivati ništa staro dok umjesto toga ne dođe novo. Grab je naime poseban po tome što ne odbacuje lišće odmah u jesen poput ostalog listopadnog drveća, već mu ono otpada tek u proljeće netom prije ili tijekom novog pupanja, a otpadanje  obično bude potpomognuto jakim ožujskim vjetrovima.

U današnjem ubrzanom kovitlacu života prečesto svjedočimo kako ljudi lakomisleno odbacuju, ne samo stare stvari nego i različite životne ustrojbe, obrasce i organizacije, a da pri tome ne vode računa na koji će se način te novotarije reflektirati kako na njih tako i na kvalitetu života i opstojnosti zajednice.

Zato nam mudri grab ukazuje na važnost strpljivosti i promišljanja prije donošenja važnih odluka, a mudri je pak narod još davno skovao poslovicu:

Ne bacaj stare cipele dok ne nabaviš nove!

Jamačno bi i političari svih fela mogli ponešto naučiti od graba i starih narodnih mudrosti ali o tome nekom drugom zgodom. Danas, u prvom postu nakon puno vremena neću politiku u svoju butigu. Ali samo danas, za dalje ne garantiram…

                                                            Pozdravlja vas vujec Štefina!