Kročeći svakodnevnim životnim stazama i ne primjećujemo zanimljivosti nekih mjesta ili pojava, smatramo ih razumljivima samima po sebi ili pak na njih ne obraćamo pozornost nesvjesni njihove postojanosti u vremenu niti skrivenih priča o njihovoj i našoj prošlosti.
Jedno od takvih mjesta je i Kuftinčev gaj u Demerju, neveliko područje obraslo drvećem i grmljem okruženo livadama i oranicama, smješteno između zaselaka a također u blizini prostrane Demerčice. Slučajni će namjernik odmah uočiti nelogičnost postojanja malene šumice, gaja pored velike šume, te će se morati zapitati što je to nagnalo naše pretke da ovaj prostor ostave neobrađenim.
Stariji mještani još pamte priče o mističnoj plavičastoj izmaglici koja se za vedrih noći izdizala iznad određenih mjesta u Gaju, o Turcima i sabljama, o zakopanom blagu i kamenju. Nažalost, većina je ovog blaga usmene predaje nepovratno izgubljena a ovdje iznosim tek mrvice prikupljenih sjećanja.
Maštu Demeraca stoljećima su razbuktavali humci, blaga uzdignuća u zapadnom dijelu Gaja koji su ovdje, s nama nedokučivom nakanom, napravljeni ljudskom rukom. U njih je uloženo mnogo truda i vremena te ih u potpunosti nisu izbrisali ni mnogi prohujali vjekovi.
Danas su u cijelosti očuvana tri humka od kojih je najveći promjera oko osam metara. Humci su pravilne kružne zemljane tvorevine otprilike jedan metar izdignute iznad razine tla te je po mom dubokom uvjerenju najveći humak ujedno i najviša točka u široj okolici. Pored očuvanih nalaze se ostaci, raskopine, najvećeg (ili možda dvaju manjih) humaka. Na tome mjestu iskapanja je početkom dvadesetog stoljeća napravio otac Dragice Kuftinec a ona mi je ovo ispričala koncem osamdesetih (gđa Dragica je preminula 2000.god.). Iskapanje nije ispunilo očekivanja budući da je bilo potaknuto pričama o zakopanom turskom blagu a glavnom se nalasku, željeznoj sablji, ubrzo gubi svaki trag.
Prema priči gđe Dragice po rubu humka, ispod razine tla, bilo je raspoređeno neobrađeno kamenje a dublje u središtu je pronađena crna masa, nešto slično pepelu. Nije poznato u kojem je dijelu bila navodna sablja niti kako je izgledala.
Nakon ovoga iskapanja priča polako pada u zaborav tako da danas tek mali broj seljana uopće zna za možebitne tajne koje skriva Kuftinčev gaj.
Gaj je površine oko 19 500 m2 , 127 metara nad morem
Najčešće i najviše prepričavano tumačenje samog postojanja Kuftinčevoga gaja ispričao mi je pokojni g.Petar Piškor. Prema njegovom kazivanju predaja govori da je Gaj ustvari tursko groblje nastalo za njihovih prodora u ove krajeve negdje oko 1550. godine. Iz tog vremena svoj korijen vuče i ime susjednog Hudog Bitka a navodno su Turci poslije te „hude bitke“ svoje poginule pokopali na lokaciji današnjeg Gaja a kasnije je groblje prekrila šuma budući da , iz razumljivih razloga, nitko nije htio obrađivati to zemljište. Ukoliko uzmemo u obzir rijetku naseljenost ovih prostora polovicom prošlog tisućljeća, kao i stvarna događanja iz tog vremena odabir prostora za groblje čini se sasvim razboritim.
U prilog ovoj teoriji govori postojanje lokaliteta „Turska glava“ nedaleko od mjesta Vukojevca, na pola puta između Zagreba i Siska. Ovdje se također radi o sličnom humku a koji je, prema lokalnoj predaji, nastao tako da su pokapajući vojnog velikodostojnika turski vojnici ispuštali svaki po šaku zemlje na njegov grob.
Povijesnom se pak činjenicom smatra da je nakon velikog poraza tursko-vlaške vojske kod Siska 1593. godine, posljednji upad turaka u naše krajeve bio 1595.godine, kada su ih pod Okićem porazili karlovački konjanici. Tom je prilikom poginuo značajan broj turaka za koje nije zabilježeno gdje su pokopani, što opet otvara mogućnost da su, nakon povlačenja na sigurnu udaljenost, svoje poginule sahranili u Demerju.
No, dragi moji, sve naprijed izneseno moramo gledati samo kao jednu od mogućnosti, tim više što prilikom spomenutih iskapanja nisu pronađene nikakve kosti a osobito ne ljudske ili da ne rečem turske, što teoriju o turskome groblju dovodi u ozbiljnu upitnost. Držim malo vjerojatnom mogućnost da bi Turci spaljivali svoje mrtve, tim više što se to, barem prema mojim saznanjima, kosi s načelima Islama. Bilo kako bilo ovo je tek jedna od teorija o postanku Kuftinčevog gaja.
Najveći sačuvani humak prekriven je šumom
 |
Mističnom ugođaju pridonosi igra svjetla i sjene |
Prikupljajući građu za ovaj moj skromni uradak, naišao sam na opise keltskih grobova na Žumberku kod sela Budinjak, gdje je otkriven impozantan broj (oko 140 ) bogato opremljenih grobova u zemljanim grobnim humcima. Isto tako su u Gornjem Malunju kod Jastrebarskog potkraj 19. stoljeća nađeni grobovi spaljenih pokojnika uz koje je bilo željeznog oružja. Navodno su grobovi bili ukopani u veći zemljani humak, što je slučaj i u Budinjaku. Sve ovo me neodoljivo podsjetilo na naše domaće humke u Kuftinčevom gaju pa tako dolazimo do još jedne, doduše vrlo smjele, teorije o njegovom nastanku.
Naime,kako sam naprijed spomenuo, prilikom iskapanja jednog od humaka u Gaju pronađena je i sablja a budući da nemamo njezinog opisa zašto ona ne bi mogla biti iz keltskog vremena ?
Oko Kelta i njihovih svećenika, druida, isprepleteno je obilje priča i legendi, koje ih često stavljaju izvan osjetilne percepcije svijeta: kotao obilja i kotao uskrsnuća sažimaju njihovu filozofiju i pogled na život. Iako ne postoje pisani tragovi iz keltske kulture, iz rimskih izvora doznajemo da je druidski nauk bio tajan a dugogodišnja se obuka održavala u šumama i pećinama. Rimljani i kršćani su iz straha sjekli i palili keltske svete šumarke a kolika je njihova povezanost s šumom svjedoči i sama riječ druid, čiji je korijen grčka riječ „drous“ što znači hrast.
Uzmemo li boravak keltskih plemena na ovim prostorima kao povijesnu činjenicu dok nam nedovoljna istraženost humaka ostavlja mogućnost različitih spekulacija, šumarak koji danas zovemo Kuftinčev gaj ili jednostavno samo Gaj, mogao bi biti mnogo, mnogo više od običnog šumarka.
Gaj, pogled sa zapada
S.K.
Pozdrav od Demka!