srijeda, 23. travnja 2014.

SVETI PAVAO



         Eto, zasigurno ćete pomisliti kako sam pobrkao lončiće: danas je Sveti Juraj, a ja u naslov stavio Svetog Pavla! I ne samo u naslov. Ovaj će post govoriti više o sv.Pavlu  nego o sv. Juraju! Nadam se da mi današnji svetac neće zamjeriti što ću ga ove godine malo zanemariti, a razlog tome je što se moj foto-aparat pokvario pa nisam imao čime zabilježiti sinoćnje kresove. Kako je naš davnašnji odnosno bivši župni zaštitnik već po svojoj tradiciji simbol početka nečega odnosno prekretnice - odbacivanja starog i dolazak novog, koristim današnju prigodu za najavu jednog novog ili bolje reći budućeg događanja u kojemu će pak Sv.Pavao biti glavni akter…

         Odmah nakon izgradnje, ili bolje rečeno još tijekom gradnje, kapele sv.Petra u Demerju jedan dio mještana bio je nezadovoljan time što je ona posvećena samo svetome Petru apostolu, dok je sv. Pavao izostavljen iako se i njega slavi na isti dan kada i sv.Petra. Ove godine ispraviti ćemo ovu malu nepravdu nanesenu svetome Pavlu te će njegov kip 29. lipnja 2014. biti postavljen i posvećen uz kip Sv.Petra.        
         Kao što vam je poznato drveni kip demerskog sv.Petra isklesao je samouki naivni kipar Stjepan Balažin iz Remeta.
         Stjepan Balažin rođen je 1947. u Hlebinama, gdje je završio osnovnu školu, a nakon toga je u Koprivnici izučio vodoinstalaterski zanat. U Zagreb je došao 1966., zaposlio se, oženio i završio za limara. U isto vrijeme otkriva u sebi potrebu i želju za izradom skulptura od drva. Pri izradi uvijek nastoji iskoristiti ono što je u drvo već „usađeno“, tako da na neki način ustvari oslobađa likove zarobljene u drvetu, uglavnom oraha ali se koristi i drugim vrstama drva. U njegovoj radionici možemo vidjeti kipove različite tematike,  prevladavaju vjerski, seoski te motivi iz svakodnevnog života, a ima tu i kipova s izrazitim  erotskim nabojem…
Nekoliko puta svoje je radove izlagao, a danas ih možete razgledati (i kupiti) u Stjepanovoj radionici, u Remetama, ulica Anđele Horvat 14 .
         Kip demerskog sv.Pavla je u izradi, a kako napreduju radovi uvjerili smo se na uskrsni ponedjeljak, kada su snimljene i donje fotografije.
Police majstorove radionice prepune su različitih kipova

Stjepan Balažin

Sv.Pavao demerski u izradi
Majstor i Pavao "na klocnama". Do Petrova će kip zablistati u punome sjaju.

nedjelja, 20. travnja 2014.

Pobjeda!


Danas se ponovo prisjećamo najveće pobjede zabilježene u povijesti čovječanstva. Danas slavimo pobjedu Svjetla nad tamom, Dobrog nad zlim, Života nad smrću. Nažalost u našem svakodnevnom životu prečesto zaboravljamo činjenicu Isusove pobjede nad smrću, te se prepuštamo sveprisutnoj apatiji i (samo)sažalijevanju. Ali, tamo gdje postoji istinska vjera ne bi smjelo biti mjesta  ni za kakvu sumnju!
        Sve teškoće koje su snašle velik broj ljudi trebamo prije svega sagledati kao privremenu kušnju, a kada sve izgleda izgubljenim trebamo biti svjesni neprekidne bitke koja se odvija između dobra i zla, u kojoj pokoja bitka koju  izvojeva zlo nikako ne znači i njegovu pobjedu. Naprotiv, Isus je svojim uskrsnućem zauvijek porazio smrt, tamu i zlo, a svi mi koji smo krštenjem nasljedovali Njegovu pobjedu, na svaku životnu kušnju trebamo gledati tek kao kamen na cesti!

        Svim čitateljima ovog bloga, Demerčicama i demerčanima, rodbini i prijateljima želim istinski susret sa svjetlom Uskrsloga! Neka vas  Njegovo Svjetlo prati na svim vašim stazama, te vam živote ispuni zdravljem i svakovrsnim obiljem! Svima želim

     Sretan Uskrs !



četvrtak, 17. travnja 2014.

Korizmeno razmišljanje (3)


Razmišljanje na Veliki četvrtak
Fra Luka Tomašević 
BOG TREBA LJUDE
T. de Chardin je već prije 40-tak godina upozorio da  najveće zlo koje može pogoditi čovječanstvo nije zlo od mogućih katastrofa, niti od gladi niti od bilo koje zarazne bolesti, već duhovna bolest koja se očituje kao gubitak volje za življenjem.
Čitajući ovu njegovu proročansku tvrdnju, upitao sam se:» Zar se to nama već nije dogodilo?» Pokojni sv. Otac, Ivan Pavao II. je upozoravao kako živimo u «kulturi smrti» koja se protivi «kulturi života» u svim postavkama modernog života. Današnji sv. Otac govori o „teroru relativizma“.  I jedno i drugo se širi na sve slojeve društva, a pokazuje se kroz nasilje nad životom, kroz geste i čine, kroz riječi i uvrede koje se svakodnevno nanose, posebice onima koji su slabiji, nemoćniji i životno ugroženiji kao što su djeca, pogotovo ona nerođena i starci. Vidi se u našim životima bez ideja i djelovanju bez načela, u našim stavovima da radimo ono „što nam paše“ i da nam nitko, pa ni Bog, ni Krist, ni Crkva, a kamoli župnik ili vsćenik, ne smije govoriti što i kako! To je  stvorilo nasilje svukud oko nas tako da je ono toliko ušlo u naš svijet da više nitko i nigdje nije siguran, pa ni u samoj obitelji. Svaki dan čujemo i čitamo o nasilju u školama, u odgojnim zavodima, u javnom životu: svugdje prijetnje, nasilno ponašanje i grube riječi.
Uzrok tome papa nalazi u zamračenju Božje slike u današnjim ljudskim srcima i umovima. A, ako je zamračena slika o Bogu, dobrom Ocu, logično je onda zamračena i slika o čovjeku. Čovjek onda nije više osoba, on nije brat ni sestra. Sve što postoji treba samo i jedino meni koristiti, meni služiti i meni biti na raspolaganju. Sve ono što stoji na tome putu, treba biti uništeno, odbačeno! I današnji čovjek traži svoje ostvarenje, svoje blaženstvo, upravo nanoseći bol i nepravdu drugima. I moramo ustvrditi: doista se preobrazio, ali u nenadmašivog sebičnjaka, u bezosjećajnog kruhoborca, u rafiniranog ubojicu!
Koliko li je takav mentalitet i način života suprotan kršćanstvu, koliko se protivi volji Božjoj, najbolje nam pokazuje Kristov život i primjer. I kada je govorio, nije govorio o silnom  Bogu, već o milosrdnom Ocu, nije govorio o kazni, već o praštanju, nije govorio o ljudskoj odgovornosti, već o bratstvu i ljubavi. I to je sam pokazivao. Uze dijete u naručje i reče «jao onome koji mu naudi»; stoji kraj puta i vidi sprovod u kojem jedna žena silno plače, te pita «što se događa». Rekoše mu «to je neka udovica i umri joj nenadano sin jedinac». On joj se približi i veli «ženo ne plači» i vraća joj sina. Ugleda hromog od rođenja i daje mu da hoda, vidi slijepca i otvara mu oči, ugleda gladni narod i daje mu jesti. Zapravo, gdje god je vidio i gdje god se susreo s čovjekom, posebice s bolesnim jadnim, otuđenim, on spremno i spontano reagira, pomaže i upućuje blagu i prijateljsku riječ. I to čini samo iz jednog razloga jer ljubi čovjeka, jer je strastveno zainteresiran da taj čovjek bude sretan, da se raduje životu. Pače veli:» Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi dušu! Što možeš dati kao otkupninu za sebe!» Tako on prvi u ovom svijetu uspostavlja zanimanje za osobe općenito, a za jadne i ugrožene posebno, traži za njih poštivanje, iskazuje im ljubav i osjeća se odgovornim za sreću i radost svakog čovjeka. Eto to je kršćanstvo: usrećiti drugog čovjeka. I još više: tako se služi Bogu! To izvrsno shvaća papa Ivan Pavao II. kad veli:» Čovjek je put Crkve!» Kršćanstvo nije nastalo da bude samo religija, tj. štovanje Boga, već je rođeno iz strastvene ljubavi za čovjekom i njegovom srećom. «Što god ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili!» Veli i to: »Po tom će ljudi znati da ste moji učenici!» A to je bit kršćanske ljubavi koju upravo slavimo na Veliki četvrtak kada je Krist svima oprao noge.
Braćo i sestre, eto to je kršćanstvo! I to je razlog što nas Crkva svake godine na početku korizme zove na razmišljanje o životu, o nama, o svijetu u kojem živimo, a kroz misterije Velikog tjedna nam pokazuje da je ih je moguće ostvariti jer je Krist to već učinio. Biti kršćanin znači postati puni čovjek, čovjek Božji, čovjek za druge, poput samog Krista. Samo tako i jedino tako se ulazi u slavu. Za kršćanina u životu nema «sjenica», nema zapećaka, nema izolacije kada je u pitanju čovjek i život. Traženje sjenica, poput Petra, znači traženje iluzija i sreće izvan Boga jer naš Bog nije ostao izoliran i sretan sam u sebi, već se spustio u naš jadni i kukavni svijet da ga učini sretnim. No, On zato danas treba nas ljude, On treba naše oči i uši, naše ruke i noge, on treba naša srca i naša dobra djela!
I još samo jedno: žrtvovati se za druge «do smrti, smrti na križu» je jedini put sreće i jedini put smislenog života koji dovodi do Boga i potpunog preobraženja! A toga smo svi, i kao Crkva, i kao narod, i kao pojedinci, danas veoma potrebni!

subota, 12. travnja 2014.

Cvijeće na Cvjetnicu



         Tjedan dana uoči najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa spominjemo se Isusova ulaska u Jeruzalem. Iako su pri ovom događaju građani Jeruzalema Spasitelja dočekali palminim i maslinovim grančicama ove potonje su nekako više ušle u tradiciju, tako da  su danas maslinove grančice nezaobilazan simbol Cvjetnice.
         U našim pak, kontinentalnim, krajevima dugo vremena za blagoslov na Cvjetnu nedjelju koristio se gotovo isključivo cvijet drijenka, jer je maslina u vrijeme slabije i sporije prometne povezanosti primorskih krajeva s unutrašnjošću bila nedostupna za većinu puka. S druge pak strane i drijen je tijesno povezan s Križnim putem, budući da je križ koji je nosio i na kojem je raspet Isus, bio izrađen od drenovog drva. Isto tako vrijeme cvatnje drijena uglavnom se poklapa s Cvjetnicom.
Doduše ima i izuzetaka, kao na primjer ove godine kada je drijenak  već dobrano ocvao.

Iako je drijen već odbacio svoje upečatljive žute cvjetove na današnji smo blagdan obdareni bogatstvom boja i mirisa mnogobrojnog cvijeća, a za ovu prigodu izdvajam jednu prekrasnu miomirisnu biljku koja je u ovim krajevima vrlo zastupljena, te je nalazimo u gotovo svakome vrtu. Riječ je dakako o jorgovanu čiji nas miris vraća u dane mladosti…


Opijeni mirisom jorgovana postajemo svjesni dragocjenosti dara života i besmislenosti svagdašnjeg kukanja nad životnim nedaćama, kako onim stvarnim tako i onim u koje nas nastoje uvjeriti i tako nam ubiti optimizam i vjeru u život. Zato ne posustajmo pred lažima koje nas zapljuskuju sa svih strana, te s vjerom i optimizmom krenimo ususret Velikom tjednu!

subota, 5. travnja 2014.

Korizmeno razmišljanje



          


 DRAGOCJENA   ŠUTNJA

                          Šutnja je BLAGOST

kad ništa ne uzvratiš na uvredljive riječi,
kad ne tražiš natrag ono što su tebi dužni,
kad prepustiš Bogu obranu svoje časti,
                         šutnja je blagost…
                           
                                      *
                             Šutnja je MILOSRĐE

kad ne razglasiš tuđe pogreške,
kad oprostiš bez istraživanja prošlosti,
kad ne osuđuješ,nego zagovaraš u sebi,
                             šutnja je milosrđe…  

                                      *

                             Šutnja je STRPLJIVOST

kad trpiš bez tugovanja,
kad ne tražiš utjehe od ljudi,
kad pouzdano čekaš,da sjeme polako klija,
                             šutnja je strpljivost…

                                      *

                             Šutnja je PONIZNOST

kad šutiš zato,da bi brat-braća bila počašćena,
kad čuvaš za sebe izvanredne Božje milosti,
kad pustiš da se tvoja djela krivo tumače,
kad ostaviš drugima slavu neke akcije,
                             šutnja je poniznost…

                                     *

                             Šutnja je VJERA

kad šutiš jer znaš da upravo On djeluje,
kad se odričeš zvukova i glasova svjetskih
      i stojiš u Njegovoj prisutnosti,
kad ne tražiš razumijevanja jer tebi je dosta da te
      On poznaje,
                             šutnja je vjera…

                                     *

                             Šutnja je KLANJANJE

kad zagrliš križ , a ne pitaš „zašto?“
                             šutnja je klanjanje… 


                                             ISUS JE ŠUTIO !    

(nepoznat autor)