nedjelja, 24. siječnja 2016.

OKIĆ GRAD


Tužne ostatke nekada slavnog  grada Okića u raznim sam prigodama posjetio nekoliko puta, a stalni čitatelji ovog bloga imali su prilike vidjeti dva posta na ovu temu. Zato vas ovaj put neću zamarati s općepoznatim povijesnim činjenicama o Okiću, već ću naglasak staviti na njegovu ljepotu kao poželjnog izletničkog odredišta.
Za izlet na Okić ne morate se dugo pripremati ni planirati putovanje, ne morate biti u ne znam kakvoj fizičkoj kondiciji, a ne radi se niti o velikom financijskom izdatku. Treba samo imati volje, naći vremena, i trud će vam biti bogato nagrađen prelijepim pogledima, susretom sa slavnom poviješću, a boravak na čistom planinskom zraku jamačno će blagotvorno djelovati na vaše zdravlje.

Inicijator našeg jučerašnjeg izleta na Okić bio je najmlađi član ekipe Filip, a Martina i moju malenkost nije baš trebalo puno nagovarati. Ovog smo puta odabrali stazu koja vodi od Novog Sela Okićkog, do kuda smo došli autom koji smo parkirali kod autobusne stanice nedaleko od Crkve rođenja Blažene Djevice Marije Okićke. Novo Selo Okićko do 1947. zvalo se Okićka Sveta Marija, a preimenovano je ukazom „narodne“ vlasti. Selo je izgrađeno 1911. godine kada su stanovnici obližnjeg Popovog Dola zbog klizišta morali napustiti svoje domove (link).
Od autobusne stanice planinarska staza vodi prema Plešivici, a nakon desetak minuta u Popovom Dolu skrećemo desno, te preko sada već grmljem obrasle livade, kroz  šumu dolazimo do novosagrađenog „Frajlinog mosta“. Po prelasku potoka, šumom i livadama dolazimo do do spoja s planinarskim putem koji vodi od Domovića, te još petnaestak minuta nastavljamo putem uz koji teče Okićnica. Dolazimo do podnožja Okić grada gdje se nalazi Planinarski dom  "Dr. Maks Plotnikov", u kojem  se subotom i nedjeljom možete okrijepiti.
Od planinarskog doma još nas desetak minuta strmog uspona dijeli do ostataka sjedišta stare hrvatske političke župe Okića. Burg je napušten prije četiri stotine godina, a njegovi žalosni  (i nekonzervirani) ostaci svjedoče o nekadašnjem velikom sjaju i moći tadašnjih vlasnika. Oni svjedoče također i o znoju, krvi i suzama, podanika koji su ovo nekad velebno zdanje izgradili.... Ti naši davno zaboravljeni preci  zaslužuju neupitno divljenje, jer  čak i danas, uz sva čuda suvremene tehnike, izgraditi dvorac na strmoj litici pet stotina metara nad morem bio bi respektabilan poduhvat.

Nažalost svjedočimo tek jadnim ostacima negdašnjeg sjaja koje će budući naraštaji upoznati tek virtualno, jer i ovo što je ostalo za koje će se desetljeće potpuno urušiti. Teško je pomisliti kako bi političari koji dijele novac namijenjen kulturi izdvojili koju Kunu za konzerviranje starih građevina, jer oni novac usmjeruju na kojekakve suvremene glupeštine koje čak ni nebi trebale biti svrstane u kulturu. Za to vrijeme priroda neumitno ponovo preuzima davno joj otetu liticu, usred starog okićkog burga raste drveće, svake godine vrijeme polako, kamen po kamen, rastače nekad velebnu utvrdu.

 Nadam se kako će vas slijedeće slike dodatno motivirati, te pridonijeti vašoj odluci za izlet na Okić. Vrijeme vas ne mora previše zabrinjavati, važno je samo da ništa ne pada. A da hladnoća baš i nije neka prepreka jučer se uvjerila naša tročlana ekipa.

                                                                                              Stjepan Kos


Svaka čast HPD Jastrebarsko na novim putokaznim pločama. Inače, staza je cijelom dužinom odlično označena.


Frajlin most izgrađen je prošle godine, a prijelaz preko potoka je prije toga bio poprilično zahtjevan pri većem vodostaju



Ovdje se naš put spaja s onim iz Domovića

Okićka ikebna
Što ću, star sam i debeo, pak su me suputnici morali pričekati na svakom jačem usponu

Jaglaci kao da ne mogu dočekati toplije vrijeme

Pogled s proplanka prema vrhu...

...i pogled s vrha na proplanak

Smrznuta Okićnica

Uspon na razvalinu 

Iskusni planinari




Signal za mobitel je dobar

Šteta što vrijeme nije bilo vedrije...

Pogled kroz prozor

Jadni ostaci velebnog zdanja


Unutar zidina raste drveće

Još jedan pogled kroz prozor

Planinarski pečat. Jastučić naravno nismo ponijeli.

Prije spuštanja još jedna fotka za uspomenu na današnji izlet.

petak, 22. siječnja 2016.

ŠUMA



         Ne tako davno, tek pred kojih sedam-osam desetljeća, u našem se kraju živjelo na jedan sasvim drugačiji način, način koji nije isključivao prirodu. Točnije rečeno naši su preci živjeli u gotovo savršenom skladu s prirodom gotovo u potpunosti namirujući svoje potrebe u vlastitom okruženju. Tijekom vremena ovaj skromni ali idilični i zdrav način života (moderno bi to rekli  održiv način života) ustupio je mjesto ovovremenom užurbanom, stresnom, i krajnje nezdravom načinu življenja, uvjetovanom poretkom gotovo isključivo temeljenim na industrijsko-tehnološkim vrednotama. Zarobljeni u svakodnevnici ispunjenoj žurbom, stresom, i borbom za opstanak, više ili manje narušena zdravlja sve više žudimo za boravkom u prirodi.
         Za razliku od stanovnika velikih gradova imamo sreću živjeti u ovom našem još ne toliko izgrađenom, niti industrijaliziranom predgrađu. To je blagodat koju bi mnogi bili spremni skupo platiti, a mi je uglavnom ne primjećujemo, te ne koristimo Bogom dane prednosti koje nas okružuju.
         Eto, naša lijepa šuma Demerčica nalazi nam se tu pred vratima, a malo tko, i malo kad nađe vremena prošetati po njoj, te upiti taj iskonski mir, tišinu, i spokoj koji ondje vlada. Znam da neke od šetnje našom šumom odvraća preduvjernje kako je riječ o uglavnom neprohodnoj šikari. Uvjeravam vas da to više nije tako, jer šuma raste, neprekidno se mijenja, pa danas tamo gdje je još donedavno tek divljač znala pronaći put mladi hrastići ponosno svoje mlade grane upiru prema nebu, želeći doseći visinu svojih predaka...
         Nađite vremena i uživajte u ljepoti šume, šuškanju lišća, tihom žuboru Lomnice, a dok će vas oštri zimski zrak štipati za nosnice možda vam se posreći te ugledate zeca ili čak srnu! Dobro, vele da ima i divljih svinja ali njih zasada nisam vidio. Pođite u šumu i uživajte u njenim zimskim čarima. Uživajte u njoj ali je i poštujte. Ne zagađujte je, i ne ostavljajte smeće jer  šuma je naš zrak koji udišemo, izvor i čuvarica života na Zemlji, dom mnogim životinjama, zaklon od vjetra i kiše, izvor hrane i ljekovitog bilja, i još mnogo toga. Zato poštujte njenu molitvu:

         Molitva šume 

Čovječe, kad pored mene prođeš, 
nemoj podići ruku ni na jedno stablo, 
ni na jedan grm. 
Nemoj me nepromišljeno ozlijediti. 
Ja sam toplina tvoga doma 
i ognjišta u hladnim zimskim noćima, 
prijateljski hlad i štit od vreline ljetnoga sunca. 

Ja sam drvo tvoje kolijevke, 
sljeme tvoje kuće, daska tvojega stola, 
postelja na kojoj spavaš i odmorište vječnog počinka. 
Čovječe, poslušaj me i usliši molitvu moju: 
Ne ruši me nepotrebno, 
ne spaljuj me nepažnjom, ne sijeci me nerazumno, 
ne ozlijedi me bezobzirno. 
Očuvaj me za svoju djecu!

                (Ovo je jedna od varijanti prijevoda pjesme Molitva šume Khalila Gibrana)



         A kako naša šuma izgleda ovih dana pogledajte na nekoliko slijedećih sličica:
Prazno hranilište ispod kojeg je tek par oklasaka, a sijena ni u tragovima

Tu netko stanuje. Možda lisica?

Jedan od rijetkih "odraslih" hrastova. Starost? Ne znam ali svakako više od stotinu godina. 

L

Lomnica se krivudajući probija kroz šumu

U djelomično zaleđenoj rječici ogledaju se mlada stabla

Tragovi borbe za opstanak

Još jedno hranilište bez hrane. Ipak, po ostacima je vidljivo da je ovo bilo dobro opskrbljeno

Baš kao i (svačiji) život, Lomnica se dalje mukotrpno probija kroz šumu žureći prema svome kraju, gdje će svoj tok nastaviti kao sastavnica veće rijeke...
                                                                                                                       Stjepan Kos