ponedjeljak, 28. listopada 2013.

Samo Bog uvijek zna...


         Često se u kolopletu života nađemo u situaciji koja nam toga trenutka izgleda teška i bezizlazna. Međutim, kasnije nakon određenog vremenskog odmaka, u većini slučajeva, ispadne kako se ta naoko loša situacija preokrenula u našu korist. Baš kao što jedna stara uzrečica govori: „Kada Bog zatvori vrata, otvori prozor“.
         Zato, ma koliko nas životne okolnosti pritisnule, nikada ne smijemo očajavati; mi nismo u mogućnosti sagledati cijelu priču, dano nam je vidjeti tek jedan njezin dio iz kojeg možemo izvući (i) krivi zaključak.  Nažalost takve krive zaključke često donosimo nesvjesni ruke Onoga Koji je uvijek nad nama…

         Sve ovo lijepo oslikava stara kineska priča u nastavku posta, a koju posvećujem meni bliskoj osobi koja se momentalno nalazi u vrlo neugodnoj životnoj situaciji. Vjerujem kako će se ta neugodna situacija brzo okončati, i ostati u sjećanju kao tek jedna uspješno savladana životna prepreka.

SREĆA ILI NESREĆA?

U jednom selu u Kini živio je veoma siromašan starac, ali su mu čak i carevi zavidjeli jer je imao predivnog bijelog konja. Nudili su mu ogromne sume novca za konja, ali starac bi uvijek odgovorio: "Ovaj konj za mene nije samo konj, on je osoba. Pa kako se može prodati osoba, prijatelj?"

Iako je bio siromašan nikada nije prodao konja. Jednog jutra je otkrio da konj nije u štali. Ubrzo su se okupili ljudi iz cijelog sela, i rekli mu: "Ti nerazumni starče! Znali smo da će ti jednog dana ukrasti konja. Bilo bi bolje da si ga prodao. Kakva nesreća!" Starac je odgovorio: "Nemojte ići tako daleko govoreći to. Jednostavno recite da konj nije u štali. Ovo je činjenica, a sve ostalo je sud. Da li je ovo nesreća ili sreća ne znam, jer je ovo samo dio priče. Tko zna što će uslijediti?" Ljudi su se smijali starcu i rekli kako su znali da je pomalo lud.


Međutim, jedne noći, nakon petnaestak dana, starčev konj se iznenada vratio. Nisu ga ukrali već je pobjegao u divljinu. Ali, nije se vratio sam. Sa sobom je doveo dvanaest divljih konja. Ponovo su se ljudi okupili i rekli: "Starče, bio si u pravu. Ovo nije bila nesreća, nego se zaista pokazalo da je sreća." Starac je odgovorio: "Ponovo idete predaleko. Recite jednostavno da se konj vratio... Ko zna da li je to sreća ili ne. To je samo dio priče. Kako možete prosuditi o čitavoj knjizi pročitavši samo jednu rečenicu?" Ovaj put ljudi nisu rekli ništa, ali su u sebi mislili da griješi. Najzad, zar mu nije došlo dvanaest prelijepih konja?
Starac je imao sina jedinca koji je počeo dresirati divlje konje. Samo sedam dana kasnije pao je sa jednog od njih i slomio obije noge. Ljudi su se ponovo okupili i ponovo su rekli: "O kakva je ovo nesreća. Tvoj sin jedinac se ne može osloniti na svoje noge, a u tvojoj starosti bio ti je jedina podrška. Sada si siromašniji nego ikad." Starac je odgovorio: "Vi neprestano sudite. Ne idite tako daleko. Recite samo da je moj sin slomio noge. Niko ne zna da li je ovo nesreća ili sreća. Život dolazi u dijelovima i više od toga  nije nam dano."
Nekoliko tjedana kasnije zemlja je ušla u rat, i svi mladići iz tog mjesta bili su zavojačeni. Samo je starčev sin ostao, jer je bio onesposobljen. Cijeli grad je plakao i tugovao, jer zemlja je gubila rat, i znali su da se većina mladića nikada neće vratiti. Došli su kod starca i rekli: "Bio si u pravu starče!“. Pokazalo se da je to bila sreća. Možda je tvoj sin ozlijeđen, ali je još uvijek sa tobom. Naši sinovi su zauvijek izgubljeni." Starac im je odgovorio: "Vi uvijek iznova sudite. Recite samo to da su vaši sinovi odvedeni u rat, a moj nije. Samo Bog, onaj koji sve poznaje od početka do kraja, zna da li je to sreća ili nesreća."
kineska priča

 



kineska priča


 


SREĆA ILI NESREĆA?

U jednom selu u Kini živeo je jedan veoma siromašan starac, ali su mu čak i carevi zavideli jer je imao predivnog belog konja. Nudili su mu ogromne sume novca za konja, ali starac bi uvek odgovorio: "Ovaj konj za mene nije samo konj, on je osoba. Pa kako se može prodati osoba, prijatelj?"
Iako je bio siromašan nikada nije prodao konja. Jednog jutra je otkrio da konj nije u štali. Ubrzo su se okupili ljudi iz celog sela, i rekli mu: "Ti nerazumni starče! Znali smo da će ti jednog dana ukrasti konja. Bilo bi bolje da si ga prodao. Kakva nesreća!" Starac je odgovorio: "Nemojte ići tako daleko govoreći to. Jednostavno recite da konj nije u štali. Ovo je činjenica, a sve ostalo je sud. Da li je ovo nesreća ili sreća ne znam, jer je ovo samo deo priče. Ko zna šta će da sledi?" Ljudi su se smejali starcu i rekli da su znali da je pomalo lud.
Međutim, jedne noći, posle petnaest dana, konj se iznenada vratio. Nisu ga ukrali već je pobegao u divljinu. Ali, nije se vratio sam. Sa sobom je doveo dvanaest divljih konja. Ponovo su se ljudi okupili i rekli: "Starče, bio si u pravu. Ovo nije bila nesreća, nego se zaista pokazalo da je sreća." Starac je odgovorio: "Ponovo idete predaleko. Recite jednostavno da se konj vratio... Ko zna da li je to sreća ili ne. To je samo deo priče. Kako možete prosuditi o čitavoj knjizi pročitavši samo jednu rečenicu?" Ovaj put ljudi nisu rekli ništa, ali su u sebi mislili da greši. Najzad, zar mu nije došlo dvanaest prelepih konja?
Starac je imao sina jedinca koji je počeo da dresira divlje konje. Samo sedam dana kasnije pao je sa jednog od njih i slomio obe noge. Ljudi su se ponovo okupili i ponovo su rekli: "O kakva je to nesreća. Tvoj sin jedinac ne može ni da se osloni na svoje noge, a u tvojoj starosti bio ti je jedina podrška. Sada si siromašniji nego ikad." Starac je odgovorio: "Vi neprestano sudite. Ne idite tako daleko. Recite samo da je moj sin slomio noge. Niko ne zna da li je ovo nesreća ili sreća. Život dolazi u delovima i više od toga nam nije dato."
Desilo se da je posle nekoliko sedmica zemlja ušla u rat, i svi mladići iz tog mesta bili su regrutovani. Samo je starčev sin ostao, jer je bio onesposobljen. Ceo grad je plakao i tužio, jer je zemlja gubila rat, i znali su da se većina mladića nikada neće vratiti. Došli su kod starca i rekli: "Bio si u pravu, starče. Pokazalo se da je to bila sreća. Možda je tvoj sin obogaljen, ali je još uvek sa tobom. Naši sinovi su zauvek izgubljeni." Starac im je odgovorio: "Vi uvek iznova sudite. Recite samo to da su vaši sinovi odvedeni u rat, a moj nije. Samo Bog, onaj koji sve poznaje od početka do kraja, zna da li je to sreća ili nesreća."
kineska priča
- See more at: http://znakoviporedputa.com/poucne-price/40-sreca-ili-nesreca#sthash.yfyaCMrO.dpuf

SREĆA ILI NESREĆA?

U jednom selu u Kini živeo je jedan veoma siromašan starac, ali su mu čak i carevi zavideli jer je imao predivnog belog konja. Nudili su mu ogromne sume novca za konja, ali starac bi uvek odgovorio: "Ovaj konj za mene nije samo konj, on je osoba. Pa kako se može prodati osoba, prijatelj?"
Iako je bio siromašan nikada nije prodao konja. Jednog jutra je otkrio da konj nije u štali. Ubrzo su se okupili ljudi iz celog sela, i rekli mu: "Ti nerazumni starče! Znali smo da će ti jednog dana ukrasti konja. Bilo bi bolje da si ga prodao. Kakva nesreća!" Starac je odgovorio: "Nemojte ići tako daleko govoreći to. Jednostavno recite da konj nije u štali. Ovo je činjenica, a sve ostalo je sud. Da li je ovo nesreća ili sreća ne znam, jer je ovo samo deo priče. Ko zna šta će da sledi?" Ljudi su se smejali starcu i rekli da su znali da je pomalo lud.
Međutim, jedne noći, posle petnaest dana, konj se iznenada vratio. Nisu ga ukrali već je pobegao u divljinu. Ali, nije se vratio sam. Sa sobom je doveo dvanaest divljih konja. Ponovo su se ljudi okupili i rekli: "Starče, bio si u pravu. Ovo nije bila nesreća, nego se zaista pokazalo da je sreća." Starac je odgovorio: "Ponovo idete predaleko. Recite jednostavno da se konj vratio... Ko zna da li je to sreća ili ne. To je samo deo priče. Kako možete prosuditi o čitavoj knjizi pročitavši samo jednu rečenicu?" Ovaj put ljudi nisu rekli ništa, ali su u sebi mislili da greši. Najzad, zar mu nije došlo dvanaest prelepih konja?
Starac je imao sina jedinca koji je počeo da dresira divlje konje. Samo sedam dana kasnije pao je sa jednog od njih i slomio obe noge. Ljudi su se ponovo okupili i ponovo su rekli: "O kakva je to nesreća. Tvoj sin jedinac ne može ni da se osloni na svoje noge, a u tvojoj starosti bio ti je jedina podrška. Sada si siromašniji nego ikad." Starac je odgovorio: "Vi neprestano sudite. Ne idite tako daleko. Recite samo da je moj sin slomio noge. Niko ne zna da li je ovo nesreća ili sreća. Život dolazi u delovima i više od toga nam nije dato."
Desilo se da je posle nekoliko sedmica zemlja ušla u rat, i svi mladići iz tog mesta bili su regrutovani. Samo je starčev sin ostao, jer je bio onesposobljen. Ceo grad je plakao i tužio, jer je zemlja gubila rat, i znali su da se većina mladića nikada neće vratiti. Došli su kod starca i rekli: "Bio si u pravu, starče. Pokazalo se da je to bila sreća. Možda je tvoj sin obogaljen, ali je još uvek sa tobom. Naši sinovi su zauvek izgubljeni." Starac im je odgovorio: "Vi uvek iznova sudite. Recite samo to da su vaši sinovi odvedeni u rat, a moj nije. Samo Bog, onaj koji sve poznaje od početka do kraja, zna da li je to sreća ili nesreća."
kineska priča
- See more at: http://znakoviporedputa.com/poucne-price/40-sreca-ili-nesreca#sthash.yfyaCMrO.dpuf

subota, 19. listopada 2013.

Malo o radu Vijeća MO Demerje

                Već neko vrijeme na ovom blogu nismo govorili o radu naše lokalne samouprave, pa je red da vas o tome malo detaljnije informiram. Teško da ću u ovom postu uspjeti dotaći sve ono čime smo se sve bavili od konstituiranja sadašnjeg Vijeća Mjesnog odbora Demerje, ali se nadam iznijeti makar ono najbitnije.
         Ono što je najuočljivije, i što ste svakako morali primijetiti su male komunalne akcije, a koje su ovih dana pri samome kraju. Dakle, asfaltirane su ulice Štuk i Kutićek (Kutićek samo djelomično, zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa), zacijevljen je dio Demerske ulice te je na tome dijelu napravljen nogostup, Demerska je produžena do zadnje kuće u sklopu kojeg je uređeno križanje Demerske i Srednjeg putica koje služi kao okretište, te je (konačno) riješena odvodnja od kapele Sv.Petra prema ulici J.Lončića. Od malih komunalnih akcija još treba napraviti dva velika propusta u ulici Gorana Šivaka.
         Paralelno s realizacijom plana MKA vijeće mjesnog odbora poduzima i mnoge druge aktivnosti na poboljšanju  uvjeta života u našem naselju, a isto tako rado izlazimo u susret traženjima i inicijativi mještana. Naravno da sve ne ide glatko, i da itekako moramo biti svjesni ograničavajućih okolnosti u kojima živimo, ali nastojimo uvijek učiniti ono što je maksimalno moguće.
 
Izvod iz zapisnika s 2.sjednice Vijeća MO Demerje
         Neki naši zahtjevi već su riješeni, mnogi su u fazi ostvarenja, a na svakoj sjednici pokrećemo nove inicijative. Momentalno izrađujemo prijedlog plana MKA za iduću godinu, koji će uvelike zavisti od financijskih mogućnosti.
         Ono što zacijelo najviše zanima mještane istočnog dijela Demerja je pitanje nastavka započetih radova na izgradnji kanalizacije. Nažalost, utjecaj Vijeća MO na kapitalne projekte je gotovo zanemariv, pa su tako i informacije kojima raspolažemo prilično ograničene: ukratko radovi najvjerojatnije neće biti nastavljeni prije proljeća. Isto tako, glede plinofikacije, a koja je prema nekim najavama trebala biti izgrađena tijekom ove godine, nemamo nikakvih pouzdanih informacija.
         Eto, nadam se kako sam vam uspio pružiti barem malo uvida u rad Vijeća mjesnog odbora Demerje, a imate li kakvih pitanja ili prijedloga uvijek ćemo ih rado razmotriti, te im ako je to ikako moguće udovoljiti. Isto tako moram naglasiti kako nastojimo djelovati kao kompaktna cjelina, te biti na usluzi svim mještanima Demerja. Zato me osobno žalosti činjenica da su se dvije gospođe nedavno osjetile ugrožene od citiram: „demerske liste koja ih nije ni pustila u Dom , pa ih neće ni iz njega tjerati“, budući da mi nije poznato kako bi bilo kome bila namjera nekoga tjerati iz demerskog Doma. Očigledno bi rečene gospođe nasilu htjele postati mučenice, ali neka to, molim lijepo, budu bez mene i bez moje liste. Uostalom, obijema su građani nešto poručili na izborima...

Kutićek

Štuk

Produžena Demerska i križanje s Srednjim puticom

Zacijevljen dio Demerske

Kod kapele više neće kreketati žabe

Novo ogledalo

Nova tabla

srijeda, 16. listopada 2013.

Dragi prijatelji bloga „Sveti Petar Demerje“!



Kao što ste već jamačno primijetili brojač posjeta instaliran s lijeve strane teksta danas je premašio 100 000 klikova.
         Ovaj brojčanik nije nužno pouzdani pokazatelj velike posjećenosti bloga, sve zavisi od gledišta: za neke autore ova bi brojka u odnosnu na vremenski protijek bila katastrofalno mala, a neki bi pak bili presretni kada bi je dostigli…  Ipak mislim kako s obzirom na (pretežno) uskolokalnu  tematiku moram biti više nego zadovoljan s čitanošću, a posebno sam ponosan što ovaj blog posjećuju ljudi različitih interesnih usmjerenja, svih stupnjeva obrazovanja, dobnih skupina, i što je najvažnije blog ne čitaju samo Demerčanke i Demerci!
          Današnji prelazak 100 tisuća posjeta smatram prvenstveno vašim priznanjem mog truda koji ulažem u pisanje i uređivanje ovog svojevrsnog demerskog glasila, dok sam i dalje u nedoumici glede vaših ocjena i želja, budući da su komentari po pojedinačnim postovima prije izuzetak nego pravilo. Nadam se kako će se i to u budućnosti promijeniti, te da ćemo  i dalje nastaviti s našim virtualnim druženjem!
         Hvala vam što ste me trpili, te vas pozivam da i dalje pratite ovaj skromni blog.




 

petak, 11. listopada 2013.

Budi što jesi


Natpis na kamenoj ploči na portugalskom ljetovalištu blizu mjesta Sines:

" Budi što jesi. Postani što možeš postati. Preuzmi mjesto koje zavređuješ. Ali, odgovoran si izraziti sav svoj talent, upotrijebiti sve svoje vrijednosti, usavršiti sve ono što nije savršeno. Odgovoran si navijestiti svoja htijenja, i zajedno s drugima, u harmoniji zajedništva gdje se svatko dobro vidi - ostvariti najviše i sebi i drugima.“  


ponedjeljak, 7. listopada 2013.

BLAGDAN NEOVISNOSTI





         Sutrašnji blagdan podsjetiti će nas na to da je Hrvatska neovisna država. Makar na papiru. A, kolika je stvarna neovisnost naše zemlje vidjeli smo proteklih dana na slučaju „Lex Perković“: bez obzira što su ovime neke bivše strukture ustvari željele zaštititi svog nekadašnjeg (možebitnog) egzekutora, u stvari smo saznali čija je riječ zadnja u EuRopskoj uniji. Kako je bilo ovaj, tako će  biti i svaki slijedeći put…
         Ipak, surova sadašnjost nije prepreka prisjećanju na časnu prošlost u kojoj je krvlju izvojevana hrvatska samostalnost. Naše je pravo i obveza ponositi se i slaviti vrijeme i ljude koji su stvorili Hrvatsku! I sve dok, makar samo u našim srcima, budemo održavali pozitivan nacionalni plamen naša će Domovina imati pravo na budućnost.


     Sretan vam dan hrvatske neovisnosti !





nedjelja, 6. listopada 2013.

JOŠ JEDNA TUŽNA VIJEST





        U četvrtak, 03.listopada  2013. u 87. godini života umro je Milan Pavleček. Mnogim čitateljima ime ovog časnog starca možda i nije poznato; proživio je on svoj životni vijek tiho, skromno i samozatajno, uvijek noseći teško breme uspomena na poraće 2. Svjetskog rata, u kojemu je iskusio sav užas koji jedna podivljala ideologija može sručiti na pleća jednog mladog, tek doraslog čovjeka, apolitičnog pojedinca iz temeljnog, seljačkog staleža.
         Podsjećam kako dio svjedočenja  koje je pokojni Milan iznio pred „Zdemkom“ i mojom malenkosti možete pročitati u postu pod naslovom „Dvasvjedočenja s Križnog puta 1945.“(link), a postoji i tonski zapis ovog svjedočenja. Međutim, sudioništvo u krvavom Križnom putu nije jedina nevolja koja Milana zadesila. Vrativši se kući saznao je da su tzv.osloboditelji zvjerski zaklali troje njegove braće na Demerju, u Krčelićevom štaglju, te njihova tijela zajedno s još najmanje tri žrtve, razbacali po polju. O ovome je u postu „Demerje u II. svj. Ratu“ (link) „Zdemko“ napisao:
            Osim navedena tri ubojstva počinjena od strane partizana, na Demerju postoji i stratište, gdje su pripadnici partizanske Jugoslavenske armije 8. svibnja počinili zločin. On je rasvijetljen i rekonstruiran svjedočenjem Milana Pavleček iz Drežnika Brezovičkog, čija su tri brata tada likvidirana na zvjerski način. Po dolasku partizana 8. svibnja njihov susjed, čiji je sin bio partizan, prijavio je partizanima trojicu sinova pokojnog Josipa Pavleček: Ivana, rođenog 12. veljače 1915., Franju, rođenog 1. rujna 1919. i Vida Pavleček, rođenog 25. studenog 1921. Povod je bio taj što su četvorica braće Pavleček bili u hrvatskoj ili njemačkoj vojsci, a stvarni uzrok mržnja zbog prijašnje svađe oko podjele šumskog drva. Straža srpskih partizana navečer je došla po njih na polje gdje su radili i zajedno sa Miškom Tončić i Ivanom Crnković zvanim Belec vezane ih otjerala iz Drežnika na Demerje. Ivan Pavleček bio je šepav na jednu nogu i kao takav nesposoban za vojsku, brat mu Franjo služio je u Hrvatskom domobranstvu, a Vid u legiji – njemačkoj vojsci. Ivan Crnković također je bio nesposoban za vojsku, slabo se kretao, zbog kičme. Bio je oženjen i imao dijete. Nepoznato je zašto su partizani uhitili i ovu dvojicu ljudi koji nisu sudjelovali u ratu. U Regeljkinoj kući, tada drvenoj na čijem se mjestu danas nalazi napuštena zidanica na križanju Gornjodemerske i Demerske ulice „kod Plavca“ petorki je održano partizansko suđenje. Partizani su ukućane potjerali u podrum; Regeljka se nije dala iz kreveta pod izgovorom da je bolesna, pa je očito bila svjedokom tog suđenja. Ivan Pavleček i Ivan Crnković bili su pušteni kućama. Vjerojatno stoga što je osoba koja ih je prijavila bila nazočna na suđenju kao svjedok i rekla partizanima da će njih dvojica sada moći reći tko ih je izdao, partizani su ponovno otišli po njih, sustigli ih kod brezovičkog groblja i doveli natrag k ostalima na Demerje u tzv. Krčelićev štagalj, koji se nalazi u današnjoj Demerskoj ulici, dvjestotinjak metara sjeveroistočno od demerske škole. U štaglju su sva petorica jezivo i brutalno ubijeni – poklani nožem, „kao svinje“, kako je rekla jedna pokojna Demerčica „da je krv tekla iz štaglja“. Vid Pavleček je navodno umro od srca kad je vidio što se događa, a Mišku Tončiću izbili su „sve zube“ i dotukli ga. Navodno je neka Demerčica i čula njihovo jaukanje. Nakon zločina, na nagovor vlasnika štaglja partizani su tijela likvidiranih razvezli po sjenokoši u dolini kanala. Jedna žena od Šivaka koja je išla u Hrvatski Leskovac vidjela je lešine, prepoznala ih, otišla majci braće Pavleček i rekla joj: „Luca, dečki su ti poklani!“. Rodbina ubijenih tjelesa je na kolima „među lojtrama“ odvezla doma, „oprala ih i uredila na daskama položnima na drva“ te su pokopani na brezovičkom groblju u zajedničkom grobu uz istočni (ili gornji) cintor, jugozapadno od crkve. Kasnije su obitelji taj zajednički grob razdijelile na tri zasebna. Preostala dva brata Pavleček preživjeli su rat i očito izbjegli sigurnu smrt samo zato jer su se u to vrijeme nalazili na povlačenju još nerazoružane hrvatske vojske.

         Unatoč svim ovim teškim uspomenama Milan je čak i u dubokoj starosti zadržao životni optimizam i vedrinu, iz njega nije govorio osvetnički gnjev, u glasu mu se za vrijeme svjedočenja na davne strahote osjećala tek tuga…
         Od g. Milana oprostiti ćemo se u srijedu 09.listopada 2013. u 15 sati, na brezovičkom groblju. Ožalošćenoj obitelji, rodbini i prijateljima upućujem svoju najiskreniju sućut.