nedjelja, 6. listopada 2013.

JOŠ JEDNA TUŽNA VIJEST





        U četvrtak, 03.listopada  2013. u 87. godini života umro je Milan Pavleček. Mnogim čitateljima ime ovog časnog starca možda i nije poznato; proživio je on svoj životni vijek tiho, skromno i samozatajno, uvijek noseći teško breme uspomena na poraće 2. Svjetskog rata, u kojemu je iskusio sav užas koji jedna podivljala ideologija može sručiti na pleća jednog mladog, tek doraslog čovjeka, apolitičnog pojedinca iz temeljnog, seljačkog staleža.
         Podsjećam kako dio svjedočenja  koje je pokojni Milan iznio pred „Zdemkom“ i mojom malenkosti možete pročitati u postu pod naslovom „Dvasvjedočenja s Križnog puta 1945.“(link), a postoji i tonski zapis ovog svjedočenja. Međutim, sudioništvo u krvavom Križnom putu nije jedina nevolja koja Milana zadesila. Vrativši se kući saznao je da su tzv.osloboditelji zvjerski zaklali troje njegove braće na Demerju, u Krčelićevom štaglju, te njihova tijela zajedno s još najmanje tri žrtve, razbacali po polju. O ovome je u postu „Demerje u II. svj. Ratu“ (link) „Zdemko“ napisao:
            Osim navedena tri ubojstva počinjena od strane partizana, na Demerju postoji i stratište, gdje su pripadnici partizanske Jugoslavenske armije 8. svibnja počinili zločin. On je rasvijetljen i rekonstruiran svjedočenjem Milana Pavleček iz Drežnika Brezovičkog, čija su tri brata tada likvidirana na zvjerski način. Po dolasku partizana 8. svibnja njihov susjed, čiji je sin bio partizan, prijavio je partizanima trojicu sinova pokojnog Josipa Pavleček: Ivana, rođenog 12. veljače 1915., Franju, rođenog 1. rujna 1919. i Vida Pavleček, rođenog 25. studenog 1921. Povod je bio taj što su četvorica braće Pavleček bili u hrvatskoj ili njemačkoj vojsci, a stvarni uzrok mržnja zbog prijašnje svađe oko podjele šumskog drva. Straža srpskih partizana navečer je došla po njih na polje gdje su radili i zajedno sa Miškom Tončić i Ivanom Crnković zvanim Belec vezane ih otjerala iz Drežnika na Demerje. Ivan Pavleček bio je šepav na jednu nogu i kao takav nesposoban za vojsku, brat mu Franjo služio je u Hrvatskom domobranstvu, a Vid u legiji – njemačkoj vojsci. Ivan Crnković također je bio nesposoban za vojsku, slabo se kretao, zbog kičme. Bio je oženjen i imao dijete. Nepoznato je zašto su partizani uhitili i ovu dvojicu ljudi koji nisu sudjelovali u ratu. U Regeljkinoj kući, tada drvenoj na čijem se mjestu danas nalazi napuštena zidanica na križanju Gornjodemerske i Demerske ulice „kod Plavca“ petorki je održano partizansko suđenje. Partizani su ukućane potjerali u podrum; Regeljka se nije dala iz kreveta pod izgovorom da je bolesna, pa je očito bila svjedokom tog suđenja. Ivan Pavleček i Ivan Crnković bili su pušteni kućama. Vjerojatno stoga što je osoba koja ih je prijavila bila nazočna na suđenju kao svjedok i rekla partizanima da će njih dvojica sada moći reći tko ih je izdao, partizani su ponovno otišli po njih, sustigli ih kod brezovičkog groblja i doveli natrag k ostalima na Demerje u tzv. Krčelićev štagalj, koji se nalazi u današnjoj Demerskoj ulici, dvjestotinjak metara sjeveroistočno od demerske škole. U štaglju su sva petorica jezivo i brutalno ubijeni – poklani nožem, „kao svinje“, kako je rekla jedna pokojna Demerčica „da je krv tekla iz štaglja“. Vid Pavleček je navodno umro od srca kad je vidio što se događa, a Mišku Tončiću izbili su „sve zube“ i dotukli ga. Navodno je neka Demerčica i čula njihovo jaukanje. Nakon zločina, na nagovor vlasnika štaglja partizani su tijela likvidiranih razvezli po sjenokoši u dolini kanala. Jedna žena od Šivaka koja je išla u Hrvatski Leskovac vidjela je lešine, prepoznala ih, otišla majci braće Pavleček i rekla joj: „Luca, dečki su ti poklani!“. Rodbina ubijenih tjelesa je na kolima „među lojtrama“ odvezla doma, „oprala ih i uredila na daskama položnima na drva“ te su pokopani na brezovičkom groblju u zajedničkom grobu uz istočni (ili gornji) cintor, jugozapadno od crkve. Kasnije su obitelji taj zajednički grob razdijelile na tri zasebna. Preostala dva brata Pavleček preživjeli su rat i očito izbjegli sigurnu smrt samo zato jer su se u to vrijeme nalazili na povlačenju još nerazoružane hrvatske vojske.

         Unatoč svim ovim teškim uspomenama Milan je čak i u dubokoj starosti zadržao životni optimizam i vedrinu, iz njega nije govorio osvetnički gnjev, u glasu mu se za vrijeme svjedočenja na davne strahote osjećala tek tuga…
         Od g. Milana oprostiti ćemo se u srijedu 09.listopada 2013. u 15 sati, na brezovičkom groblju. Ožalošćenoj obitelji, rodbini i prijateljima upućujem svoju najiskreniju sućut.

Nema komentara: