nedjelja, 30. studenoga 2014.

Razmišljanje na prvu adventsku nedjelju



          Danas opet započinje najoptimističnije  razdoblje u godini, vrijeme u kojem pojačano vjerujemo, te s radošću iščekivamo rođendan Onoga Koji nam je otvorio oči, Onoga koji nam je svojim utjelovljenjem dao do znanja kako ovaj ljudski život nije tek jedan slučajni ishod poigravanja tzv. prirode, već je to od Stvoritelja za svakoga od nas pomno isplanirana dionica puta do vječnosti odnosno  do bezvremenskog bivstvovanja u Njegovom toplom okrilju.
          Naš zemaljski put tek je jedna nemjerljivo mala etapa ukupne od Boga nam određene egzistencije, i baš zato bi na sve što nam se ovdje i sada događa morali gledati s puno većom blagonaklonošću i optimizmom. Nikada kroz, barem onu nama poznatu, povijest čovječanstva ljudski život nije bio bajka. Naprotiv ukoliko se osvrnemo na gotovo sva zabilježena povijesna razdoblja, na ratove, prirodne katastrofe, epidemije raznih boleština, na svu prolivenu krv, znoj i suze, tada naše današnje teškoće izgledaju tek kao dječja bolest!
         Istina, i naše je vrijeme bremenito raznim teškoćama, te nas  svakodnevno zapljuskuju razne od nečastivog „patentirane“ kvarnosti i devijacije: zlo nam pokušavaju prodati pod dobro, kulturu smrti prikazuju vrhunskom slobodom, laž kraljuje u svim društvenim porama, vođe su nam licemjeri, mediji rigaju otrov, bankaroidi sišu krv, rastaču nam Domovinu svim raspoloživim sredstvima, drže nas u dužničkom ropstvu, i na svaki nas mogući način pokušavaju uništiti, te ovaj prekrasni ranjeni Planet učiniti obitavalištem „izabranih“. Smatrajući se „izabranima“ kreatori današnjih kriza i ratova ipak su nešto zaboravili. Zaboravili su kako iznad svih nas postoji vrhovni Autoritet i Arbitar koji im neće dozvoliti izvojevanje pobjede, već će njihov poraz navijestiti novu pobjedu dobra nad zlom, pobjedu Božjeg svjetla nad tamom zloga.
         U ime te skore pobjede budimo svjetlo i nada jedni drugima, tješimo se međusobno i vjerujmo u konačni pozitivni ishod koji nam kao  nepogrešivi znamen najavljuje plamen prve adventske svijeće, svijeće koja simbolizira nadu i iščekivanje. 

                                                                       Stjepan Kos


                                                                        

                                                                          
                                       

četvrtak, 27. studenoga 2014.

Divlje guske

 
  Guske uvijek lete u obliku slova "V", a jučer je iznad Demerja preletjela ova velika i kompcirana formacija udruženih jata gusaka


ZAŠTO DIVLJE GUSKE LETE U OBLIKU SLOVA “V”?
Došla je jesen i možda ćete vidjeti divlje guske kako lete prema jugu. Uvijek se poredaju u obliku slova V! Postoji razlog zašto lete baš tako! Struja zraka koju pojedina guska zamahom krila napravi, podiže uvis gusku koja je slijedi. Cijelo jato na taj način uštedi mnogo energije, koja bi inače bila potrebna kad bi svaka ptica letjela sama! Kad pojedina guska ispadne iz reda ona odmah osjeti kako gubi potporu ptice koja je ispred nje, pa se hitro vraća u red. Kad se guska koja vodi jato umori, ona prepušta svoje mjesto guski koja leti iza nje. Guske koje su straga gaču, pa tako hrabre i potiču one ispred sebe da ustrajno lete. Na kraju..., a ovo je važno... kad neka od gusaka oboli ili je lovci iz puške pogode pa počne padati, druge dvije guske ostavljaju jato i spuštaju se s njom kako bi joj pružile pomoć i zaštitu. Ostat će uz nju dok ne bude mogla opet letjeti ili dok ne ugine, pa će tek onda nastaviti put, bilo same ili pridružujući se nekom drugom jatu, dok ne dolete do svojega jata.

Ne čini li vam se da bi i ljudi mogli puno naučiti od gusaka, kojima je Bog dao prirodni nagon koji ih čuva i spašava... I ljudi, kad idu u skupini i u istom smjeru, lakše i brže dolaze svome cilju, jer se pouzdaju jedni u druge. Stoga bi trebali biti složni i držati se skupa. I kod ljudi, oni koji su na čelu i obavljaju teške i odgovorne poslove, trebali bi se smjenjivati kao i guske koje vode jato. Štoviše, ljudi imaju razum, pa sami mogu birati i paziti tko ih vodi. Oni ne moraju, kao guske kad se nađu u magli, ići u propast ako im vodstvo zaluta!
 http://www.glas-koncila.hr/mak/index.php?option=com_content&view=article&id=79:mala-a#.VHbEe2c0-Cw

utorak, 18. studenoga 2014.

Sjećanje (i lažni golubovi mira)





         Dan je sjećanja na ratne užase koje smo mimo svoje volje otrpjeli prije više od dva desetljeća. I dok je tih teških ratnih godina svatko od nas nosio svoj više ili manje težak križ najvišu cijenu slobodne Hrvatske platili su oni čiji su životi utkani u Njene temelje. Danas smo zato dužni slaviti i prisjećati se upravo svih tih znanih i neznanih heroja čiji su snove naprasno prekinule osvajačke velikosrpske horde zla.
         Svi koji su preživjeli užase osvajačkog bezumlja dobro se sjećaju svakog detalja svojeg i tuđih stradanja, i ta svoja sjećanja su prenijeli na mlade naraštaje koji su nam nada i garancija da prohujalo zlo nikada neće biti zaboravljeno. Danas nam upravo taj zaborav, relativiziranje krivnje, te izjednačavanje žrtve i agresora  svakodnevno nude oni koji su slijedom koje kakvih (kvazi)političkih igara uspjeli opet doći na vlast u državi koju nikada nisu  željeli, i za koju u konačnici nisu ni dali svoj glas već su u prijelomnom trenutku napustili sabornicu!
         Zato se danas nemojmo poistovjeti s nositeljima lažnih golubova mira i njihovim prijetvornim suzama, a svoju iskrenu zahvalnost i sjećanje na poginule iskažimo paljenjem svijeća i molitvom, molitvom za jednu novu, bolju Hrvatsku, Hrvatsku  u kojoj nam nitko neće nametati zaborav, Hrvatsku u kojoj neće biti mjesta za lažne pomiritelje, za Hrvatsku u kojoj neće biti potrebe za dvije kolone!

         Svima koji su svoje živote dali za obranu Domovine neka je vječni pokoj i slava, neka počivaju u miru Božjem osvijetljeni vječnom Svjetlošću!




utorak, 11. studenoga 2014.

SVETI MARTIN

Pet stvari koje možemo naučiti od sv. Martina

sveti Martin

1. Nikad ne znate kamo vas Bog može odvesti u životu – možete prvo biti vojnik, a onda biskup.
2. Ne trebaju vam veliki planovi i strukture da biste činili dobro – siromah se “slučajno” našao na putu.
3. I mačem se mogu činiti dobra djela – npr. presjeći svoj plašt i dati ga siromahu.
4. Koliko god se oko nečega trudili, ljudi vas mogu povezati s nečim desetim – umjesto braniteljem vjere, ljudi vas mogu smatrati vinskim biskupom.
5. Ne možete nekoga suditi po njegovom imenu – ime vam može nekoga podsjećati na rat, a možete biti pravi mirotvorac!
Izvor: Vjera i djela



     Svim Martinama i Martinima Želim sretan imendan!
 

četvrtak, 6. studenoga 2014.

Cinkuš iliti zvonček leskovečki




Moram priznati kako vrlo rijetko gledam televiziju. Jednostavno vrijeme  koje bih prosjedio pred televizorom iskorištavam za druge stvari. I ne osjećam se uopće prikraćen poradi apstinencije od televizijskih programa. Bolje reći barem se do sada nisam osjećao prikraćenim. Ipak izgleda da televiziju treba pratiti jer tako čovjek uvijek sazna nešto novo…
Tako sam zahvaljujući televiziji saznao meni neke nove i nepoznate detalje o okruženju u kojem živim, a sve to nakon što sam danas (zahvaljujući blagodatima  interneta) pogledao sinoćnju RTL-ovu emisiju „Jezikova juha“!
Već na samom početku emisije od Davida Skoko naučio sam da se klet „Cinkuš“ nalazi u Hrvatskom Leskovcu. A ja bedak sam cijelo vrijeme mislio da je to u Demerju! Potrudio se bogme rečeni Skoko da tu „činjenicu“ dobro zapamtim, pak je tijekom emisije više puta podcrtao kako kuharske probleme „Cinkuša“ pokušava riješiti u Hrvatskom Leskovcu.
I dok nam je kamera pokazivala rđave natpise na željezničkoj postaji Hrvatski Leskovac, David Skoko nam se požalio kako je do ovog „slijepog crijeva“ iz centra Grada putovao punih 45 minuta. Nije rečeno čime je putovao. Ako se radi o ZET-u onda je to doista tako, ali za pretpostaviti je da su „RTL“-ovci ovamo morali dovesti i nekakvu opremu iz čega slijedi da su neminovno morali koristiti automobil. E, u tom slučaju s obzirom na već spomenutih 45 minuta vožnje moram zaključiti kako su vjerojatno putovali preko Dragonošca, pa poprek na Brebernicu, i onda preko Hudog bitka na Maljuge, pa tek onda u „Cinkuš“ Leskovečki!
Odmah nakon ovog  saznali smo kako  „Hrvatski Leskovac jednim dijelom pripada Gradskoj četvrti Novi Zagreb zapad, a drugim dijelom Gradskoj četvrti Brezovica“! Treba istaći kako je ovakva podjela doista egzistirala jedno kraće vrijeme prije mnogo godina kada je Zagreb prvi puta podijeljen na Gradske četvrti, dok s današnjeg gledišta gornja tvrdnja iskazuje nečije totalno nepoznavanje administrativnog ustroja Zagreba.
Ovdje prestajem s nabrajanjem nebuloza izrečenih u „Jezikovoj juhi“, a cijelu emisiju možete sami pogledatina ovom linku.
Očigledno je emisija jako slabo pripremljena ili pak netko ne zna gdje živi. Jedina svijetla točka u emisiji su simpatični zaposlenici „Cinkuša“, te posebno moram istaći našeg Nenu koji je stasao u pravog profesionalca.
Na kraju ostaje  gorak okus u ne samo mojim ustima poradi kojega bi se netko Demercima trebao ispričati. Do tada ću svoje (moram priznati rijetke) jutarnje kave ispijati u Hrvatskom Leskovcu. Kad mi se to već tako sugerira.


P.S. U emisiji je vlasniku predloženo da u ponudu uvrsti tradicionalna jela. E, sad kako će on vjerojatno htjeti da to budu neki leskovečki specijaliteti, ne znam kak bu to zišlo:  prije WW2 Leskovec jedva da je postojao, a nakon toga su ga najprije naselili Ličani. Ergo, izgleda da bumu jeli ličke specijalitete.


ponedjeljak, 3. studenoga 2014.

subota, 1. studenoga 2014.

SPOMEN NA ONE KOJI SU VEĆ PROŠLI ZEMALJSKOM STAZOM




Gledajući prema vječnosti ljudski je vijek tek postaja, ili pak tek mala dionica velikog puta na kojoj se  putujući k istom cilju suputnici neprekidno smjenjuju…
I nitko od nas  ne zna kada i gdje je kraj njegovog dijela puta, a još manje na kojoj „stanici“ silazi njegov suputnik. Ono vječno i neosporivo zajedništvo kojim nas je Tvorac učinio dionicima istog, više ili manje teškog bivstvovanja u ovoj dolini suza čuva u nama sjećanje na sve one koji su s nama išli veći ili manji dio puta. Zato  danas  posjećujemo i cvijećem kitimo  počivališta njihovih zemnih ostataka, te  paljenjem svijeća simbolički osvjetljavamo put njihovim besmrtnim dušama nadajući se ponovnom susretu u Vječnosti.
Najveća svrha i obaveza današnjeg dana (isto tako i sutrašnjeg Dušnog dana) je pomoliti se za sve one naše mile i drage koji više nisu s nama. Iako svatko od nas ima nekoga tko mu nedostaje i za koga će se prvenstveno moliti, nikako ne smijemo zaboraviti sve one koji su svoje zemaljske živote ostavili na raznim stranama svijeta braneći Dom, Obitelj i Vjeru.
Najveći pak pijetet odajmo svim žrtvama suludih ideoloških režima čija su tijela povampireni sljedbenici bolesnih ideologija razbacali po raznim rovovima, jamama, rudnicima i drugim neobilježenim grobovima i grobištima.
Na kraju, pomolimo se i za nas žive. Zavapimo Svemogućem Bogu za dar strpljenja u svladavanju svih žalosti i poteškoća koje su u drvo našeg osobnog križa urezane.