PRAZAN GROB

         Gotovo svi današnji blagdani povezani su s potrošačkom groznicom. Priredimo tako ića i pića barem trostruko nego što je to potrebno, pretrpani stolovi dolaze u prvi plan, a oni pravi, istinski razlozi proslave odlaze ne u drugi nego u neki enti plan. Tako je nažalost i s najvećim kršćanskim blagdanom Uskrsom, prije kojega su trgovine tjednima okićene sa simbolima koji ama baš nikakve veze nemaju s Isusovim uskrsnućem. Njihova je svrha ostvarenje što veće prodaje odnosno dobiti, a kada je dobit u pitanju koji bi se menager trgovačkog lanca imao vremena baviti „trivijalnostima“ poput Isusovog uskrsnuća.

         Nekada davno Uskrs se svetkovao kao spomen Isusove pobjede nad smrću i grijehom, a isto tako i kao podsjetnik na Njegov ponovni dolazak.

Sadržaj svetkovanja Uskrsa bio je u pjevanju psalama, molitvi i slušanju propovjedi. Protijekom stoljeća smisao  i sadržaj Uskrsnih proslava se promijenio te su u prvi plan došli zečići, pilići, jaja, šunka, janjetina, mladi luk i sl.  Čak i oni rijetki koji istinskije promišljaju o vjeri jedva dočekaju kraj Svete mise, ne bi li što prije sjeli za bogatu trpezu.

         Moram priznati kako nemam ama baš ništa protiv bogatog blagdanskog stola, naprotiv blagdanska okupljanja imaju i pozitivnu stranu druženja s bliskim ljudima, ponekad sretnemo i nekog rođaka koga već dugo nismo vidjeli, družimo se i postajemo bliskiji.

         Ipak, u ovom teškom i kompliciranom vremenu gubimo iz vida ono najbitnije: prazan grob kao simbol pobjede života - svjetla, pobjede putem koje nam je svima ukazano na to kako je život uvijek taj koji pobjeđuje patnju i smrt.  Isus je ovu pobjedu izvojevao za nas, pa kao njezini baštinici nikada ne smijemo podleći gubitničkom mentalitetu, nikada se ne smijemo osjećati poraženima i nikada ne smijemo izgubiti nadu, naročito ne u vremenu koje nam nudi beznađe i očaj!

 Svim prijateljima ovog bloga želim

        

                   SRETAN   USKRS !

VELIKI PETAK

Veliki je petak dan spomena Kristove muke i smrti te liturgijskoga sudjelovanja na tom događaju spasenja, najvidljivijem u postu žalovanja koji se toliko ukorijenio u svijest rane Crkve da se taj običaj na Zapadu proširio na sve petke i subote u godini. Prema svjedočanstvu iz 2. st., post je bio strog, bez uzimanja ikakvoga jela i pića četrdeset sati. Voda i kruh bili su dopušteni samo bolesnicima i slabima. Taj post nije korizmen, tj. pokornički, već vazmen, jer govori o življenju prijelaza iz muke u uskrsnuće.

Najzanimljivija imena kojima se nazivao Veliki petak u prošlosti svakako su ona koja u sebi kriju pripremu za Uskrs. Tako se može naći naziv »Petak prije velike noći« ili »Feria sexta maior«, tj. Veliki petak. Stare galske knjige Veliki petak i subotu zovu zajedničkim imenom »biduana« (dvodnevlje). Od sadašnjega nazivlja, pozornost privlači njemačko ime, »Karfreitag«. U pozadini se krije staronjemački izraz koji znači »sprovodni jecaj, jauk«, povezujući to s Kristovom mukom.

Dok u prvim stoljećima kršćani nisu imali posebno liturgijsko slavlje na Veliki petak, u 4. st. oblikovala su se različita neeuharistijska slavlja. U Jeruzalemu su se vjernici okupljali ujutro na Golgoti radi klanjanja Kristovu križu, a popodne su se okupljali radi službe Riječi s čitanjem navještaja Muke. Upravo je u Jeruzalemu postojala težnja da se ponovno predstavi Kristov život na liturgijski način, povezujući to s opisanim mjestima i vremenima, te je kao takva nadahnula i zapadnu liturgiju Velikoga tjedna. U početku je dostajala služba Božje riječi, a tamo gdje su Crkve posjedovale relikvije Svetoga križa _ što je prema predaji bio slučaj u Rimu od 4. st. _ ubrzo se uvodi obred klanjanja križu.

Točniji podaci o liturgiji toga dana postoje tek od 7. st. Križu su se osim klerika klanjali i laici, a osim dva starozavjetna čitanja, čitala se i Muka po Ivanu. Svečana molitva vjernika zaključivala je tu liturgiju, sve dok u 7. st. nije došlo do uvođenja svete pričesti na taj dan. Tijekom srednjega vijeka (osobito od 10. st.), ono što je u početku bio jednostavan obred pričesti, razvilo se u »misu pretposvećenih darova« (missa praesanctificatorum) s umetkom nekih dijelova euharistijskoga slavlja, ali bez euharistijske molitve. Ta se liturgija slavila oko sata smrti Gospodnje, to znači poslije devetoga časa (oko 15 sati), no u kasnome srednjem vijeku ta se služba premjestila ujutro. U slavlju prije podne izgubljen je liturgijski smisao, te se 1955. ponovno vraća vrijeme slavlja na deveti čas. Danas o tome ne postoje detaljniji propisi, pa je - ako pastoralni razlozi to zahtijevaju _ tu liturgiju moguće slaviti i kasnije.

Boja koja se koristi u liturgiji je crvena, boja mučeništva i pobjede (a ne crna kao nekada), čime se naglašava da ovaj dan nije dan tuge, već razmatranja smrti Kristove kao izvorišta našega spasenja. Jednostavnost ustroja ujedno je i snaga izražajnosti ovoga slavlja. Bez posebnih uvodnih obreda liturgija započinje gestom prostracije ili klečanja. Službenici dolaze do oltara koji je ogoljen i prostiru se pred njim. Svećenicima se preporučuje da učine gestu prostracije koja je puno izražajnija od klečanja, a ujedno je i rijetka u liturgiji na Zapadu.

U liturgiji Riječi prvo čitanje pruža ujedno i usmjerenost čitanja Kristove muke u liku Sluge Gospodnjega (»on grijehe mnogih ponese na sebi«). Drugo čitanje iz Poslanice Hebrejima govori o uzvisivanju velikoga svećenika Krista koji je postao početkom spasenja. Zatim se čita ili pjeva evanđeosko izvješće o Muci iz Ivanova evanđelja. Način je jednak onome na Cvjetnicu: bez svijeća, tamjana, bez pozdrava puku i bez znaka križa.

Tipičan je element Velikoga petka litanijska molitva vjernika; tipična zbog svoje prepoznatljivosti, jer je to izvorno svjedočanstvo prvotnoga kršćanstva koje je ostalo do naših dana, dok je molitva vjernika koju danas nalazimo u euharistijskome slavlju bila zapostavljena i obnovio ju je tek Drugi vatikanski sabor. Najprije se najavi tema nakane, a zatim slijedi kratka stanka i na kraju zaključna molitva.

Drugi dio liturgije Velikoga petka obilježen je klanjanjem križu, koje u svojoj dinamici s jedne strane govori o drvetu kao nositelju smrtnoga ploda, a s druge o drvetu koje nosi plod života. Govori dakle o napetosti, prizivajući otajstvo proslave i Isusova božanstva. Prekriveni se križ nosi do oltara, u pratnji upaljenih svijeća. Križ se otkriva u tri stupnja, svaki put uz pjevane riječi: »Evo drvo križa...« te svaki put podižući intonaciju zapjeva. Nakon svakoga od tri zaziva vjernici kleknu i mole u šutnji. Otkriveni se križ stavlja na rub prezbiterija ili ga drže dva službenika, nakon čega započinje klanjanje.

Kod klanjanja križu vjernici, klerici i laici, prolaze ispred križa i časte ga poklecanjem ili ljubljenjem ili pak nekim drugim prikladnim znakom. Zajednica ili zbor za to vrijeme pjevaju stare i dirljive pjesme križu. Osobito su dojmljivi prijekori (»Improperies«) u kojima se čuje Božje pitanje: »Puče moj, što učinih tebi?« Bog svome narodu govori što je sve za njega učinio, a on mu je ipak uzvratio razapinjanjem. U tome se kontekstu nalazi i bizantski element »Trisagion« (Triput svet) koji se obično pjeva i grčkim riječima. Prijekori se prvi put javljaju u 9. st. Tu je i himan iz 6. st. »Usta moja« s antifonom »Križu sveti«. To je izvanredna kompozicija Venancija Fortunata iz Poitiersa. Veliča se drvo križa po kojemu dolazi spasenje i sve to s osjećajnim i poetskim nabojem. Himan unosi svjetlo u tamu kojom odiše obred klanjanja križu.

Treći dio liturgije je sveta pričest. Oltar se pokrije oltarnikom i donese se Presveto s mjesta na kojemu je pohranjeno. Slijedi obred pričesti, počinjući molitvom »Oče naš». Nakon kratke molitve u tišini, mole se dvije molitve: popričesna koja zahvaljuje za život, darovan smrću i uskrsnućem Kristovim, te molitva nad narodom koja je također vazmene naravi, spominjući našu nadu u uskrsnuće s Kristom. Crkva zatim uranja u tišinu iščekivanja Uskrsnuća.

                              Izvor: http://www.bijakova.com/Blagdani/Blagdani_09.htm

CIJEPLJENJE

         Ne, ne radi se o cijepljenju protiv gripe ili neke druge pošasti. U ovom ćemo postu reći par riječi o cijepljenju (ili kalemljenju) voćaka. Za one mlađe čitatelje moramo pojasniti kako odlike voća kakve smo navikli konzumirati nije moguće uzgojiti direktno iz sjemena, budući da se pri takvom načinu razmnožavanja ne prenose sve kvalitativne karakteristike voćke čije smo sjeme posadili. Točnije ako posadimo sjeme lijepe crvene, slatke i sočne jabuke, iz sjemena gotovo sigurno neće niknuti voćka koja će davati iste takve plodove.

         Kako bismo zadržali sve karakteristike voćke „roditelja“ moramo pribjeći vegetativnom načinu razmnožavanja, i to na taj način da na podlogu dobivenu iz sjemena nacijepimo plemku tj. grančicu sa pupom odlike (sorte) koju želimo razmnožiti. Kolanjem sokova dolazi do sraščivanja ovih do sada dviju zasebnih biljaka kojim dobijemo novo stablo, čija krošnja ima sve karakteristike plemke koju smo nacijepili.

         Zvuči komplicirano, zar ne? Međutim, u vrijeme kada rasadnici u kojima se kupuju voćke kvalitetnih odlika nisu postojali, gotovo svaki je seljak sam znao zacijepiti voćku, što je danas nažalost rijetki izuzetak. Zato vam u ovom postu želim prikazati jedan od mnogih načina cijepljenja voćaka. Vremenske prilike doduše nisu ove godine baš idealne za cijepljenje ali prirodni ciklus ide svojim tijekom, i zato nema odlaganja zbog ovo malo snijega. Naši su stari govorili kako je vrijeme oko sv.Josipa (19.ožujak) najpovoljnije za cijepljenje voćaka, a i nabubrenost pupova nalaže nam djelovanje bez odgode. Evo kako je to danas izgledalo na mom skromnom posjedu:

Prošle godine posađenoj divljoj jabuci (iz šume)...

...najprije treba odstraniti sve grane.

Zatim treba pažljivo prilagoditi plemku podlozi...

...tako da im kora i srčika potpuno pirjanjaju.

Na kraju sve zamotamo trakom.

       

         Preostaje nam da uklanjamo pupove na donjem, „divljem“ dijelu, te pričekamo da iz plemkinih pupova, s Božjom pomoću, tijekom vremena izraste bogata i rodna krošnja.

         Ovako to radi naš suseljan Karlo ali postoji još mnogo načina cijepljenja voćaka, tako da praktički svaki voćar ima neku svoju malu tajnu. Zašto se  i vi ne bi okušali u ovome umijeću!?

JOŠ JEDNA SNJEŽNA CVJETNICA

         Eto, pregrmjesmo još jednu Cvjetnicu začinjenu snijegom. I makar nas malo prije na televiziji uvjeravaju kako se ne sjećaju da bi na ovaj dan bilo snijega, biti će dovoljno pogledati prošlogodišnji post na ovome blogu kako bi se uvjerili u suprotno. Ne znam čemu služi ta medijska „igra“ zaborava, kao da nas sve smatraju idiotima.

         No ostavimo po strani medijske budalaštine i s radošću se okrenimo onome za što je današnja Cvjetnica uvod: posvetimo se Velikom tjednu, te se u ovo sveto vrijeme potrudimo izmiriti s Bogom kako bi iduće nedjelje radosno dočekali najveći kršćanski blagdan Uskrs.

„Ovo je moja zapovijed:

ljubite jedni druge

kao što sam ja vas ljubio!

Veće ljubavi nitko nema od ove:

da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“

(Iv 15, 12-13)

 

         Kako za koju godinu netko opet ne bi rekao kako se ne sjeća snježne Cvjetnice, neka donje dvije slike ostanu kao trajni svjedoci današnjeg snijega.

PROĆI ISPOD DUGE

         Već nekoliko dana meteorolozi nam najavljuju dolazak ciklone koja će nas podsjetiti na zimu, i eto prije nekih sat-dva grmljavina je najavila njen dolazak. Ipak, kako je već godina kalendarski poodmakla, možda neće sve biti kako su to sinoptičke karte pokazale, a tako smo i malo prije  bili svjedoci svakojakih vremenskih osobitosti među kojima su bile i dvije prekrasne duge.

         Iako kažu da će se onome koji prođe ispod duge ostvariti sve želje, nisam to ovog predvečerja pokušao napraviti: prekrasni prizori koje sam malo prije uspio uslikati bili su poput ostvarenja želja, a isto tako i potvrda da nas Gospodin uvijek iznova uspijeva obradovati sa savršenošću svojih kreacija…

PROLJETNI DRIJEMOVAC

         Na početku još jednog životnog ciklusa prirode vodim vas na stanište jedne prekrasne proljetnice, koja iako nije karakteristična samo za naš kraj, ipak je na određeni način osebujno obilježje demerske i stupničke šume. Riječ je o zvončiću ili proljetnom drijemovcu (Leucojum vernum L.), proljetnici koju smo kao djeca pogrešno zvali visibabom, budući da kod nas „pravih“ visibaba nema, a naši nam stari uglavnom nisu znali objasniti razliku između ove dvije biljke.

         Drijemovac nije samo vjesnik proljeća koji nas impresionira svojom ljepotom, cvijet ove proljetnice odlikuje se i prekrasnim mirisom koji  uvijek iznova priziva sjećanja na bezbrižno  djetinjstvo. A to bi sjećanje bilo nepotpuno kada  ne bi sadržavalo slike demerskih polja i krčevina, posebice predjela zvanog Rakita (prema vrsti vrbe) koji bi svakog proljeća nanovo pobijelio od cvjetova mora zvončića. Danas, kada su se mnoge slike i krajobrazi promijenili, Rakita sa svojim zvončekima kao da nas vraća u neko drugo, prošlo, vrijeme, u kojemu više nismo sigurni jeli to prošlost ili sadašnjost. A sve dok budu postajale ovakve slike nepromijenjenog  trajanja, i naša će opstojnost biti neupitna.

         Zato je proljetni drijemovac kao osjetljiva svojta opravdano uvršten među zaštićene biljke, čije je branje i prodaja moguća samo prema strogo propisanim zakonskom uvjetima.

         Osim kod nas proljetni drijemovac rasprostranjen je diljem srednje Europe te na Pirinejskom poluotoku. Preferira svježa, hranjiva, neutralna do blago kisela, humusna ili rastresita ilovasto-glinena tla, a stanište su mu listopadne šume i šikare, poplavne šume, krčevine i livade. Ime drijemovac dolazi od njegove pognute cvjetne glavice koja se nalazi na stabljici bez lista, smještenoj između 3-4 uska tamnozelena lista. Proljetni drijemovac je lukovičasta biljka iz porodice sunovrata koja  naraste  15 – 2o cm, dok je njegov ljetni srodnik (L. aestivum) visok i do  60cm . Zvončić se od visibabe razlikuje po zvonolikom cvijetu kod kojega su svi listići iste dužine i svi imaju na vrhu karakterističnu zelenožutu pjegu. Dugoljasti listovi drijemovca su nešto širi od listova visibabe.

         Dolazak do staništa drijemovca na našem području nije baš jednostavan, bolje reći u ovo je doba tamo moguće doći jedino pješice, i to u visokim gumenim čizmama jer valja pregaziti močvarno područje koje okružuje postojbinu naših zvončeka. Ako se ipak potrudite doći do tamo vodite računa kako je riječ o zaštićenoj vrsti, a stvarno nema potrebe brati cijele rukoveti: želite li neku posebnu osobu obradovati biti će dovoljno nekoliko cvijetova. Potrudite li se pak posaditi  dvije – tri lukovice u vašem vrtu za kratko vrijeme one će se toliko razmnožiti da će te zvončića imati više nego što je dovoljno za vaše potrebe.

NEKADA I SADA (2)

         U postu „NEKADA  I SADA“ od 20. srpnja 2012. pokušao sam vam prikazati iste prizore s vremenskim odmakom većim od četrdeset godina. Ovog puta vam nudim još četiri fotografije iz istog razdoblja tj. s početka 70 – tih godina 20. st., ali snimljene u drugom godišnjem dobu. Koliko se toga promijenilo prosudite sami.

Pogled s kraja Demerske ulice prema Kuftinčevom gaju ranih sedamdesetih….

 

                                                 …. i jučer.

 

                           Pogled od Kuftinaca prema Matešama nekad…

 

                                                       …. i danas.

 

                                                  Kuftinci prije…

 

                                                        …. i sada.

 

                      Kraj Demerske ulice prije četrdesetak godina….

 

                                        … i jučer poslijepodne.

DAN ŽENA

  

Svim posjetiteljicama, poštovateljicama, i čitateljicama ovog bloga  želim sretan

                   Dan  Žena!

                                                                                                                                                         

DEMERSKI DOM

         Teške materijalne okolnosti u kojim živimo natjerale su nas da svoju pozornost prvenstveno usmjeravamo na negativne događaje i ponašanja kojima smo okruženi. Zato nam uglavnom promaknu pozitivne društvene i ine pojavnosti. A da nije uvijek sve dokraja crno možemo se uvjeriti na primjeru održavanja našeg demerskog doma, čija je obnova ili bolje reći redovito održavanje ovih dana privedeno kraju. Unutarnji radovi, krečenje te brušenje parketa obavljeni su tijekom zime, a sanacija krova ponešto se otegnula jer je radove ometao snijeg. Ovih dana radovi su završeni tako daje Dom zasjao u svom punom izdanju.

 

Gradnja današnjeg  prostora mjesne samouprave u Demerju započeta je negdje oko 1958. u sklopu kampanjske izgradnje Domova kulture koju su provodile ondašnje komunističke vlasti. Naravno, kako je to i s današnjom vlašću, želje su bile veće od mogućnosti pak su tada podignnuti temelji morali pričekati dvadesetak godina da se na njih nazida već poluraspadnuta cigla. U međuvremenu je polovica pripremljene opeke otpremljena u Hrvatski Leskovec, jer je gradnja tamošnjeg doma po procjeni vlastodržaca imala prioritet.

Po prvobitnoj zamisli zgrada demerskog doma kulture trebala  je biti  katnica, ali zbog nedostatka novca i zbog odvezenoga materijala, koncem sedamdesetih godina prošloga stoljeća na jedvite je jade podignuta prizemna zgrada, čiji su gabariti bili čak i manji od prije podignutih temelja. I tako smanjena zgrada opet je morala pričekati pet –šest godina kako bi bila ožbukana, i to samo iznutra.

Kako ova građevina nije imala nikakvih sanitarnih niti drugih pomoćnih prostora, odmah se ukazala potreba za njezinim proširenjem, koje je djelomično uslijedilo 1993. godine, dok je 2000. godine zgrada u potpunosti završena  i uz prigodnu svečanost predana na korištenje. Dakle, možemo slobodno reći kako je od prvotne ideje do konačne izgranje proteklo gotovo pola stoljeća!

Kao i njezina prijašnja smanjena varijanta, danjašnja   zgrada demerskoga doma građena je po projektu dipl.inž. Juraja Bartolića, a finacirana je u početku tzv. samodoprinosom mještana a u konačnici je dovršena novcem iz zagrebačkog proračuna.

Danas je dan da budeš sretan!

                                 
                                    Ni jedan drugi dan
                                    nije ti dan
                                    kao današnji dan
                                    da živiš,
                                    da budeš zadovoljan
                                    i radostan.
                                    Jučer: već je prošlo.
                                    Sutra: tek će doći.
                                    Danas: jedini dan
                                    koji imaš u ruci.
                                    Učini od njega
                                    svoj najbolji dan.
                                    Ako ne živiš danas,
                                    izgubio si dan.
                                    Ne zamračuj svoj duh
                                    strahovima i brigama
                                    što će sutra biti.
                                    Ne opterećuj si srce
                                    svim jučerašnjim jadom.
                                    Živiš samo jedan dan:
                                    danas!
                                   Ako danas
                                   ne možeš biti sretan,
                                   ne očekuj
                                   da se sutra dogodi čudo.
                                   Da bi istinski živio,
                                   moraš živjeti danas.
                                   Danas moraš biti sretan.

                                                                             P. Bosmans

TEČE VODA, TEČE

Eto, konačno dočekasmo sunce i otapanje ovogodišnjeg obilnog snijega, pa je današnji prelijepi kasnozimski dan mnoge izmamio u šetnju i boravak na otvorenom. Nažalost, sve one koji su se uputili u šetnju između demerskih polja i šume nije dočekala baš najljepša slika: poljski su putovi u više nego jadnom stanju, a usjevi velikim dijelom pod vodom…

Rezultat je to dugogodišnje nebrige i rekao bih čak namjerne devastacije, jer odvodni kanali, propusti i grabe kao da više nikom nisu potrebni. Tako su mnoge grabe koje su naši stari kopali i održavali danas zapuštene, a mostovi i propusti  začepljeni. Poljske i makadamske putove više nitko ne održava. Nekada davno šumarija je nasipavala barem glavne putove ali danas, budući da su davno rasprodali  hrastove koje su sadili naši stari, više nema interesa niti ih je briga u kakvom su stanju prilazi šumi. Vodoprivreda pak održava samo velike, „glavne“ kanale, dok su svi ostali zatrpani i začepljeni.

Zato bi možda bolji naslov ovog posta bio: Stoji voda, stoji.

                      Voda stoji na putu, ali i u (namjerno) zatrpanoj grabi

                            Rezultat dugogodišnjeg neodržavanja

                   Tužna slika demerskih polja: Donji Opseki
 

           Kud su grabe i putovi neodržavani tud se uvijek nađe poneki    
       pacijent koji baš "mora" po blatu ...

                                     Glavni kanali su dobro održavani...

                                          ... a u sporednima stoji voda

I na kraju nešto lijepo: ove sam životinjice omeo u popodnevnoj potrazi   za hranom...