Veliki je
petak dan spomena Kristove muke i smrti te liturgijskoga
sudjelovanja na tom događaju spasenja, najvidljivijem u postu
žalovanja koji se toliko ukorijenio u svijest rane Crkve da se
taj običaj na Zapadu proširio na sve petke i subote u godini.
Prema svjedočanstvu iz 2. st., post je bio strog, bez uzimanja
ikakvoga jela i pića četrdeset sati. Voda i kruh bili su
dopušteni samo bolesnicima i slabima. Taj post nije korizmen,
tj. pokornički, već vazmen, jer govori o življenju prijelaza iz
muke u uskrsnuće.
Najzanimljivija imena kojima se nazivao Veliki petak u prošlosti
svakako su ona koja u sebi kriju pripremu za Uskrs. Tako se može
naći naziv »Petak prije velike noći« ili »Feria sexta
maior«, tj. Veliki petak. Stare galske knjige Veliki petak i
subotu zovu zajedničkim imenom »biduana« (dvodnevlje). Od
sadašnjega nazivlja, pozornost privlači njemačko ime, »Karfreitag«.
U pozadini se krije staronjemački izraz koji znači »sprovodni
jecaj, jauk«, povezujući to s Kristovom mukom.
Dok u prvim
stoljećima kršćani nisu imali posebno liturgijsko slavlje na
Veliki petak, u 4. st. oblikovala su se različita
neeuharistijska slavlja. U Jeruzalemu su se vjernici okupljali
ujutro na Golgoti radi klanjanja Kristovu križu, a popodne su se
okupljali radi službe Riječi s čitanjem navještaja Muke. Upravo
je u Jeruzalemu postojala težnja da se ponovno predstavi Kristov
život na liturgijski način, povezujući to s opisanim mjestima i
vremenima, te je kao takva nadahnula i zapadnu liturgiju
Velikoga tjedna. U početku je dostajala služba Božje riječi, a
tamo gdje su Crkve posjedovale relikvije Svetoga križa _ što je
prema predaji bio slučaj u Rimu od 4. st. _ ubrzo se uvodi obred
klanjanja križu.
Točniji
podaci o liturgiji toga dana postoje tek od 7. st. Križu su se
osim klerika klanjali i laici, a osim dva starozavjetna čitanja,
čitala se i Muka po Ivanu. Svečana molitva vjernika zaključivala
je tu liturgiju, sve dok u 7. st. nije došlo do uvođenja svete
pričesti na taj dan. Tijekom srednjega vijeka (osobito od 10.
st.), ono što je u početku bio jednostavan obred pričesti,
razvilo se u »misu pretposvećenih darova« (missa
praesanctificatorum) s umetkom nekih dijelova euharistijskoga
slavlja, ali bez euharistijske molitve. Ta se liturgija slavila
oko sata smrti Gospodnje, to znači poslije devetoga časa (oko 15
sati), no u kasnome srednjem vijeku ta se služba premjestila
ujutro. U slavlju prije podne izgubljen je liturgijski smisao,
te se 1955. ponovno vraća vrijeme slavlja na deveti čas. Danas o
tome ne postoje detaljniji propisi, pa je - ako pastoralni
razlozi to zahtijevaju _ tu liturgiju moguće slaviti i kasnije.
Boja koja se
koristi u liturgiji je crvena, boja mučeništva i pobjede (a ne
crna kao nekada), čime se naglašava da ovaj dan nije dan tuge,
već razmatranja smrti Kristove kao izvorišta našega spasenja.
Jednostavnost ustroja ujedno je i snaga izražajnosti ovoga
slavlja. Bez posebnih uvodnih obreda liturgija započinje gestom
prostracije ili klečanja. Službenici dolaze do oltara koji je
ogoljen i prostiru se pred njim. Svećenicima se preporučuje da
učine gestu prostracije koja je puno izražajnija od klečanja, a
ujedno je i rijetka u liturgiji na Zapadu.
U liturgiji
Riječi prvo čitanje pruža ujedno i usmjerenost čitanja Kristove
muke u liku Sluge Gospodnjega (»on grijehe mnogih ponese na
sebi«). Drugo čitanje iz Poslanice Hebrejima govori o
uzvisivanju velikoga svećenika Krista koji je postao početkom
spasenja. Zatim se čita ili pjeva evanđeosko izvješće o Muci iz
Ivanova evanđelja. Način je jednak onome na Cvjetnicu: bez
svijeća, tamjana, bez pozdrava puku i bez znaka križa.
Tipičan je
element Velikoga petka litanijska molitva vjernika; tipična zbog
svoje prepoznatljivosti, jer je to izvorno svjedočanstvo
prvotnoga kršćanstva koje je ostalo do naših dana, dok je
molitva vjernika koju danas nalazimo u euharistijskome slavlju
bila zapostavljena i obnovio ju je tek Drugi vatikanski sabor.
Najprije se najavi tema nakane, a zatim slijedi kratka stanka i
na kraju zaključna molitva.
Drugi dio
liturgije Velikoga petka obilježen je klanjanjem križu, koje u
svojoj dinamici s jedne strane govori o drvetu kao nositelju
smrtnoga ploda, a s druge o drvetu koje nosi plod života. Govori
dakle o napetosti, prizivajući otajstvo proslave i Isusova
božanstva. Prekriveni se križ nosi do oltara, u pratnji
upaljenih svijeća. Križ se otkriva u tri stupnja, svaki put uz
pjevane riječi: »Evo drvo križa...« te svaki put podižući
intonaciju zapjeva. Nakon svakoga od tri zaziva vjernici kleknu
i mole u šutnji. Otkriveni se križ stavlja na rub prezbiterija
ili ga drže dva službenika, nakon čega započinje klanjanje.
Kod klanjanja
križu vjernici, klerici i laici, prolaze ispred križa i časte ga
poklecanjem ili ljubljenjem ili pak nekim drugim prikladnim
znakom. Zajednica ili zbor za to vrijeme pjevaju stare i
dirljive pjesme križu. Osobito su dojmljivi prijekori (»Improperies«)
u kojima se čuje Božje pitanje: »Puče moj, što učinih tebi?« Bog
svome narodu govori što je sve za njega učinio, a on mu je ipak
uzvratio razapinjanjem. U tome se kontekstu nalazi i bizantski
element »Trisagion« (Triput svet) koji se obično pjeva i grčkim
riječima. Prijekori se prvi put javljaju u 9. st. Tu je i himan
iz 6. st. »Usta moja« s antifonom »Križu sveti«. To je
izvanredna kompozicija Venancija Fortunata iz Poitiersa. Veliča
se drvo križa po kojemu dolazi spasenje i sve to s osjećajnim i
poetskim nabojem. Himan unosi svjetlo u tamu kojom odiše obred
klanjanja križu.
Treći dio liturgije je sveta pričest. Oltar se pokrije
oltarnikom i donese se Presveto s mjesta na kojemu je
pohranjeno. Slijedi obred pričesti, počinjući molitvom »Oče
naš». Nakon kratke molitve u tišini, mole se dvije molitve:
popričesna koja zahvaljuje za život, darovan smrću i uskrsnućem
Kristovim, te molitva nad narodom koja je također vazmene
naravi, spominjući našu nadu u uskrsnuće s Kristom. Crkva zatim
uranja u tišinu iščekivanja Uskrsnuća.
Nema komentara:
Objavi komentar