utorak, 21. listopada 2014.

KORAK PO KORAK

                                      foto by Filip


            Malo po malo ispravljaju se nedostaci (i zaostaci) svega što u Demerju nije kako treba.
         Tako su se još prije puno godina građani žalili na neosvijetljeni dio ulice Bedeki, a pisale su svojevremeno i novine o tome…
     Nakon mnogo koje-kakvih peripetija, moljenja, zahtijevanja, projektiranja itd., od večeras je ovaj dio ulice Bedeki prestao biti opasna zona za pješake i bicikliste, a dobra osvijetljenost i vozačima olakšava vožnju. Osim toga izgradnjom ovog dijela javne rasvjete sjeverni ulaz u Demerje dobio je i primjeren vizualni izgled.

ponedjeljak, 13. listopada 2014.

OKIĆU U POHODE



             Ostaci starog grada Okića nalaze se na vrhu stožaste hridine kojom  završava hrbat Plešivice.  Ovaj srednjovjekovni burg prvi se put spominje 1183. godine, a  pod raznim je gospodarima bio naseljen do 1616. godine, kada njegovi posljednji gospodari sele u obližnji Kerestinec.
         S vrha Okić-grada pružaju se prekrasni vidici prema Zagrebu i Pokuplju što je povijesno bilo od vrhunskog obrambenog značenja, dok je sama konfiguracija terena burg činila gotovo neosvojivim. Njegova povijest jamačno ne započinje rečene 1183. godine, već seže pokoje stoljeće unatrag tako da  ukupna starost današnjih jadnih i nezaštićenih ostataka premašuje tisuću godina.
         Valja naglasiti kako je i prvi pisani spomen Demerja usko vezan s središtem onovremene političke župe  - Okićem! Točnije, Demerje se prvi put spominje 1280. godine u darovnici Ivana Okićkog kojom dio svog brezovičkog posjeda daruje cistercitima.




         Iako sam na ovim drevnim zidinama bio već više puta, izlet na Okić mi nekako dođe kao posjet dalekoj rodbini ili nekom dragom, bliskom prijatelju, druženje s kojim nikada ne dosadi, i kojemu se uvijek radi vraćam.
         Ekipa u sastavu Martin, Filip, Matija, i moja malenkost, krenula je preko Svetog Martina pod Okićem, i Podgrađa, do zaselka Domovići. Na kraju Domovića je uređeni izvor nakon kojeg nas dobro markirana staza vodi sve do spoja sa stazom koja od Novog sela Okićkog vodi do planinarskog doma „Maks Plotnikov“(411 m) pod Okićem. Uslijedila je okrijepa ukusnim štrudlama koje nude u domu, a nakon toga nas samo desetak minuta nešto oštrijeg uspona dijeli od susreta s starcem Okićem, koji za gotovo 500 metara, točnije 499 m nadvisuje more.
Posebno mi je drago što su mladi suputnici kao pripadnici modernog, urbanog naraštaja bili više nego oduševljeni ovim kratkim susretom s poviješću, a još su ih više oduševili prekrasni vidici koji pucaju s Okića.
Pri povratku smo svratili do litice na kojoj alpinisti uvježbavaju svoje vještine koje su nam  ljubazno demonstrirali, te nam čak ponudili da se okušamo u penjanju. Što se toga tiče, Martin i ja smo se smatrali  malko prestarima, dok mlađi dio ekipe nije skupio dovoljno hrabrosti.
Povratak prema Domovićima nije zahtijevao neki posebni napor, tim više što smo se spuštali prepuni prekrasnih dojmova. Ipak, za traženje kestena uz stazu priznajem više nisam imao snage.
Eto, treba samo imati volje, uskladiti obaveze, i zagarantirano nećete žaliti na vremenu koje ste potrošili na  ovakav mali izlet.


Izvor u Domovićma

Okrijepa na izvoru

Nikuda bez mobitela

Martin i Štef ispred planinarskog doma pod Okićem
Strmi uspon prema ostacima srednjovjevkovnog burga

Jedan od pogleda

Matija, Filip i Martin ispod starih zidina

Alpinisti se pripremaju za uspon na liticu

Mukotrpno ali spretno penjanje

Efektni silazak po užetu

Opet na sigurnom

Okrijepa prije povratka. Nadam se da se vlasnik vinograda neće ljutiti.


Sve fotografije su snimljene mobitelom budući da sam i dalje bez foto-aparata: moj stari Olympus se više ne isplati popravljati, a kako ne želim kupiti bilo kaj još ćete neko vrijeme biti prisiljeni gledati fotke s mobitela. Osim ako se ne pojavi neki sponzor....
Još slikica s Okića su mi obećala poslati ova dva picopevca sa zadnje slike, ali nisu poslali...




     Nadopuna 14.10.2014
     Kritika je djelovala. Evo malo Filipovih slika:

Kavica na raskrižju planinarskih staza


Na starim zidinama
Slikanje
Ispod svoda nekadašnje kapele


Uhvatio me iz krivog kuta...
Uspon


Veterani




nedjelja, 5. listopada 2014.

EKO PARK KRAŠOGRAD



Eto, nakon poduljeg blogoodmora opet počinjem s komentiranjem i fotografiranjem fragmenta naše zajedničke svakodnevice.  Zahvaljujem svima koji su s nestrpljenjem očekivali ponovno aktiviranje ovog bloga, a posebnu zahvalu upućujem svima koji su mi na razne načine dali podršku za nastavak pisanja bloga.
Na novom početku nećemo se baviti teškim temama, pa vam zato podastirem par slikica s današnjeg kratkog popodnevnog predaha u Krašogradu:
            Park se prostire na više od 400 hektara te zbog raznolike ponude zaista predstavlja idealno mjesto za bijeg od gradske gužve i buke. Cijeli kompleks se još uvijek nadopunjuje novim zanimljivim sadržajima i turistički se razvija. Ulaz je besplatan, kao i parking oko ulaza u park.
Krašogradom dominira 'igra' zelenila i vode, odnosno livada i šuma te jezera, bazena i kanala koji vijugaju posjedom. Vodene se površine nalaze u najživljem dijelu ekoparka, a na samom jezeru nalazi se i atraktivna terasa restauranta Domaćica, koji je ime dobio po poznatim Kraševim keksima. Restaurant je lijepo uređen, no pomalo začuđuje što ponuda nije više usmjerena slasticama. U svakom slučaju, radi se o odličnom prostoru za vjenčanja i slične proslave, s obzirom da osim jela i pića možete 'protegnuti noge' i uživati u idiličnom krajoliku.
Upravo su vjenčanja glavna namjena neodoljive drvene kapelice, koja se izdiže na brdašcu nedaleko od restauranta i koja kao da 'bdije' nad Krašogradom. Posjetiti je možete i ako se nemate namjeru vjenčati, a unutra će vas, među ostalim, dočekati i spomenik Ivanu Pavlu II., po kojemu je kapelica dobila ime.
U Krašogradu možete vidjeti i brojne životinje, od gusaka, preko konja i magaraca do srna. 'Životinjsko carstvo' obično najviše razveseli najmlađe, koji se zabavljati mogu i na dječjem igralištu sa različitim spravama, a tu je i vlakić Kraš Express. Odrasli se pak mogu rekreirati na sportskim igralištima, a u ponudi su tenis, nogomet, odbojka i boćanje.
Kako je Krašograd ponosni vlasnik ekološkog certifikata, tako se pazi da svi objekti unutar posjeda budu izgrađeni od kamena i drva, a zanimljivo je da se ondje i uzgaja povrće, također po ekološkim standardima. Iako se trenutačno radi o relativno malim zasijanim površinama, planira se povećanje poljoprivredne proizvodnje. Slično je s ostatkom parka - stalno se radi na proširivanju u unaprjeđenju usluge, pa možemo očekivati da će ovaj zanimljivi kompleks ubuduće biti još ljepši i privlačniji posjetiteljima, a posebno se možemo veseliti bujanju vegetacije, koja će omogućiti ugodniji boravak i tijekom najvrućih dana.

Preuzeto s: http://www.putovnica.net/odredista/hrvatska/ekopark-krasograd



Crkva Ivana Pavla II

Pogled s vidikovca

Jezero s restoranom

Predah


"Lakše se diše"

Većina životinja je navikla na prisutnost ljudi, te se daju podragati i hraniti


I na kraju palačinke. Naravno s Dorina čokoladom...