četvrtak, 11. veljače 2016.

Ma, jebala vas letva!


PRIČA PRVA:

         Na gornjoj slici je križanje Demerske ulice i Srednjeg putica. Uređeno i pripremljeno za zimu, godina i datum nebitni. To je ono što se samim pogledom na sliku može zaključiti.
         Kada bi fotografija bila snimljena u nekoj uređenijoj zemlji još bi mogli zaključiti i da nadležne službe dobro rade svoj posao, jer križanje je lijepo obilježeno što će olakšati posao vozaču ralice, te spriječiti eventualnu štetu.
         Ipak, mi živimo gdje živimo, i svaki će PAMETAN čovjek lako zaključiti kako su ovdje posao odradili sami građani, jer bi bilo iluzorno očekivati od nadležne gradske službe da upotrijebi čak pet letava za jedno obično križanje u nekakvoj selendri...
         Molim neka ovo ne bude shvaćeno kao samohvala ali radi potpunog razumijevanja priče moram navesti sve činjenice. Dakle, letve smo financirali moj susjed g.Zvornik i moja malenkost, ja sam kupio letve i boju, obojio ih, a susjed je platio izradu željeznih nosača koji su  onda zatiplani u rubnjake, a za što je susjed također platio majstora. Dakle, letve na križanje nije donijela dobra vila, niti sam ja kao potpredsjednik Vijeća Mjesnog odbora Demerje iskoristio svoj utjecaj ne bi li one tamo bile postavljene.
         Nadalje, kako bi bile poznate sve bitne činjenice, moram napomenuti da  prilikom proširenja križanja nije trošen isključivo proračunski novac, već su izgradnji znatno pridonijeli i građani. Točnije za potrebe proširenja darovao sam dio svoje privatne parcele, iskop i navažanje podloge platio je g.Zvornik, dok je rubnjake darovao g. Štefković (Niskogradnja Štefković).
         Za sve uloženo nitko ne očekuje, ni priznanja, ni zahvalnost. Naprotiv drago nam je što smo imalo priliku pridonijeti kvaliteti života u našem neposrednom okruženju. Ali ne misle svi tako...

         PRIČA DRUGA:

         Porast cijena metala na svjetskom tržištu prouzročio je i rast otkupnih cijena sekundarnih metalnih sirovina poradi čega sakupljači ne prezaju čak niti od krađe dijelova komunalne infrastrukture. Ovo je posebno izraženo u nenaseljenim dijelovima ulica, pa su tako već poodavno otuđeni poklopci vodovodnih šahtova u ulici Maljuge.
         Znaju za to i svi koji trebaju znati, pisalo se telefoniralo, kumilo i molilo. Ali, kažu, takvih poklopaca  nemaju. Na jednoj drugoj lokaciji čak sam tražio da se poklopci jednostavno zavare. Je, ali to se, kažu, ne smije (krasti je valjda poželjno). Otvore koji zjape nemaju čime obilježiti, pa ako se kome što dogodi neće mu preostati drugo nego da tuži VIO i Zagrebačke ceste. A kako se u Hrvatskoj suduje, nek nam se Bog smiluje.

         E, ovdje dolazimo do onoga što povezuje ove dvije priče. Ne bi li kako-tako upozorili druge sudionike u prometu na opasnost od nepokrivenih šahtova, ljudi su na njih navukli daske, kamenje i slično.
         Ipak, neki netko , čiji je IQ manji od broja njegovih cipela, došao je na sasvim originalnu ideju: iščupao je zajedno s nosačem jednu letvu iz prve priče, i odnio je na jedan od nepokrivenih šahtova u ulici Maljuge!
Ne sporim kako je nakana obilježavanja rupe dobra i legitimna, a revolt indolentnošću nadležnih opravdan ali to ni najmanje ne umanjuje glupost, bezobzirnost, i nepoštenje osobe koja je to napravila! Za Boga miloga, zar bi bilo opravdano za podupiranje ruševne kuće istrgnuti gredu s one novosagrađene. O poštivanju materijalne vrijednosti, bilo privatne, bilo zajedničke nepotrebno je govoriti, jer se još mnogi drže krilatice naslijeđene iz sockomunističkog razdoblja: „Snađi se druže“. U tom su razdoblju uostalom svi naučili krasti, ma kakvim se bojama danas farbali.
                                                                                             

                                                                              Stjepan Kos