PRIČA PRVA:
Na gornjoj
slici je križanje Demerske ulice i Srednjeg putica. Uređeno i pripremljeno za
zimu, godina i datum nebitni. To je ono što se samim pogledom na sliku može
zaključiti.
Kada bi
fotografija bila snimljena u nekoj uređenijoj zemlji još bi mogli zaključiti i
da nadležne službe dobro rade svoj posao, jer križanje je lijepo obilježeno što
će olakšati posao vozaču ralice, te spriječiti eventualnu štetu.
Ipak, mi
živimo gdje živimo, i svaki će PAMETAN čovjek lako zaključiti kako su ovdje
posao odradili sami građani, jer bi bilo iluzorno očekivati od nadležne gradske
službe da upotrijebi čak pet letava za jedno obično križanje u nekakvoj
selendri...
Molim neka
ovo ne bude shvaćeno kao samohvala ali radi potpunog razumijevanja priče moram
navesti sve činjenice. Dakle, letve smo financirali moj susjed g.Zvornik i moja
malenkost, ja sam kupio letve i boju, obojio ih, a susjed je platio izradu
željeznih nosača koji su onda zatiplani
u rubnjake, a za što je susjed također platio majstora. Dakle, letve na
križanje nije donijela dobra vila, niti sam ja kao potpredsjednik Vijeća
Mjesnog odbora Demerje iskoristio svoj utjecaj ne bi li one tamo bile
postavljene.
Nadalje,
kako bi bile poznate sve bitne činjenice, moram napomenuti da prilikom proširenja križanja nije trošen
isključivo proračunski novac, već su izgradnji znatno pridonijeli i građani.
Točnije za potrebe proširenja darovao sam dio svoje privatne parcele, iskop i
navažanje podloge platio je g.Zvornik, dok je rubnjake darovao g. Štefković
(Niskogradnja Štefković).
Za sve
uloženo nitko ne očekuje, ni priznanja, ni zahvalnost. Naprotiv drago nam je
što smo imalo priliku pridonijeti kvaliteti života u našem neposrednom
okruženju. Ali ne misle svi tako...
PRIČA DRUGA:
Porast
cijena metala na svjetskom tržištu prouzročio je i rast otkupnih cijena sekundarnih
metalnih sirovina poradi čega sakupljači ne prezaju čak niti od krađe dijelova
komunalne infrastrukture. Ovo je posebno izraženo u nenaseljenim dijelovima
ulica, pa su tako već poodavno otuđeni poklopci vodovodnih šahtova u ulici
Maljuge.
Znaju za to
i svi koji trebaju znati, pisalo se telefoniralo, kumilo i molilo. Ali, kažu,
takvih poklopaca nemaju. Na jednoj
drugoj lokaciji čak sam tražio da se poklopci jednostavno zavare. Je, ali to se,
kažu, ne smije (krasti je valjda poželjno). Otvore koji zjape nemaju čime
obilježiti, pa ako se kome što dogodi neće mu preostati drugo nego da tuži VIO
i Zagrebačke ceste. A kako se u Hrvatskoj suduje, nek nam se Bog smiluje.
E, ovdje
dolazimo do onoga što povezuje ove dvije priče. Ne bi li kako-tako upozorili
druge sudionike u prometu na opasnost od nepokrivenih šahtova, ljudi su na njih
navukli daske, kamenje i slično.
Ipak, neki
netko , čiji je IQ manji od broja njegovih cipela, došao je na sasvim
originalnu ideju: iščupao je zajedno s nosačem jednu letvu iz prve priče, i
odnio je na jedan od nepokrivenih šahtova u ulici Maljuge!
Ne sporim kako je nakana obilježavanja rupe dobra i
legitimna, a revolt indolentnošću nadležnih opravdan ali to ni najmanje ne
umanjuje glupost, bezobzirnost, i nepoštenje osobe koja je to napravila! Za Boga
miloga, zar bi bilo opravdano za podupiranje ruševne kuće istrgnuti gredu s one
novosagrađene. O poštivanju materijalne vrijednosti, bilo privatne, bilo
zajedničke nepotrebno je govoriti, jer se još mnogi drže krilatice naslijeđene
iz sockomunističkog razdoblja: „Snađi se druže“. U tom su razdoblju uostalom
svi naučili krasti, ma kakvim se bojama danas farbali.
Stjepan
Kos
Nema komentara:
Objavi komentar