Tužne ostatke nekada slavnog grada Okića u raznim sam prigodama posjetio
nekoliko puta, a stalni čitatelji ovog bloga imali su prilike vidjeti dva posta
na ovu temu. Zato vas ovaj put neću zamarati s općepoznatim povijesnim
činjenicama o Okiću, već ću naglasak staviti na njegovu ljepotu kao poželjnog
izletničkog odredišta.
Za izlet na Okić ne morate se dugo
pripremati ni planirati putovanje, ne morate biti u ne znam kakvoj fizičkoj
kondiciji, a ne radi se niti o velikom financijskom izdatku. Treba samo imati
volje, naći vremena, i trud će vam biti bogato nagrađen prelijepim pogledima,
susretom sa slavnom poviješću, a boravak na čistom planinskom zraku jamačno će
blagotvorno djelovati na vaše zdravlje.
Inicijator našeg jučerašnjeg
izleta na Okić bio je najmlađi član ekipe Filip, a Martina i moju malenkost nije
baš trebalo puno nagovarati. Ovog smo puta odabrali stazu koja vodi od Novog
Sela Okićkog, do kuda smo došli autom koji smo parkirali kod autobusne stanice
nedaleko od Crkve rođenja Blažene Djevice Marije Okićke. Novo Selo Okićko do
1947. zvalo se Okićka Sveta Marija, a preimenovano je ukazom „narodne“ vlasti.
Selo je izgrađeno 1911. godine kada su stanovnici obližnjeg Popovog Dola zbog
klizišta morali napustiti svoje domove (link).
Od autobusne stanice planinarska staza
vodi prema Plešivici, a nakon desetak minuta u Popovom Dolu skrećemo desno, te
preko sada već grmljem obrasle livade, kroz šumu dolazimo do novosagrađenog „Frajlinog
mosta“. Po prelasku potoka, šumom i livadama dolazimo do do spoja s
planinarskim putem koji vodi od Domovića, te još petnaestak minuta nastavljamo
putem uz koji teče Okićnica. Dolazimo do podnožja Okić grada gdje se nalazi Planinarski
dom "Dr. Maks Plotnikov", u kojem
se subotom i nedjeljom možete
okrijepiti.
Od planinarskog doma
još nas desetak minuta strmog uspona dijeli do ostataka sjedišta stare hrvatske
političke župe Okića. Burg je napušten prije četiri stotine godina, a njegovi
žalosni (i nekonzervirani) ostaci
svjedoče o nekadašnjem velikom sjaju i moći tadašnjih vlasnika. Oni svjedoče
također i o znoju, krvi i suzama, podanika koji su ovo nekad velebno zdanje
izgradili.... Ti naši davno zaboravljeni preci zaslužuju neupitno divljenje, jer čak i danas, uz sva čuda suvremene tehnike,
izgraditi dvorac na strmoj litici pet stotina metara nad morem bio bi
respektabilan poduhvat.
Nažalost svjedočimo
tek jadnim ostacima negdašnjeg sjaja koje će budući naraštaji upoznati tek
virtualno, jer i ovo što je ostalo za koje će se desetljeće potpuno urušiti. Teško
je pomisliti kako bi političari koji dijele novac namijenjen kulturi izdvojili
koju Kunu za konzerviranje starih građevina, jer oni novac usmjeruju na
kojekakve suvremene glupeštine koje čak ni nebi trebale biti svrstane u
kulturu. Za to vrijeme priroda neumitno ponovo preuzima davno joj otetu liticu,
usred starog okićkog burga raste drveće, svake godine vrijeme polako, kamen po
kamen, rastače nekad velebnu utvrdu.
Nadam se kako će vas slijedeće
slike dodatno motivirati, te pridonijeti vašoj odluci za izlet na Okić. Vrijeme
vas ne mora previše zabrinjavati, važno je samo da ništa ne pada. A da hladnoća
baš i nije neka prepreka jučer se uvjerila naša tročlana ekipa.
Nema komentara:
Objavi komentar