subota, 27. studenoga 2010.

DOŠAŠĆE

    Od sutra počinje još jedno vrijeme radosnog iščekivanja u našoj tradiciji poznato pod imenom Došašće, latinski Advent. Vrijeme je to priprave za ponovni Isusov dolazak, zato Mu tijekom ove četiri nedjelje paljenjem svijeća želimo što bolje osvijetliti put.

    Svijeće palimo na adventskim vjenčićima, koji doduše nisu dio hrvatske tradicije ali smo ovaj lijepi običaj prihvatili, i on se tijekom zadnjih desetljeća gotovo u potpunosti udomaćio.
  

    Vjenčić je ispleten od zimzelenog bilja te simbolizira vječnost. Na njemu su četiri svijeće: tri purpurne i jedna ružičasta. Prve nedjelje Došašća palimo purpurnu svijeću, svijeću nade i iščekivanja, ponegdje zvanu još i postilica. Druge nedjelje palimo također purpurnu svijeću, svijeću mira, zvanu još i pomirilica. Na treću adventsku nedjelju palimo ružičastu, svijeću radosti i veselja, a četvrte nedjelje ponovno purpurnu, svijeću ljubavi.


                            

     Današnje nam potrošačko vrijeme nudi mnoštvo drugih kombinacija i boja, dok ćemo vrlo rijetko naići na kombinaciju tri purpurne-jedna ružičasta; trgovcima simbolika ionako ništa ne znači, a potrošači koji su uz to i vjernici rijetko haju za poruke koje vijenac nosi. Važno je da se boje slažu npr. s bojom stolnjaka.

    Ipak, najvažnije je da svijetlo počnemo paliti u našim srcima kako bi cijelo svoje okruženje, i sav svoj život obasjali Kristovim svjetlom nade.
                            




                        Pozdrav od Demka!

četvrtak, 25. studenoga 2010.

SVJEDOK VREMENA

    U ovo vrijeme brzog protoka informacija nije neobično kada ne znamo što se događa ili postoji u našoj neposrednoj blizini; rekli bi naši stari da često „ne znamo kaj nam je pod nosom“. Svakodnevno smo zasuti pravom bujicom vijesti i podataka, i gotovo nam je nemoguće razlučiti bitno od nebitnoga, važno od nevažnoga… Tako je postalo uobičajeno da ono tamo daleko prihvaćamo kao jako važno i „in“, a ono naše i domaće uvijek je „out“. Naši bi preci rekli da „navek susedova krava bolje doji“.

   Siguran sam tako poštovani čitatelji, da većina od vas zna ili su čuli za najstariji i najveći hrast u stupničkoj šumi; pisalo se dosta o njem, a svojevremeno mu je fotografija bila na kalendaru…

    A, jeste li čuli za najstariji hrast u našoj, demerskoj šumi?


    Sigurno niste. Nažalost, sada kada većina od vas prvi put čuje za njega, najstariji demerski hrast mrtav je već nekoliko godina.

    Ovaj nijemi svjedok proteklih 4 – 5 stoljeća nalazi se uz autocestu Zagreb – Karlovac, između trećeg i četvrtog kilometra, nedaleko od naplatne postaje Demerje. Promjera oko dva metra, opsega oko šest metara, za života je bio pravi ponos svoje vrste. Poznavao je on mnoga pokoljenja Demeraca, mnogi su naši preci uživali u njegovom hladu, a mnoge se svinje sladile njegovim žirom… No, prije četrdesetak godina njegovo se okruženje počelo drastično mijenjati: samo desetak metara od stabla izgrađena je cesta, a nedugo zatim šuma oko njega je posječena. Nakon nekoliko stoljeća provedenih u dubokoj šumi postao je krajputaš. Nije mi poznato na koji je način izbjegao sječu „pod kosu“, možda je neki ondašnji šumar želio budućim generacijama pokazati koliko može „izdurati“ ova dugovječna biljka…

Div se vraća zemlji iz koje je potekao

Ogromno čvorište grana

Ostaci starog sjaja

Dojmljivo "podnožje"

    Bilo kako bilo, ovo je lijepo i razgranato stablo ostalo u svojoj osami ispraćati stotine i stotine tisuća automobila, koji su u proteklih gotovo četrdeset godina ovuda prošli. Nitko od putnika nije primjećivao ovog novopečenog krajputaša, koje se nikako nije mogao privići na novo okruženje. Tijekom godina okružila ga je mlada šuma, postao je još nezamjetljiviji. Vjerojatno nitko nije primijetio kada su se ovome starcu grane počele sušiti, a njegova krošnja iz godine u godinu bivati sve rjeđom i rjeđom, sve sušom i sušom. Prije dvije ili tri godine stari se hrast u potpunosti osušio. Sigurno su ispušni plinovi glavni uzrok smrti ovog višestoljetnog orijaša, koji se danas, kao nijemi svjedok vremena, sakriven krošnjama mladog drveća polako vraća zemlji iz koje je ponikao.

*Na izričit zahtjev obitelji, fotografija pokojnog Jure i hrasta je uklonjena.


XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX
1.veljače 2004. oboje su bili živi, i hrast i Jura

         Pozdrav od Demka!



subota, 20. studenoga 2010.

ZLOČESTI DEMERCI ( I DEMERČICE)

Nakon zadnjih lokalnih izbora jedna gospođa, jako razočarana ishodom istih, više je puta zavapila: „Kakvo je ovo selo!? , Kakvo je ovo selo!?“ …

      Prostodušna gospođa pritom nije mogla pojmiti kako to da svi ostali suseljani ne razmišljaju (glasuju) kao i ona!
     Naprijed spomenuto dogodilo se naravno u našem dragom Demerju, a rečena situacija svakako nije nikakva osobitost našega sela; gdje god ljudi žive svaka glava ima svoju pamet. Ne treba posebno napominjati da se pri tom izražavanju svoje osobne volje prečesto potvrdi ona stara istina kako je i put u pakao popločen dobrim namjerama, što pak potvrđuje da je većina naših odluka donesena u najboljoj vjeri. Stoga ne bi smjeli prestrogo suditi drugima, i sami prečesto donosimo krive odluke misleći pritom da najispravnije postupamo.
     Naišao sam na jednu prekrasnu priču koja lijepo oslikava naprijed rečeno, ter je želim podijeliti s Vama:

                                                         Stranac


                                           U jedno selo došao je stranac
                                            koji je želio da se tu nastani.
                                               Na putu je susreo starca
                                           i upitao ga kakvi su ljudi u selu.
                                          Starac mu je odgovorio pitanjem:
                               “A kakvi su ljudi bili tamo gdje si do sada živio?”




                                                 “Loši”, odgovori došljak.
                                             “Svi su bili pakosni i svađalice”.
                                                 “Produži, stranče, dalje.
                                                   I ovdje su takvi ljudi”,
                                                     odgovori mu starac.


                                                Poslije izvjesnog vremena,
                                              u selu se pojavio drugi stranac.
                                               I on je želio da se tu nastani.
                                         I njemu je starac postavio isto pitanje,
                                                   a došljak je odgovorio:
                                                       “Dobri su bili ljudi,
                                                      lijepo smo se slagali,
                                    ali ja sam odlučio da malo promijenim sredinu.”
                                                     I ovdje su dobri ljudi¨,
                                                         odgovori starac.
                                                 ¨Slobodno se ovdje nastani,
                                                          bit će ti lijepo”.

      Dakle, poštovani posjetitelji mojeg bloga, imajte uvijek na umu da ne postoje zla sela, ne postoji ni jedna sredina za koju bi mogli reći: tamo žive samo loši ljudi. Svaka je sredina, pa tako i naše Demerje, sačinjena od raznovrsnih pojedinaca na kojima je da svoju dobrotu nastoje suprotstaviti svakoj negativnosti, težeći pri tome sveukupnom boljitku, poštujući  Božje i ljudske Zakone!


      Pozdrav od Demka!


ponedjeljak, 15. studenoga 2010.

DEMERSKA I INA POLITIKA

     Godinica Gospodnja 2010. polako se primiče svome isteku i sigurno ste, poštovani čitatelji ovog bloga, primijetili da u našem Demerju, prvi put nakon dosta godina, nije baš ništa napravljeno…
     A trebalo je biti ovako:

Na temelju članka 82. stavka 1. točke 4. Statuta Grada Zagreba (Službeni glasnik Grada Zagreba 19/99, 19/01, 20/01 - pročišćeni tekst, 10/04, 18/05, 2/06, 18/06, 7/09, 16/09 i 25/09) i članka 14. stavka 1. točke 4. Pravila Gradske četvrti Brezovica (Službeni glasnik Grada Zagreba 20/02 i 14/06),Vijeće Gradske četvrti Brezovica, na 16. sjednici, 24. veljače 2010., donijelo je


                                                               ZAKLJUČAK


                       o izmjeni Plana malih komunalnih akcija Gradske četvrti Brezovica za 2010.


(IZVOD SAMO ZA DEMERJE) op.by Demko
4. DEMERJE, Mateše do kraja naselja uređivanje i asfaltiranje 130 m        178.050,00 HRK
5. DEMERJE, Gornjodemerska ulica od Golobreške ulice do željezničke pruge izrada projekta za oborinsku odvodnju    30.000,00 HRK
6. DEMERJE, odvojak uz kuću Svemira Kosa uređivanje i asfaltiranje 50 m     47.731,00 HRK
7. DEMERJE, ulica Bedeki između kućnih brojeva 34 i 40, s lijeve strane gledajući u smjeru Zagreba sanacija oborinske odvodnje 150 m       261.425,00 HRK
8. DEMERJE, odvojak ulice Bedeki uz potok Ograja, sa zapadne strane uređivanje i asfaltiranje 80  m      209.732,00 HRK
9. DEMERJE, Črnovka, od ulice Topolje do ulice Drežnik III. odvojak uređivanje i asfaltiranje 170m  190.408,00 HRK


KLASA 026-03/10-01/13
URBROJ: 251-06-02/8-10-3
Zagreb, 24. veljače 2010.


                                                                           Predsjednik Vijeća Gradske četvrti

                                                                                          Brezovica

                                                                               Stjepan Cerovski, dipl. ing., v.r.


     Tako je još u veljači Vijeće Gradske četvrti Brezovica isplaniralo, realizacija je izostala zbog manje-više poznate financijske i političke situacije u Gradu, i ja se ovom temom ne bih niti bavio da ovih dana nisam doznao ime glavnoga krivca za neizvršenje gornjega plana: To sam ne biste vjerovali, ja !

     Kako mi je naime prenio prijatelj kojega je nedavno privatnim poslom posjetio predsjednik demerskog HDZ-a, dotični je rekel otprilike ovak: „ Ove godine Demerje ne bu ništa dobilo jer je xxxx (Demko), na portalu „Zagrebancija“ pisal protiv predsjednika Cerovskog i sad nam on niš nebu dal.“

     Mislim da vam je ovo dovoljno ilustriralo na kojem nivou funkcioniraju naši lokalni političari, mislim samo na demerske, jer ne mogu znati je li Cerovski slučajno uvučen u ovu priču ili je njezin stvarni akter.
     Ono kaj im ja osobno mogu poručiti je : pišite me vrit !
   Zanima me, poštovani čitatelji, što vi mislite o lokalnoj samoupravi? Mislite li da su u Zagrebu a i šire stečeni uvjeti za prijevremene lokalne izbore? Kliknite na "objavi komentar" i iznesite svoje mišljenje…



Pozdrav od Demka!

srijeda, 10. studenoga 2010.

DOŠEL JE DOŠEL SVETI MARTIN...

     Martinje i martinjski običaji „pretvorbe“ mošta u mlado vino više ili manje su prisutni u svim našim vinorodnim krajevima, posebno u Prigorju i Zagorju. U demerskoj se tradiciji s ovim običajima susrećemo vrlo rijetko, a uzgoj vinove loze bio je prisutan do kraja prve polovice dvadesetog stoljeća, kada je najveći dio nasada iskrčen uglavnom zbog neisplativosti uzrokovane lošim sortimentom i ekstenzivnim načinom uzgoja, kao i zbog nepogodnosti ravničarskog terena za vinogradarstvo.
     U starim nasadima uglavnom je bio zastupljen tzv. „direktor“ ili noha, poludivlja i nekvalitetna odlika koja se trusila na tlo i tako berbu činila još mukotrpnijom. Uz nohu, na brajdama, naročito u nižim dijelovima naselja uzgajala se „izabela“ ili „francuz“, odlika koja je u ove krajeve stigla najvjerojatnije za napoleonove vladavine, a i danas je poprilično prisutna na okućnicama.
     Većina starih demerskih vinograda bila je u sjeverozapadnom, blago nabranom dijelu Demerja, iako se „trsje“ sadilo i u nižim dijelovima. Siguran sam da je većini današnjih Demeraca nepoznat podatak da su naši stari posjedovali vinograde u za to puno pogodnijem kraju, točnije na Srebrnjaku kod Molvica.
Preslika vlasničkog lista Zadruge Kuftinec s početka 20.st.

     Danas možemo samo zamišljati koliko je volje, rada, napora i znoja bilo potrebno za održavanje ovih udaljenih posjeda, u vrijeme kada je volovska, kravlja ili u najboljem slučaju konjska zaprega bila najbrže prijevozno sredstvo.

                                          * * * * *
Sveti Martin iz Toursa
     Sveti Martin, svetac kojega su vinari, vinogradari, uzgajivači konja i gusaka, liječeni alkoholičari, i još neki uzeli za svojega zaštitnika,svakako ne zaslužuje biti obilježavateljem današnjih hedonističkih običaja vezanih za krštenje vina. Naprotiv, on je svojim posvećenim i primjerenim životom zaslužio biti uzor generacijama katolika kao i svih kršćana, a sigurno je da bi svijet bio ljepše mjesto za život kada bi današnje pučanstvo, a naročito njegova politička i duhovna „nadgradnja“, slijedili nauk ovog izuzetnog Sveca.
     Temeljna poruka koju nam je baštinio Sveti Martin je dijeljenje s drugima. To je zacijelo najbolji smjerokaz kako možemo zaslužiti život koji slijedi nakon ovog prolaznog zemaljskog, a za što je potreban veliki trud. Za početak se ugledajmo na Svetog Martina i njegov primjer kada je polovicom svoga vojničkoga plašta zaogrnuo promrzloga nevoljnika.
     Na našem se svakodnevnom putu prečesto žalimo na date nam životne okolnosti, željeli bi biti netko drugi ili negdje drugdje. Zaboravljamo kako je naš životni put zadana nam zadaća, koju jednostavno moramo odraditi bez obzira na naša želje. Sjetimo se pritom životnoga puta Svetog Martina, koji je bio vojnik na silu, biskup po dužnosti a monah po izboru. Najkraće je bio monah, što znači da je i on veći dio svoga puta odrađivao dužnost. I to s radošću i zanosom.
     Neka nam zato naš svakodnevni put ne bude pretežak, radosno ponesimo svatko svoj križ, a u teškoćama se s povjerenjem obratimo zagovoru Svetoga Martina!

     Ovaj post, uz najbolje želje, posvećujem jednoj izuzetnoj osobi, imenjaku Sv.Martina!


        Sretan imendan želim i svim ostalim Martinama i Martinima!


              Pozdrav od Demka!

petak, 5. studenoga 2010.

ZEMLJOPISNI SMJEŠTAJ DEMERJA



     Sasvim sigurno smo se svi, barem jednom u životu našli u neprilici, kada na pitanje kamo naše naselje zemljopisno pripada nismo mogli dati jednoznačni odgovor. Više je razloga što je to tako, a njihova je uzročnost uglavnom sadržana u burnoj povijesti ovoga kraja, tako da se i danas o geografskoj pripadnosti Demerja možemo odrediti tek dvojako.

     U prvim pisanim izvorima, kao temeljne odrednice našega kraja, spominju se župna crkva sv.Jurja u polju (današnja crkva Sv.Ivana Nepomuka u Lučkom) i župna crkva Sv.Marije u polju (današnja crkva Uznesenja Marijina u Golom Bregu), gdje se pod polje misli na „Campus Zagrabiensis“ što znači Zagrebačko polje. Ovaj se naziv koristi sve do 16.stoljeća od kada se počinje rabiti naziv „Campus Turopolya“ ili pak „Districtus Turopolya“ što znači Turopolje. Političke granice Turopolja mijenjale su se kroz povijest, ali s priličnom sigurnošću možemo tvrditi da Demerje nikada nije bilo unutar tih granica, osim u geografskom smislu.
     Danas se Turopoljem smatra samo područje koje pokriva Plemenita općina Turopolje, koja je općina tek u povijesnom i folklornom smislu dok je lokalna uprava organizirana na ovovremeni način. Smatram da su zemljopisne granice Turopolja mnogo šire, što se poklapa i s teritorijalnim ustrojem Crkve gdje Župa Sv.Ivana Nepomuka, kao sastavnica Okićkoga dekanata, pripada Turopoljskom arhiđakonatu. Zbog svega navedenog uvjeren sam da nije netočno svrstati Demerje unutar Turopolja i nas, njegove stanovnike, nazvati Turopoljcima.

     No, kako sam već spomenuo, o našoj se geografskoj pripadnosti možemo odrediti i drugačije. Naime neki autori smatraju Medvednicu temeljnom zemljopisnom odrednicom, pa tako sve krajeve koji se na nju naslanjaju s jugo-zapadne, južne i istočne strane nazivaju Prigorje. Iako ovu podjelu držim pomalo nategnutom postoji puno argumenata koji joj idu u prilog, od narodnih nošnji, tradicijskih i crkvenih običaja do govora i prezimena.
     Budući da je Prigorje prilično široki pojam, mislim da naziv prekosavsko zagrebačko prigorje (LJ.Dobronić) najtočnije ocrtava naš kraj.


             Pozdrav od Demka!