Razmišljanje na Veliki četvrtak
Fra Luka Tomašević
BOG TREBA LJUDE
T. de Chardin je već prije 40-tak godina upozorio da najveće
zlo koje može pogoditi čovječanstvo nije zlo od mogućih katastrofa,
niti od gladi niti od bilo koje zarazne bolesti, već duhovna bolest koja
se očituje kao gubitak volje za življenjem.
Čitajući
ovu njegovu proročansku tvrdnju, upitao sam se:» Zar se to nama već
nije dogodilo?» Pokojni sv. Otac, Ivan Pavao II. je upozoravao kako
živimo u «kulturi smrti» koja se protivi «kulturi života» u svim
postavkama modernog života. Današnji sv. Otac govori o „teroru
relativizma“. I jedno i drugo se širi na sve slojeve
društva, a pokazuje se kroz nasilje nad životom, kroz geste i čine, kroz
riječi i uvrede koje se svakodnevno nanose, posebice onima koji su
slabiji, nemoćniji i životno ugroženiji kao što su djeca, pogotovo ona
nerođena i starci. Vidi se u našim životima bez ideja i djelovanju bez
načela, u našim stavovima da radimo ono „što nam paše“ i da nam nitko,
pa ni Bog, ni Krist, ni Crkva, a kamoli župnik ili vsćenik, ne smije
govoriti što i kako! To je stvorilo nasilje svukud oko nas
tako da je ono toliko ušlo u naš svijet da više nitko i nigdje nije
siguran, pa ni u samoj obitelji. Svaki dan čujemo i čitamo o nasilju u
školama, u odgojnim zavodima, u javnom životu: svugdje prijetnje,
nasilno ponašanje i grube riječi.
Uzrok
tome papa nalazi u zamračenju Božje slike u današnjim ljudskim srcima i
umovima. A, ako je zamračena slika o Bogu, dobrom Ocu, logično je onda
zamračena i slika o čovjeku. Čovjek onda nije više osoba, on nije brat
ni sestra. Sve što postoji treba samo i jedino meni koristiti, meni
služiti i meni biti na raspolaganju. Sve ono što stoji na tome putu,
treba biti uništeno, odbačeno! I današnji čovjek traži svoje ostvarenje,
svoje blaženstvo, upravo nanoseći bol i nepravdu drugima. I moramo
ustvrditi: doista se preobrazio, ali u nenadmašivog sebičnjaka, u
bezosjećajnog kruhoborca, u rafiniranog ubojicu!
Koliko
li je takav mentalitet i način života suprotan kršćanstvu, koliko se
protivi volji Božjoj, najbolje nam pokazuje Kristov život i primjer. I
kada je govorio, nije govorio o silnom Bogu, već o
milosrdnom Ocu, nije govorio o kazni, već o praštanju, nije govorio o
ljudskoj odgovornosti, već o bratstvu i ljubavi. I to je sam pokazivao.
Uze dijete u naručje i reče «jao onome koji mu naudi»; stoji kraj puta i
vidi sprovod u kojem jedna žena silno plače, te pita «što se događa».
Rekoše mu «to je neka udovica i umri joj nenadano sin jedinac». On joj
se približi i veli «ženo ne plači» i vraća joj sina. Ugleda hromog od
rođenja i daje mu da hoda, vidi slijepca i otvara mu oči, ugleda gladni
narod i daje mu jesti. Zapravo, gdje god je vidio i gdje god se susreo s
čovjekom, posebice s bolesnim jadnim, otuđenim, on spremno i spontano
reagira, pomaže i upućuje blagu i prijateljsku riječ. I to čini samo iz
jednog razloga jer ljubi čovjeka, jer je strastveno zainteresiran da taj
čovjek bude sretan, da se raduje životu. Pače veli:» Što koristi
čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi dušu! Što možeš dati kao
otkupninu za sebe!» Tako on prvi u ovom svijetu uspostavlja zanimanje za
osobe općenito, a za jadne i ugrožene posebno, traži za njih
poštivanje, iskazuje im ljubav i osjeća se odgovornim za sreću i radost
svakog čovjeka. Eto to je kršćanstvo: usrećiti drugog čovjeka. I još više: tako se služi Bogu!
To izvrsno shvaća papa Ivan Pavao II. kad veli:» Čovjek je put Crkve!»
Kršćanstvo nije nastalo da bude samo religija, tj. štovanje Boga, već je
rođeno iz strastvene ljubavi za čovjekom i njegovom srećom. «Što god
ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili!» Veli i
to: »Po tom će ljudi znati da ste moji učenici!» A to je bit kršćanske
ljubavi koju upravo slavimo na Veliki četvrtak kada je Krist svima oprao
noge.
Braćo
i sestre, eto to je kršćanstvo! I to je razlog što nas Crkva svake
godine na početku korizme zove na razmišljanje o životu, o nama, o
svijetu u kojem živimo, a kroz misterije Velikog tjedna nam pokazuje da
je ih je moguće ostvariti jer je Krist to već učinio. Biti kršćanin
znači postati puni čovjek, čovjek Božji, čovjek za druge, poput samog
Krista. Samo tako i jedino tako se ulazi u slavu. Za kršćanina u životu
nema «sjenica», nema zapećaka, nema izolacije kada je u pitanju čovjek i
život. Traženje sjenica, poput Petra, znači traženje iluzija i sreće
izvan Boga jer naš Bog nije ostao izoliran i sretan sam u sebi, već se
spustio u naš jadni i kukavni svijet da ga učini sretnim. No, On zato
danas treba nas ljude, On treba naše oči i uši, naše ruke i noge, on
treba naša srca i naša dobra djela!
I
još samo jedno: žrtvovati se za druge «do smrti, smrti na križu» je
jedini put sreće i jedini put smislenog života koji dovodi do Boga i
potpunog preobraženja! A toga smo svi, i kao Crkva, i kao narod, i kao
pojedinci, danas veoma potrebni!
Nema komentara:
Objavi komentar