Kada sam
prvi put čuo kako Hrvatski sabor prestaje biti pokroviteljem Blajburške
komemoracije, pomislio sam: „Pa ovi doista nemaju pameti! Zar doista žele
ponovo zavaditi ovaj napaćeni narod, i
na koncu zar si žele stvoriti gomilu glasača koji će na prvim idućim izborima glasati protiv
njih?!“ Nakon što se stišalo moje
prvotno čuđenje i gnjev donio sam čvrstu odluku da ću i ove godine ponovo na
Bleiburg, baš u inat nenarodnoj vlasti i njihovim podmuklim igrama te ponovnom
pokušaju falsificiranja i prešućivanja povijesnih istina.
Nakon što
prvotna namjera organiziranog puta na hodočašće u Bleiburg nije uspjela,
preostala je jedino vlastita inicijativa ter smo tako Zdemko i moja malenkost
tamo stigli na isti način kao i lani… Da nam put bude ponešto naporniji od
lanjskoga pobrinuli su se naši dragi susjedi Slovenci, čiji nas je jako
„ljubazni“ policajac do cilja uputio ili obilaznim putem ili „nek idemo natrag
doma“, a sve u svrhu da bi njihovi partizani nedaleko od austrijske granice u
miru mogli obilježiti obljetnicu svoje krvave „pobjede“.
Pokazalo se
da su i mnogi drugi razmišljali na moj način, pa je tako ove godine hodočašću nazočilo 25 – 30 % više ljudi nego
prošle godine, a službene procjene austrijskih vlasti govore o osam tisuća
posjetitelja. Među sudionicima komemoracije ponovo je, uz starije osobe, bilo i
vrlo mnogo djevojaka i mladića iz svih krajeva svijeta i Domovine, a to je ono
što nam garantira da blajburške žrtve nikada neće biti zaboravljene ma što o tome mislila (privremeno) vladajuća
„većina“!
Komemoraciji
nisu prisustvovali vladajući političari ali su se zato oglasili nakon nje, kako
bi narodu gebelsovski ponudili svoju izopačenu istinu, i pokušali uvjeriti ljude
koji u Bleiburgu nisu bili u nešto što tamo nije izrečeno. Naime, i Milanović i
mesić tvrde kako se ovdje radilo o veličanju poražene NDH i njezine
profašističke ideologije, čime samo žele prikriti pozadinu svojeg političkog
djelovanja, koje skrivajući se iza antifašizma u stvari opravdava masovne
pokolje počinjene u ime komunističke ideologije ali i u ime velikosrpstva.
Iako u
svojim ogorčenim izjavama Milanović i mesić tvrde drukčije, nitko jučer na Bleiburgu nije slavio niti
veličao nikakvu ideologiju, a jedina država kojoj se ovdje klicalo je Republika Hrvatska! Svrha komemoracije bila je i ostaje očuvanje
sjećanja na desetke tisuća Hrvata, katolika i muslimana, staraca, žena i djece,
svećenika, redovnika i drugih, a koji su u ime jedne i u svjetskim razmjerima
osuđene ideologije na naročito okrutan način, bez suđenja i mogućnosti da
dokažu svoju nevinost pobijeni, a njihova tijela su razbacana po raznim
rudarskim i kraškim jamama te zatrpana u streljačkim rovovima. Kada bi se na
svakome od tih grobišta održavale komemoracije one bi trajale vječno, i zato je
blajburško polje zbirni simbol svih hrvatskih stradanja nakon drugog svjetskog
rata. Eto, to je zbijeno u dvije rečenice, ono što je za blajburškom govornicom izrečeno, a među
najnadahnutije govornike svakako valja istaknuti Idriza efendiju Bešića koji se
skupu obratio u ime Hrvatske islamske zajednice.
O svemu
izrečenome na bjajburškom polju zasigurno će još biti mnogo rasprava u javnim
medijima, vladajuća će strana i dalje pokušavati iskriviti izrečene poruke kao
što iskrivljava i povijesne činjenice, a to će biti tako sve dok se ne provede
ono što je još devedesetih trebalo napraviti – lustracija!
Ako kojim slučajem lustracija nikada ne bude provedena,
žrtve poraća 2. svjetskog rata ipak nikada neće biti zaboravljene. Garancija za
to su ovih najmanje osam tisuća ljudi, a k njima treba pribrojiti još mnogo, mnogo
onih koji u Bleiburg nisu doputovali!
Razni
Milanovići i mesići bi to trebali imati na pameti!
Sat prije početka
Na ulazu su postavljeni šatori s okrepom što je jedna djevojka prokomentirala:"Tata, pa ovo je pravi dernek!"
Slovenijo, ne treba ti kiše, Hrvati te krvlju natopiše.
U Poljani slovenski policajci uvijek kompliciraju jer kraj raskrižja i ceste prema nekoliko km udaljenom Bleiburgu uvijek u isto vrijeme i isti dan (!) kad je hrvatska komemoracija kraj Bleiburga, Slovenci obilježavaju godišnjicu cjelodnevne doista krvave borbe na tom mjestu 14. svibnja 1945. kad su slovenski partizani slabim snagama htjeli zaustaviti kolonu koja je od Slovenjgradeca išla prema Bleiburgu i austrijskoj granici. Normalno je da su tu na kraju partizani Slovenci razbijeni i potučeni, uz obostrane velike žrtve - jer su na čelu kolone bile najborbenije hrvatske postrojbe kojima je i bila svrha da krče put koloni.
Koliko se čudim Milanovićevim savjetnicima (a i ostalih velemožnika), toliko se čudim i njemu, koji se trudi ostaviti dojam racionalnog i egzaktnog čovjeka i političara: kad lupa da na Bleiburškom polju nije bilo pokolja, nego da se tu samo desilo zarobljavanje, a da je pokolj bio npr u Teznom, gdje on ide (čemu je onda jednom išao na Bleiburško polje uopće, možda po predizborne bodove?), zašto se on i ekipa ne potrude pročitati par stranica iz nekoliko znanstvenih knjiga koje su dostupne na novinskim kioscima i po knjižnicama, da se uvjeri jel tko napokon ubijen ili nije na tom BP? A sve tak lijepo piše, i tko svjedoči od mjesnih stanovnika i iz kojih i čijih dokumenata su podaci vađeni...
Ma, očito je da su se domaći velemožnici svih boja uskomešali oko Bleiburga iz jednog mučnog razloga: što na Bleiburškom polju ne mogu imati stvari pod kontrolom policijskih kamera, cenzure i brojenja koliko ljudi smije doći na komemoraciju. Nije Bleiburško polje Markov trg.
A efendiji Idrizu svaka čast! Ove godine je još bolji bio. Mnogi od njega mnogo mogu naučiti. No za početak nek se raspitaju gdje je najbliži kiosk s novinama...
3 komentara:
Slovenijo, ne treba ti kiše,
Hrvati te krvlju natopiše.
U Poljani slovenski policajci uvijek kompliciraju jer kraj raskrižja i ceste prema nekoliko km udaljenom Bleiburgu uvijek u isto vrijeme i isti dan (!) kad je hrvatska komemoracija kraj Bleiburga, Slovenci obilježavaju godišnjicu cjelodnevne doista krvave borbe na tom mjestu 14. svibnja 1945. kad su slovenski partizani slabim snagama htjeli zaustaviti kolonu koja je od Slovenjgradeca išla prema Bleiburgu i austrijskoj granici. Normalno je da su tu na kraju partizani Slovenci razbijeni i potučeni, uz obostrane velike žrtve - jer su na čelu kolone bile najborbenije hrvatske postrojbe kojima je i bila svrha da krče put koloni.
Koliko se čudim Milanovićevim savjetnicima (a i ostalih velemožnika), toliko se čudim i njemu, koji se trudi ostaviti dojam racionalnog i egzaktnog čovjeka i političara: kad lupa da na Bleiburškom polju nije bilo pokolja, nego da se tu samo desilo zarobljavanje, a da je pokolj bio npr u Teznom, gdje on ide (čemu je onda jednom išao na Bleiburško polje uopće, možda po predizborne bodove?), zašto se on i ekipa ne potrude pročitati par stranica iz nekoliko znanstvenih knjiga koje su dostupne na novinskim kioscima i po knjižnicama, da se uvjeri jel tko napokon ubijen ili nije na tom BP? A sve tak lijepo piše, i tko svjedoči od mjesnih stanovnika i iz kojih i čijih dokumenata su podaci vađeni...
Ma, očito je da su se domaći velemožnici svih boja uskomešali oko Bleiburga iz jednog mučnog razloga: što na Bleiburškom polju ne mogu imati stvari pod kontrolom policijskih kamera, cenzure i brojenja koliko ljudi smije doći na komemoraciju. Nije Bleiburško polje Markov trg.
A efendiji Idrizu svaka čast! Ove godine je još bolji bio. Mnogi od njega mnogo mogu naučiti. No za početak nek se raspitaju gdje je najbliži kiosk s novinama...
Dečki hvala vam što ste nam prnijeli dio doživljaja i povijesnih činjenica sa Bleiburga!
Nema na čemu Tenor. Iduće godine ideš s nama!
Objavi komentar