Danas sam
ponovo imao zadovoljstvo nazočiti smotri folklornih amatera grada Zagreba tj.
njezinom XIII. ovogodišnjem koncertu održanom u koncertnoj dvorani Vatroslava
Lisinskog gdje je pred punom malom dvoranom nastupilo šest folklornih skupina
ili društava, među kojima i naš „Orač“.
Eto, Bogu
hvala, nakon deset godina postojanja obnovljenog KUD-a „Orač“ Demerje dočekali
smo i koreografiju s demerskom tematikom, a isto smo tako konačno dočekali i
replike izvornih demerskih nošnji. Ne samo mojem oku i srcu melem su bili
pjesme i plesovi iz našeg kraja, tim više što su svi ostali izvođači prikazali
običaje drugih hrvatskih krajeva. Publika je prepoznavši milozvučni „štih“ (pri)zagrebačkog
kraja demerske Kudovce nagradila velikim aplauzom, a kakva će biti konačna
stručna ocjena to ionako ne zavisi samo od njihova truda.
 |
| Priprema za nastup: "Koja je ono nota bila?" |
 |
| Uljepšavanje |
 |
| Crveni i bijeli rubac |
 |
| Novo staro ruho |
 |
| Negda na Demerju |
 |
| Naše lijepe sneje |
 |
| Izvorna ljepota |
Moram
priznati kako su me i svi drugi izvođači oduševili svojim nastupima, svakome je
odmah jasno da iza ovih više nego kvalitetnih scenskih izvedbi stoji mnogo
vježbe, truda i odricanja. Jasno je i to da bez značajnih novčanih sredstava ne
bi bilo moguće briljirati raskošnim nošnjama, niti uvježbanošću. A upravo kada
se dotaknemo financiranja amaterskih
folklornih skupina dolazimo do jednog krucijalnog
pitanja: radi li se ovdje isključivo o
amaterizmu?!
Naime, kako
je već rečeno svi su izvođači zadivili
kvalitetom svojih nastupa, iza čega stoji mnogo rada i odricanja. Ali nikakav
rad, vježba i odricanje ne bi mogli rezultirati ovakvim umjetničkim nivoom kada ne bi bili praćeni kvalitetnim stručnim
vodstvom i nadzorom, a iza kojeg onda stoji novac. Novac koji iz godine u godinu zahtijeva sve veću kvalitetu,
i to ne više kvalitetu interpretacije izvornog izričaja, već sve završava u
nekakvim „visokim“ umjetničkim vodama, o čemu onda sud donose oni koji su sve i
zakuhali: profesionalci. Po mojem skromnom mišljenju na ovakvim je natjecanjima
„prečka“ previsoko postavljena za amaterski nivo koji bi ona morala
predstavljati. Zato bi trebalo poraditi na jasnijem razgraničenju između amaterske
i profesionalne folklorne interpretacije, odnosno amaterskim skupinama
prepustiti da bez prevelikog stručnog uplitanja pokušaju dočarati običaje
prvenstveno kraja iz kojeg dolaze. Takav bismo pristup doista mogli zvati
amaterskim, a zasigurno bi iziskivao manje novaca i odricanja, a članovima
folklornih društava bi pružao više zadovoljstva. Na koncu ne može svako selo
ili ulica imati npr.“Lado“.
