I ovog svibnja, kao i svih
proteklih sedamdeset godina, ponovo naviru sjećanja na prolivenu krv, prekinute
živote, bezdušno i okrutno zaustavljenu
mladost, na tisuće i tisuće žena, muškaraca i djece ubijenih od strane tzv.
osloboditelja. „Osloboditelja“ koji su u ime svoje krvave petokrake kao simbola
jedne totalitarne ideologije, bez suda i bez pravde, bez ikakvog propitivanja
krivnje okrutno i bezdušno pobili cvijet hrvatske i drugih mladosti.
Mnogi govore kako se ova mučna
događanja s kraja drugog svjetskog rata prečesto spominju u današnjim
političkim trvenjima. Ali, ne može se prečesto govoriti o onome što je
desetljećima gurano pod tepih, a današnji masovni mediji koji su mahom pod
utjecajem starih moćnika još uvijek
prešućuju počinjene zločine. Zato nam se opet kao goruća potreba hrvatskog
nacionalnog korpusa nameće nikad provedena lustracija koja bi makar djelomično
zatvorila vrata prema prošlosti, a svim hrvatskim državljanima pružila
mogućnost života bez nekih davno nametnutih utega. Svjesno sam upotrijebio
formulaciju „svim hrvatskim državljanima“, jer će samo nakon potpunog i
nepristranog sagledavanja prošlosti biti moguć suživot svih različitosti.
Nažalost, stari mentalni i
svjetonazorski sklop još je duboko ukorijenjen iz jednostavnog razloga jer su
mnogi od toga dugi niz godina dobro živjeli! To je i jedini razlog što danas
imamo „antifašiste“ i „srbe“po zanimanju. Oni su to zato jer se i dan danas pod
okriljem dijela političkog establishment-a isplati biti „antifašist“ ili
„ugroženi“ Srbin, i od toga osigurati materijalnu egzistenciju. I nije dovoljno
što „antifašističke“ mirovine primaju mnogi koji su se 1945. igrali po pijesku,
već takvi indoktriniraju svoje unuke u „mlade antifašiste“! Koliko je meni poznato fašizam je poražen
okončanjem WW2, pa doista ne znam protiv čega bi se mogla boriti „udruga mladih
antifašista“ Ano Domini 2015. . Očigledno je kako su njihovi mentori „falili
cili balun“ jer fašizma, barem onog koji
opisuje Bratoljub Klaić, danas jednostavno NEMA. Postoji netrpeljivost i
netolerancija ali to nije ono čime bi se bavili „mladi antifašisti“…
Samozvani borci za prava Srba u
Hrvatskoj trebali bi konačno uvidjeti kako hrvatski državljani srpske
nacionalnosti kusaju istu kašu s Hrvatima: i jednima, i drugima jednako krule
crijeva ako su nezaposleni ili pak rade, a ne primaju plaću. Ako pak rade, i Srbi, i Hrvati na svojim plećima
jednako osjećaju sve „dobrobiti“ neoliberalnog kapitalizma!
I opet nažalost, za današnji
mentalni sklop među dijelom politički aktivnih Hrvata te njihovih glasača krivi
su masmediji. Mediji su najbolji primjer zašto je lustracija potrebna, jer pod dirigentskom palicom svojih u
prošlosti zaglavljenih nalogodavaca truju svijest širokih masa lažima i
obmanama, tvoreći tako polarizirajući nacionalni korpus. Najbolji primjer
uspješnosti neotitoističke propagande su nedavni predsjednički izbori na kojima
je osvjedočeni pristaša preživjelog mentaliteta, pristaša obnavljanja u krvi
demontirane državne tvorevine sada pod novim radnim nazivom „regija“ odnosno „region“,
uspio osvojiti gotovo polovicu glasova birača. Vuk u janjećoj koži svojom
slatkorječivošću umalo je uspio u svojoj namjeri očuvanja privilegija koje su
(i) njegovi preci stekli krvlju, terorom i otimačinom.
Zato ne mogu, i neću vjerovati
kako milijun punoljetnih građana, glasača, podržava one koji opravdavaju krvave
zločine svojih prethodnika, već sam siguran kako su ti glasači žrtve bespoštedne
promidžbe raznih neojugoslavenski nastrojenih političkih moćnika.
U ime svih nevinih žrtava palim u
raznim ratovima za Hrvatsku, a posebno u ime
nevinih žrtava ubijenih po završetku drugog svjetskog rata, pozivam sve
dobronamjerne i nacionalno osviještene glasače lijevog svjetonazora da dobro
promisle kome daju svoj glas, jer kada zagrebu ispod površine uvjeriti će se
kako se njihovi tobožnji politički istomišljenici bore samo za u krvi stečeni
povlašteni status, kako društveni tako i materijalni.
Ovaj post posvećujem svim nevinim
žrtvama ubijenima od strane partizana po okončanju drugog svjetskog rata, a
posebno onima iz našeg neposrednog okruženja:
Marko Imprić
- moj djed, ubijen negdje na Križnim
putovima
Josip Frklić - moj pratetak, ubijen negdje na
Križnim putovima
Franjo Čakanić - rođak, ubijen vjerojatno na
području Samobora
Žrtve poklane u „krčelićevom štaglju“
u Demerju:
Ivan Pavleček
Franjo Pavleček
Vid Pavleček
Mijo Tončić
Ivan Crnković
Neka im je pokoj vječni, i laka hrvatska (ili neka druga) zemlja!
Stjepan Kos
Slični postovi:
Nema komentara:
Objavi komentar