nedjelja, 15. svibnja 2011.

BLEIBURG 1945. - 2011.

       Stara uzrečica govori kako stotinu puta izrečena laž postaje istinom. Ali neke laži iz hrvatske povijesti nisu izrečene samo stotinu puta: laži o postupku Titovih partizana prema zarobljenoj i razoružanoj vojsci dotadašnje NDH te njihovim obiteljima, svećenicima, starcima i drugim zarobljenim civilima – izrečene  su i napisane tisuće i tisuće puta. I ipak nisu, i nikada ne će postati istinom, čak niti onda kada bi to bio jedini primjer koji  bi doprinašao upitnosti gornje izreke.
         A moje uvjerenje u pobjedu istine nad laži posebno je jučer, 14. svibnja 2011. god., potvrđeno na komemoraciji u Bleiburgu, gdje se na svjedočenju istini i ove godine okupio impozantan broj hodočasnika. Doduše, kako zlurado ističu neki lijevi mediji, ove je godine broj okupljenih bio nešto manji nego proteklih godina. Brojnost prisutnih međutim ne umanjuje snagu i veličinu vjere u pobjedu istine nad laži, koju u Bleiburg dolaze svjedočiti pripadnici svih dobnih skupina, a posebno me veseli prisutnost velikog broja mladih što nam garantira trajno sjećanje na žrtve Bleiburga i Križnog puta.
         Ovaj post, kao spomen svim žrtvama poraća, naročito posvećujem svojem djedu Marku kojega nikada nisam upoznao…
        
Blajburško polje na topografskoj karti. Crveni X označava mjesto spomen obilježja
Zloglasni blajburški dvorac

Spomen kapela dva sata prije početka komemoracije

Spomenik na blajburškom polju

Sudionici komemoracije dolaze iz svih hrvatskih krajeva
Spomen koji su podigla Braća hrvatskog zmaja



Počast žrtvama došli su odati pripadnici svih generacija

Bilo je i koječega za okrjepu, mada to daje pomalo sajamski štih

Spomenik na mjesnom groblju u Unterlojbahu

Godine nisu prepreka: 90-godišnji zagrepčanin, hrvatski pjesnik podrijetlom iz makarskog zaleđa

Dolazak procesije
Među okupljenim mnoštvom bilo je i puno mladih

Njegov križ...

Vijorilo se bezbroj zastava
Revolt prema nepravednoj haškoj presudi izražavan je i natpisima na majcama

Sunce je nemilosrdno pržilo, što je jedna sudionica prokomentirala riječima:"Ako su naši mogli umirati , mi valjda možemo  2-3 sata stajati na suncu!"

Osamdesetak autobusa bilo je parkirano duž ceste od ulaza u spomen područje, do austrijsko-slovenske granice.Vjerojatno ni od ulaza pa prema austrijskoj strani nije bilo ništa manje parkiranih autobusa.

... i na kraju palačinke s poljubnim nadevom

                                                               Fotografije snimili Demko i Zdemko.

        Pozdrav od Demka!

Broj komentara: 8:

Zdemko kaže...

Slika govori tisuću riječi, kažu, pa ću ovdje reći tisuću i prvu riječ, koju slika nije uspjela reći.
Iako sam naviknut da na bleiburškom hodočašću svaki put vidim sve više ljudi, ne čudi me što je ovaj put broj podbacio. Te silne upozorbe austrijskih vlasti o vladanju, odijevanju, pjevanju, trgovini, porukama itd tijekom komemoracije za bleiburške žrtve prosječne ljude iz Hrvatske plaše pomalo i možda i odbiju od posjete, a na kraju se tresla brda, a rodi(l)o se – niš. Jer i dalje se nose kape sa slovom U, ima i pijanih koji pod šatorima pjevaju i tele se tijekom mise, prodaju se na štandovima ili ispod žita raznorazni znakovi, sličice i nose se različite odore ili dijelovi odora… Što je sve, kažu, zabranjeno. Onda, prošle godine je bilo i zadržavanja dobrog dijela autobusa na slovenskoj granici. Onda, kad čovjek vidi tko će biti službeni govornici iz hrvatske politike, dođe mu da ne ide na komemoraciju! Pitao sam se zar su toliko neinteligentni u Saboru (pokrovitelju komemoracije), tj. HDZ da su ove godine predvidjeli Šeksa za predstavnika, unatoč njegovoj najvećoj nepopularnosti od 1991.! A onda je očito nekom proradio kliker, a vjerojatno je utjecaja imala i sigurnosna procjena, pa je u zadnji čas uskočio Hebrang koji nema na leđima teret Gotovine. A pošto je izborna godina, stigao je, neuobičajeno, i Vladin predstavnik, u osobi Karamarka, koji već neko vrijeme surfa na valovima pokretanja istraga o ratnim i poslijeratnim zločinima nad Hrvatima u II. sv. ratu i poraću. Pošto ga državni odvjetnik baš i ne doživljava, što me ne iznenađuje obzirom na obiteljsku biografiju MB, a obzirom i na stari komunistički lobi, baš me zanima razvoj nakon izbora: jel to Karamarkovo surfanje (pred)izborna priča ili trajno opredjeljenje da se sudi još toj nekolicini živih okrvavljenih među partizanima. Samo, rekao bih da Karamarko od jeseni neće biti u poziciji ministra i inzistirati na istragama, a njegovom nasljedniku, iz druge garniture, neće pasti napamet nastaviti Karamarkov surfing. Na kraju, sigurno je da i kriza utječe na ljude…
Što se tiče topografske karte za zainteresirane ću reći da četvor (kvadrat) mreže na karti iznosi 1x1 km. Uz gornji rub karte lijevo iznad natpisa „Bleiburg“ okružen izohipsama je crne boje topografski znak za čuveni bleiburški dvorac. Crveni x označava otprilike zemljište koji je otkupljeno od austrijskih seljaka i na kojem je podignuto spomen obilježje, kapelica, te se planiraju podići razni drugi memorijalni sadržaji. Crna isprekidana crta sa crvenom sjenom predstavlja austrijsko-slovensku granicu. Potok Lojbaher Bah predstavljao je crtu do koje su svibnja 1945. doprijeli izbjegli Hrvati, a iza koje su se nalazili engleski tenkovi… Dalje je razvoj događaja više-manje poznat… Dvorac ponad Bleiburga (Olovnog grada u prijevodu, snimljen sa ceste između sela Unterlojbah i željezničke pruge) mjesto je gdje su vođeni pregovori između hrvatskih, engleskih i jugoslavenskih predstavnika i gdje su Hrvati bili prisiljeni pristati na polaganje oružja… Čudno je da o tome nije potpisan nikakav službeni dokument! Englezima je trebala „čista paluba“ u Austriji u slučaju mogućeg sukoba sa Rusima, a ne zemlja napučena izbjeglicama koje još k tomu treba zbrinuti i hraniti. Nadalje, trebalo je i jugoslavenskim partizanima koji su prodrli u austrijsku Korušku dati kost da se zabave… Tu treba ubrojiti i njihove savezničke odnose.
(nastavak slijedi)

Zdemko kaže...

(nastavak)
Na slikama se vidi i sumorna i sura planina Peca koja pripada Karavankama, uživo vrlo impozantna, u koju su pojedinci i skupine nakon predaje bježali i probijali se dublje u austrijsko područje. Najviši vrh joj za oko 1600 m nadvišava bleiburšku poljanu! Važno je reći da je do Bleiburškog polja došla tek manjina od cjelokupno iz BiH (Bosne i Hrvatske) izbjeglog naroda i vojske! Manji dio se prije uspio probiti u Austriju kod Dravograda, velik dio je zaglavio diljem povlačenja kroz Sloveniju (Celje, Slovenjgradec itd), dio je zarobljen kod Dravograda… Pojam Bleiburg je samo simbol cjelokupnog stradanja hrvatskog naroda nakon završetka rata po Sloveniji, Austriji i Križnom putu. Spomenik u polju je kod poznatih borova gdje su ubijeni prvi nakon kapitulacije, a spomenik na mjesnom groblju u Unterlojbahu je na grobu gdje su oni pokopani. Ove je godine otkrivena i bista velečasnog Vilima Cecelje, itekako zaslužnog za obilježavanje obljetnica blaiburškog stradanja.
Tko nije bio nikada na komemoraciji bleiburškim žrtvama i vidio starce, gospone u odijelima ili one sa kapama udruge Hrvatski domobran ili, koji meni najviše stegnu srce, one najjednostavnije, selske ljude, poput demerskih, u običnim kapama ili škrlakima, pogurene, mršave, sitne i izmučene, sa kakvom batinom u ruci, i čuo nekoliko rečenica njihovih sjećanja i vidio suzu u oku koju taru tvrdim, kvrgavim prstom povdanim po motiki ili rogljama…. tom ni ne može pasti na pamet misao kako je zamorno iz Demerja se voziti auto(buso)m 200 km tam i 200 nazad, imati u putnom fižideru sendviča od birane salame, paradajza, soli, soka, majoneze, banana, a kako li je bilo njima u manje od 8 dana, često pod borbom, prepješačiti taj put… I onda nazad. I sve do Vojvodine, Srbije ili čak Makedonije.
Zato me osobno jako smeta i živcira kad vidim na tom bleiburškom polju i drugu stranu te komemoracije: sve te šatore pod kojima se peče kotlovina, kobase, piceki i piju runde pijače, nekakvi grlati zagrljeni tobož pjevaju, a u biti se deru bezveze, kad vidim da se prodaju raznorazno znakovlje, CD-i i predmeti koji sa komemoracijom niti sa poviješću i heraldikom NDH nemaju nikakve veze! Zamisli, prodaje se i neki smiješni i bezvezni znak sa kape zrakoplovnih časnika JNA, ili njemu vrlo nalik, u obliku ptičurine raširenih krila u koji je samo namjesto zvijezde stavljen hrvatski grb! Zar ne može organizator komemoracije, Počasni bleiburški vod, riješiti te nebuloze?!
Od govornika ove godine posebno bih u pozitivnom smislu istakao Božu Ljubića ispred hrvatskog naroda iz BiH, a jednako tako i islamskog imama u Gunji kraj Županje Idriz efendiju Bešića, koji je vrlo nadahnuto ali i tužno u ljutnji govorio o tome kako se u BiH muslimanske žrtve bleiburške tragedije taji (očito službena B-H vlast), a drugi ih se odriču (očito Hrvati katolici). Na žalost, ni u znanstvenoj zajednici puno ljudi ne zna ili ne želi znati da je do 30 % ustaša bilo muslimanske vjere, a u domobranstvu barem toliko. Što očekivati onda od prosječnog čovjeka?
Na kraju ću reći da sam od samog ulaza u komemoracijsko područje pa do austrijske granice (na karti se vidi da je to dužina od oko 1,5 km) izbrojio parkirana 73 autobusa (bez desetak minibusa) u nizu. Ne znam kakvo je bilo stanje vozila s austrijske strane Unterlojbaha, no prijašnjih godina tamo se uvijek formirala duga kolona osobnih automobila.
Za zainteresirane napominjem da je kod Laškog zgodno skrenuti sa glavne ceste Celje - Krško i odvesti se do nekoliko kilometara udaljenog Barbarinog rova, tj. Hude jame, gdje su nedavno javno obznanjene grobnice poslijeratnih žrtava zazidanih u tom napuštenom rudniku.

P. S. Za gurmane mogu potvrditi da palačinke s poljubnim nadevom nisu ni sluga onima sa bananom…

Demko kaže...

Joj, trebal si ovo sa bananom malo pojasniti. Mislim, kako se ne bi pojavile nepotrebne primisli ... Ipak ću pitati neku od "Oračica" za te s bananom.

Pero Panonski kaže...

Lijep post o nelijepoj temi.

Demko kaže...

Hvala, Pero! Mnogo mi znači pohvala upućena od nekoga tko je „stara kuka „ u blogerskim vodama. Moram naime priznati kako su mi i tvoji postovi bili i još su uvijek inspiracija i jedan od poticaja za pokretanje bloga. To je ujedno i primjer kako stariji mogu nešto naučiti od mlađih!

Anonimno kaže...

Decki, kaj da velim? Ma odradili ste to onak' kak' treba, i slikama i rijecima. Zdemko - publicisticka karijera te zove!!!
Pozdrav iz daljine!

Zdemko kaže...

Hvala anonimnom iz daljine. Nego, stalno mi je u podsvijesti da sam u komentaru zaboravio nešto reći, i sjetio sam se: da obilježavanje bleiburške tragedije ne bi bilo bez paradoksa, kao što je to često u hrvatskoj povijesti, na to hodočašće kao jedan od glavnih govornika preživjelima, potomcima i štovateljima žrtava bleiburškog stradanja dolazi Andrija Hebrang, sin ratnog šefa hrvatske komunističke partije, koja je vodila borbu protiv nastradalih u križnom putu s prvom postajom na bleiburškom polju!

Anonimno kaže...

PERO S PILANE...tako se samo istinom može pobjediti partizanska laž 41...45