subota, 14. svibnja 2011.

DEMERJE U 2. SVJ. RATU

Jedan prilog povjesnici Demerja. FRAGMENTI O DEMERJU TIJEKOM
II. SVJETSKOG RATA
(1. izdanje)

Napisano: 2011., svibnja.

Prva polovica svibnja dani su kad je službeno okončan Drugi svjetski rat, iako su se sporadične borbe nastavile voditi po Hrvatskoj i Bosni i dosta kasnije (najpoznatija je bitka u odžačkoj Posavini, o kojoj je napisana knjiga znakovitog naziva Berlin pa Odžak). Završetkom rata svakako nije završilo i stradanje pučanstva. Stoga su ovi dani pravo vrijeme da se na ovom mjestu pokuša nešto reći o tome iz demerske perspektive. Iako su Demerje zaobišle velike borbe i fronte, ono je, naravno, ipak osjetilo posljedice ratnog i poratnog vremena. Naše znanje i spoznaje o tome postaju sve siromašniji smrću svakog čovjeka koji je živio u to vrijeme, pa je nakana ovog teksta da postojeća fragmentna sjećanja ostanu sačuvana makar i na toj razini, kad se već to nije učinilo do sada kako spada.
Tijekom Drugog svjetskog rata Demerje se u područno-upravnom smislu nalazilo u sastavu općine Hrvatski Stupnik, koja se pak nalazila u sastavu Kotara zagrebačkog, a on u sastavu Velike župe Prigorje. Ustaša – hrvatski oslobodilački pokret, jedina službeno dopuštena politička organizacija (nije bio stranka!) u državi, svoju je područnu organizaciju imao usklađenu sa područno-upravnom podjelom države: na području velike župe organizirao se ustaški stožer, ustaški logor ustrojavao se na razini kotara, na području općine djelovao je ustaški tabor, dok je u jednom selu ili zaseoku djelovao ustaški zbir kao najmanja organizacijska jedinica – danas bismo rekli temeljni ogranak. Nije poznato da bi u Demerju postojao takav ustaški zbir ali je dokumentirano da je u Stupniku postojao Ustaški tabor Stupnik. Tako je npr u Urudžbenom zapisniku Pučke škole Demerje (pod poslovnim brojem 14) uveden podnesak „Mjesnog ustaškog stana Stupnik od 29. V. 1941. o održanju skupštine po odredbi Vlade Nezavisne Države Hrvatske – proglašenje [valjda odraslima] putem školske djece“.
Konkretna, pogotovo borbena partizanska djelatnost nije zabilježena u samom Demerju, tek u demerskoj okolici. Poznato je da su partizani znali minirati željezničku prugu na odsjeku Remetinec – Hrvatski Leskovac – Horvati (a pogotovu na dionici Horvati – Zdenčina koja se očito nalazila na trasi prelaska pruge žumberačkih partizana u Pokuplje i Vukomeričke gorice), te da su napadali općinu u Stupniku, te općinu, oružnike i domobrane u Brezovici. Ćelija KPH djelovala je u Stupniku, gdje su komunisti djelovali i kroz druge masovne organizacije koje su ustrojili. Slično je stanje bilo i u Kupinečkom Kraljevcu. Dakle, riječ je o mjestima koja su bila u neposrednijem dodiru sa krajevima u kojima su partizani sasvim organizirano i masovnije djelovali: Žumberak – Samoborsko gorje i Pokuplje – Vukomeričke gorice.
Pouzdano se zna da su kao napadači na oružnike u Hrvatskom Leskovcu i glavni organizatori partizana u Demerju identificirani Blaž Iviček i Stjepan Kos.
Za sada je pronađen tek jedan dokument u kojem se govori o Demerju u ratnim godinama, koji će ovdje biti doslovno naveden u cijelosti. To je «Pismo [iz srpnja 1943.] Kotarskoga komiteta KPH Samobor Okružnome komitetu KPH Pokuplje o pljačkama u okolici Stupnika, Brezovice i Kraljevca», objavljen u zborniku Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941 – 1945., knjiga V (lipanj – kolovoz 1943), nakladnik: Savjet za izdavanje „Građe za povijest NOP-a i socijalističke revolucije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941-1945.“, Zagreb, 1986., dokument 191, str. 666:

„K. K. K. P. H.
     Samobor


Drugarskom
O. K. K. P. H.
POKUPLJE
Žumberak

     Dragi drugovi
     Doznali jesmo da nekoji drugovi iz kotara Pisarovina vrše pljačku u okolici općine Stupnik i Brezovici pa i po samom Kraljevcu u prvom redu svlače domobrane i prodaju cipele i odijelo. Na cesti Zagreb-Pisarovina pobiraju od seljaka novac, od kola 200 do 300 kuna kao maltarinu za Zagreb. Došli jesu k jednom seljaku koji je prodao volove i kupio druge i kažeju tome seljaku da on šverca sa volovima da mora dati 15 hiljada kuna u narodnu pomoć. Seljak nije pristao na to, onda ga jesu otpeljali v šumu i tamo su ga strašili. Na to je taj seljak pristao da dade 5 hiljada kuna kad proda volove, poslije toga negde išli jesu tamo u jednu gostionu. Taj isti seljak morao je platiti za 1.500 kuna vina kojeg jesu ti drugovi popili. Prije 10 dana došli jesu u selo Demerje i opljačkali jednu kuću, došli su pod tim da je brat od ovih djevojaka koje su opljačkali u policiji, da je u nekoj službi neprijatelja, navodno da je on donesao neku stvar iz Zagreba, od drugih ljudi. Drugovi da nama nije poznato što je on u Zagrebu radio, ova kuća je za nas poštena koju jesu opljačkali. Odnesli jesu 6 kaputa ženskih i muških, cvilov za jastuke, cipele i neki cajk za opravu i ostale sitnice, 15 muških košulja. Ti drugovi jesu loše postupali sa narodom i narod gubi volju od rada. Drugovi jesu iz Kraljevca Milači Nacek, Bistinec Jure, Jurinec Cajan i ostali, iz Demerja je Majdag Ignac, koji s njima radi i pljačka.
            S. F. S. N. [Smrt fašizmu – sloboda narodu]
Drugarski pozdrav
   Šimun,[1] v. r.“

[1] Stjepan Kos.“ [bio je član Kotarskog komiteta KPH Samobor – moja primjedba].
            Pretpostavljam da je u ovom dokumentu riječ o pljački kuće Lukšića, kako će se vidjeti kasnije iz popisa demeraca koji su bili učesnici rata, koji su doista imali sestre.
           
            Izvjestan broj demeraca bio je djelatni sudionik ratnih događanja. Prema do sada prikupljenim (nepotpunim i ponekad neprovjerenim i nesigurnim) podacima većina njih bili su mobilizirani prvotno u Hrvatsko domobranstvo, a potom poslani na obuku u Stockerau u Austriji (kraj Beča, a sjeverno od njega) i svrstani u jednu od pet hrvatskih legionarskih divizija u sastavu njemačke vojske (Wehrmachta), a manji je broj služio u Hrvatskom domobranstvu (1943. spojeno sa Ustaškom vojnicom kao vojnom granom ustaškog pokreta u Hrvatske oružane snage – HOS). Za trojicu se pouzdano može reći da su bili ustaše, bilo u sastavu Poglavnikovog tjelesnog sdruga (PTS), bilo redarstva (policije) NDH, bilo vojnog redarstva HOS. Nekolicina demeraca bili su pak uključeni u ovima suprotstavljeni narodnooslobodilački pokret (NOP) pod vodstvom Komunističke partije Hrvatske (KPH, u sastavu KPJ), čiji je vojni ogranak bila Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske (NOVH, u sastavu NOVJ).


       Replika oznake za desni rukav haljinca (gornjeg dijela odore) pripadnika hrvatskih      legionarskih postrojbi u sastavu njemačke vojske


DEMERCI (ROĐENJEM, PODRIJETLOM ILI STANOVANJEM)
DJELATNI SUDIONICI II. SVJETSKOG RATA

rbr
ime
prezime
ime oca
godina i mjesto
služio – pripadnik
pripomena
rođenja
smrti
1.
Dragan
Bedek
Mato
Demerje
194?
Zagreb
NOP – KPH
umro u bolnici od posljedica ranjavanja nožem. Brat Mirkov
2.
Mirko
Bedek
1914.
Demerje
194?
Rakov Potok ili Kerestinec ili Dotršćina
NOP – KPH
apsolvent prava, uhićen po ustašama u Demerju i ubijen
3.
Ivan
Bobinski

1911.

Hrvatsko domobranstvo
učitelj u Demerju
4.
Stjepan
Brdar
Franjo
Demerje
1945. nestao
nepoznato

5.
Franjo
Čakanić
Stjepan
Demerje
1945.
nestao
vojno redarstvo HOS

6.
Ivan
Kos
Mijo
Demerje
Demerje
Hrvatsko domobranstvo ili Ustaška vojnica
braća
7.
Stjepan (zvani Šimun)
Kos
Demerje
Samobor
NOP – KPH
8.
Franjo
Kuftinec
Stjepan
1919.
Demerje
nestao
Wehrmacht
braća
9.
Ivan
Kuftinec
1921.
Demerje
1996.
Demerje
Wehrmacht
10.
Nada
Kuftinec
Vid
Rijeka
Rijeka
NOVH
Franjina i Ivanova bratična
11.
Milan
Kuftinec
Mijo
1924.
Demerje
1998.
Demerje
Wehrmacht
braća
12.
Vid
Kuftinec
Demerje
nestao
Wehrmacht
13.
Josip
Lukšić
Franjo
Demerje
Demerje
Wehrmacht

14.
Juraj
Lukšić
Mijo
Demerje
1994.
Kanada
najvjerojatnije PTS (malovjerojatno poglavnikova sigurnosna služba ili redarstvo NDH)
emigrirao 1945.
Brat Pavlov. Bez potomstva
15.
Pavao
Lukšić
Demerje
1945.
nepoznato
vjerojatno redarstvo NDH
ubijen po partizanima nakon rata
16.
Franjo
Majdak
Vid
1920.
Demerje
1997.
Demerje
opkoparski (inženjerijski) dočasnik Hrvatskog domobranstva

17.
Franjo
Maljuga
Viktor
1926.
Demerje
2004.
Demerje
373. pješačka divizija (hrv.), tzv. Tiger divizija,
Wehrmacht

18.
Ivan
Meglajec
Bartol
1921.
Demerje
1988.
Demerje
hrvatska pomorska legija na Crnom moru, Wehrmacht (navodno dočasnik)
braća
19.
Slavko
Meglajec
Demerje
1945.
Demerje
Hrvatsko domobranstvo, ubijen u Kerestincu
20.
Nikola
Plavec
Marko
1921.
Demerje

369. pješačka divizija (hrv.), tzv. Vražja divizija,
Wehrmacht

21.
Juraj
Pogačić

1909.
Stupnik
1989. Demerje
prisilni rad na aerodromu u Ježdovcu

22.
Ivan
Regul

1923.?
Zagreb
krajem 1944. nije se vratio sa letačkog  zadatka
zrakoplovni časnik (zastavnik), pilot vojnog zrakoplovstva NDH
po majci podrijetlom Kuftinec
23.
Mato (zvani Matić)
Šivak
Ljudevit
1911.
Demerje
2003.
Sv. Klara
protuzrakoplovni topnik u Berlinu (vjerojatno pripadnik hrvatske protuzrakoplovne legije, tzv. flak-legija, Wehrmacht)
zarobljen od strane Rusa i neko vrijeme bio u zarobljeništvu u Rusiji



Franjo Čakanić 1944. godine
           
            Zanimljiv je i znakovit podatak do kojeg je surfanjem internetom došao Demko o stradalima iz Demerja u sabirnom (koncentracijskom) logoru Jasenovac. Naime, na popisu (navodnih) žrtava u Jasenovcu američkog Jasenovac Research Institute nalazi se i pet Demeraca koji niti su ikada bili zatočeni pa onda niti su stradali u Jasenovcu:

rbr
ime
prezime
ime oca
godina
rođenja
Međutim, stvarni način
i mjesto stradanja je
1.
Mirko
Bedek
Mato
1914.
uhvaćen po ustašama između Hrvatskog Leskovca i Demerja pri bijegu iz rodne kuće pred uhićenjem (prokazan od nekih šestinčana, koji su tu imali zemlju, gdje se sakrio u travi ili usjevu) i ubijen najvjerojatnije u Rakovom Potoku ili Kerestincu ili na Dotršćini
2.
Rok
Cvetko
Imbro
1890.
jedan od troje poginulih u njegovom dvorištu od projektila kojeg su iz Hrvatskog Leskovca ispalili ustaše. Pokopan u Lučkom.
3.
Paula
Kablar

1908.
osoba nepoznata do sada ispitanim svjedocima
4.
Mato
Plavec
Juraj
1915.
poginuo prigodom nailaska vlaka na minu na pruzi ZG – KA. Pokopan u Lučkom.
5.
Mara
Šantek
Andrija
1921.
osoba nepoznata do sada ispitanim svjedocima

            Kako i zašto su ovi demerci završili na popisu ubijenih u jasenovačkom logoru službeno nije objašnjeno. Osobno znam još jedan, ne demerski, slučaj da se na popisu jasenovačkih žrtava nalazi osoba koja nije nastradala u Jasenovcu. Postoji teorija da su jugoslavenske vlasti višestruko povećavale popis radi što veće naplate ratnih reparacija. Ako pak sami stavite u odnos službenu jugoslavensku brojku od 800 tisuća nastradalih samo u tom logoru i broj dana postojanja jasenovačkog logora (cca 3 godine i 8 mjeseci), pretpostavljam da će te biti iznenađeni rezultatom koji predstavlja: umrli – ubijeni/dan.
            U Demerju nije bila stalna vojna, oružnička ili redarstvena posada. U Hrvatskom Leskovcu bili su ustaše uglavnom oko željezničke postaje, te oružnička postaja u zgradi u kojoj se danas nalazi pošta i trgovina. U Brezovici, koja je također bila općinsko sjedište, nalazio se manji broj domobrana te također oružnička postaja koja je uslijed učestalih partizanskih napada preseljena u Hrvatski Leskovac. U Lučkom se nalazio aerodrom na kojem su bile i hrvatske i njemačke zrakoplovne postrojbe. U Remetincu su također bili određeni vojni dijelovi.
            Moj otac mi je pripovijedao da su u zadnjim danima rata u selu boravili ustaše u crnim odorama. Ako je to točno, a kako je glasovita Crna legija (poznata po crnim odorama njezinih pripadnika u prvim godinama rata) operirala u Podravini i Bilogori, ovdje je onda vjerojatno riječ o pripadnicima 18. hrvatske udarne divizije, nastale u travnju 1945. pretežno iz jasenovačkog Ustaškog obrambenog sdruga ustaškog pukovnika i u travnju 1945. promaknutog u čin generala HOS Vjekoslava Maksa Luburića. On je u to doba bio zapovjednikom II. ustaškog zbora (korpusa) HOS, u sastavu kojeg se nalazila i 18. hrvatska udarna divizija. Naime, prema jednom izvoru (Zahirović, Adam /1996./ „Kako je zaustavljena glavnina hrvatske vojske i mnoštvo izbjeglog naroda na bleiburškom polju“ Hrvatski domobran Glasilo Društva „Hrvatski domobran“, godina VI, broj 2 /36/, travanj, Društvo ratnih veterana Hrvatski domobran, Zagreb, str. 12. – 13. /str. 13./) povlačenje prema Sloveniji dijela 30. pukovnije novoustrojene 18. hrvatske udarne divizije stacioniranog u Petrinji počelo je 4. svibnja 1945. i odvijalo se preko Vukomeričkih gorica, s ciljem zaobići Zagreb i prelaskom pruge i ceste Zagreb – Karlovac izbiti u Samobor. Nakon čarki sa partizanima, osobito kod sela Gudci i Trpuci i u prostoru pred izbijanje na prugu Zagreb – Karlovac, ta je grupacija i dosegla Samobor duboko u noć 8. svibnja. Osim toga, u našoj okolici nadimkom poznati Komandant Ljubo iz Drežnika, koji je bio pripadnik PTS, 1989. mi je pričao da je dok je bio na straži, ne sjećam se više je li u Brezovici ili na Savskom Mostu, osobno u te dane vidio Luburića u crnoj pelerini. Također, Luburićev šogor ustaški časnik Dinko Šakić u svojim sjećanjima iznosi (Šakić, Dinko /2001./ S poglavnikom u Alpama, Laus, Split, str. 59) da je 6. svibnja 1945. pošao „u jedno selu blizu Velike Gorice. Mislim da se zvalo Golo Brdo. Ondje se nalazio generalov Stožer. [… Tamo se susreo sa Luburićem – moja primjedba]“ Sve do Virovitice nema sela tog imena, pa podudarno sa navedenim pretpostavljam da je mislio na Demerju susjedni Goli Breg. Sve ovo nameće zaključak da su u Demerju (i okolnim selima) u doslovce zadnjim danima rata boravili na svom povlačenju „u susret Zapadnim saveznicima“ pripadnici Luburićeve Ustaške obrane.
            Nažalost, Demerje ima i svoju „postaju križnog puta 1945.“, tj. stratište gdje su pripadnici Jugoslavenske armije (partizani) izvršili zločin. Naime, zadnjih dana rata u Demerje su ušli srpski ili crnogorski partizani. Prema pričanjima starih ljudi oni su u štagalj koji se nalazi u današnjoj Demerskoj ulici, dvjestotinjak metara sjeveroistočno od demerske škole, zatočili nekoliko brezovičkih ustaša, u stvari pripadnike ustaške seoske milicije i tu ih poklali, „da je krv tekla iz štaglja“. Nakon toga su obitelji mrtva tijela na kolima prevezli kućama. Nažalost, o ovom tragičnom događaju trenutno se ne raspolaže sa više podataka: niti koji su to ljudi pobijeni niti kojoj su partizanskoj postrojbi pripadali ubojice. U svakom slučaju, ovaj žalosni događaj bi trebalo rasvijetliti, a mjesto pogubljenja na dostojan način označiti.

          
Štagalj – mjesto likvidacije 1945.


***

            U talijanskom turističkom selu Bardolino koje leži na obali jezera Garda kraj Verone (i ne samo u njemu) na preglednom mjestu u naselju nalazi se spomenik u obliku obeliska na podnožju kojeg borac mačem urezuje natpis PRO PATRIA a iznad toga, od vrha prema zemlji uklesana su imena i prezimena svih poginulih (ili u ratovima sudjelujućih?) mještana, posebno u Prvom svjetskom ratu (1915 – 1918), a posebno u Drugom (1940 – 1945). Bilo bi kulturno prema općim standardima, edukativno za naredne naraštaje i memorijalno i počasno prema našim u ratovima nastradalim i sudjelujućim sumještanima da takvu civilizacijsku stečevinu imamo i u našem selu. Jer Hrvatska je postojala i prije Domovinskog rata i za nju se, a ne samo za careve, kraljeve i vođe, borilo i umiralo, sa različitih polazišta, i u starijoj povijesti.
            Na početku je rečeno da se ovim tekstom nastoji sačuvati u kolektivnoj memoriji našeg sela fragmente sjećanja o teškim vremenima Drugog svjetskog rata u Demerju. Stoga pozivam sve koji raspolažu konkretnim podacima o osobama, mjestima i događajima, dokumentima, fotografijama itd. da se uključe u prikupljanje i sačuvanje činjenica i da daju nove ili dopune ili isprave netočne podatke ovdje iznesene, kojih zasigurno ima. Molim da mi se cilju toga obrate izravno ili da plodnim i dobronamjernim komentarom dadu svoj doprinos temi. U svakom slučaju, ako Bog da, ovaj tekst će najkasnije kroz godinu dana doživjeti i drugo izdanje. Na ovom mjestu zahvaljujem svima koji su mi pomogli u prikupljanju podataka i koji će to učiniti u budućnosti. Ako žele, njihova imena možemo objaviti. Dapače.

                                                                                              Zdemko


2 komentara:

Zdemko kaže...

Par dana nakon objave ovog posta počeo sam prikupljati i/ili dobivati nove podatke koji zanavljaju, dopunjuju ili ispravljaju objavljene. Svi će novi podaci biti uvršteni u sadržaj slijedećeg izdanja. Stoga, sve do sada objavljene podatke treba uzimati sa opreznom rezervom, dok ne budu potvrđeni od barem dva izvora. Nažalost, kako za sada stvari stoje, priča o famoznom štaglju najvjerojatnije nije srpsko-crnogorska, nego domaća epizoda, hrvatska.
Hvala na razumijevanju svima, a posebno onima koji razumiju kako je teško prikupiti podatke o kojima govorim.

Demko kaže...

Dobro je i svrhovito raščistiti prošlost, i „posložiti“ sve događaje na svoje mjesto kako oni ne bi bili uzrok novim nesuglasicama ili pak potpirivali stare. Današnja (i ne samo) politička podjela Demerja i Demeraca svoje korijene zasigurno ima i u II. svjetskome ratu, pa ovo Zdemkovo nastojanje za rasvjetljavanjem tog vremenskog perioda zaslužuje svaku pohvalu i podršku.
Iznenađuje me što jedan ovako kvalitetan i sadržajan rad, u koji je (i još će) autor uložio mnogo truda, nije polučio više interesa i komentara. Zato pozivam sve štovane posjetitelje ovog bloga da makar komentarima nagrade Zdemkov uloženi trud, a one zaineresiranije pozivam na suradnju, koju mogu ostvariti tako da svoje priloge, saznanja ili prikupljena svjedočanstva vezana za WW2 pošalju na mail adresu koja se nalazi ispod slike kapelice Sv.Petra.