GLEDIŠTA VUJCA ŠTEFINE (Ex Sveti Petar Demerje): Rad, i samo rad

Minule subote posjetio sam visoko organiziranu zajednicu. Zajednicu u kojoj sve funkcionira kao podmazano, u kojoj svatko bez prigovaranja radi svoj posao, u kojoj se poštuje hijerarhija, u kojoj se ne vara i ne krade, u kojoj nitko ne pokušava biti „jednakiji“ od drugih, i u kojoj se živi po strogim pravilima. Zajednicu koja na istim načelima funkcionira desetcima tisuća godina, zajednicu koja je starija od čovjekove: posjetio sam pčelinju zajednicu.

Kao što smo rekli u uvodniku pčele su starije od čovjeka, odnosno njihovo obitavanje na ovoj lijepoj planeti započelo je davno prije pojave ljudi. Ljudi su pak još u kamenom dobu zapazili vrijednost meda, te od tada traje dugačka povijest njegove uporabe kao hrane i lijeka, a paralelno s korištenjem meda u ljudskoj prehrani razvijalo se i uzgoj pčela – pčelarstvo, koje danas egzistira kao značajna privredna grana.

Od prvih susreta čovjeka i pčela zasnovanih na otimanju meda uz cijenu uboda do suvremenog pčelarenja protekao je dugotrajan i mukotrpan put, koji je na kraju rezultirao današnjim rekao bih snošljivim odnosom između pčela i pčelara. Možda bi čak bilo bolje reći kako je današnji odnos zasnovan na obostranoj koristi, jer iako ih čovjek potkrada pčele bi bez njegove skrbi zasigurno mnogo teže opstajale u današnjem okruženju.

Ljubaznošću kolege i prijatelja Damira dobio sam priliku detaljno vidjeti kako funkcionira pčelinja zajednica, kako izgleda pčelinjak, te kako pčelarstvo ustvari funkcionira. Budući da je ovo moj prvi susret „oči u oči“ s pčelama i pčelarstvom bojim se kako nisam baš sve najbolje zapamtio, pak ljubazno molim štovano čitateljstvo da mi ne zamjeri na pokojoj nenamjernoj pogrješci. Negdje sam pročitao da svaki pčelar ima svoj način pčelarenja ali i bez toga je riječ o vrlo kompleksnom poslu za čije je bavljenje potrebno vrlo mnogo znanja, a u samom početku valja imati dobrog mentora.

Rad s pčelama ipak ponajprije zahtjeva ljubav i predanost, te svaki mlaki odnos prema ovome poslu rezultira neuspjehom, a život pčelinje zajednice o kojoj se ne vodi primjerena skrb dolazi u pitanje. Osim toga, ukoliko pčelar zapusti svoje pčele vrlo je vjerojatan i razvoj bolesti koji onda može utjecati i na druge pčelinjake, te tako prouzročiti štetu s nemjerljivim posljedicama. Zato se pčelari danas udružuju u zajednice, te je na taj način omogućena lakša međusobna komunikacija, praćenje rada, a po potrebi je moguće i sankcioniranje onih koji svojim neradom ugrožavaju ostale uzgajivače.

Skrb o pčelinjoj zajednici traje permanentno cijele godine ali je to rad koji opušta, i kako kaže naš Damir, odmara živce. Pčelarstvom se je počeo baviti u Hrvatskom Leskovcu odakle je svoje pčelice morao izmjestiti zbog građevinskih radova, a danas je Damirov pčelinjak smješten u Horvatima. Pitoreskni krajolik koji ga okružuje pčelama pruža obilje raznovrsne paše, te su one prezaposlene tijekom cijele vegetacijske sezone. Pune ruke posla onda naravno ima i Damir ali to nije samo onaj posao od kojega se ližu prsti! Košnica naime neprekidno vrvi životom, pčelice u neprekidnom kretanju odrađuju svoje prirođene zadatke, a uloga pčelara je da ih usmjerava na obostranu korist: potrebno je nadzirati njihovo razmnožavanje kako ne bi dolazilo do nekontroliranog rojenja, treba skrbiti da imaju dovoljno vode, pratiti punjenje okvira medom, mora se paziti da je leglo u dobroj zdravstvenoj kondiciji, i što je najvažnije da tijekom mirovanja odnosno kada nema paše pčele imaju dovoljno hrane. I, to je tek mali dio onoga što treba raditi oko pčela, a još manji dio onoga što treba znati o pčelama i pčelarenju. Od mene za prvi put dovoljno, a sada pogledajmo pokoju slikicu iz Damirovog pčelinjaka.

Stjepan Kos