MIŠLJU, RIJEČJU, DJELOM I PROPUSTOM

Anegdota u vezi s kaznama u paklu pripovijeda da je pakao već bio potpuno ispunjen, a vani je stajao veliki red ljudi koji su u povorci čekali da uđu. Đavao je bio prisiljen zatvoriti ulaz.

Ostalo je još nekoliko mjesta i ona su pripremljena najvećim grješnicima - izjavio je đavao i počeo ispitivati kandidate.
Napokon zapazi jednoga kojega prije bije bio uočio.
- Što si ti učinio? - upita.
- Ništa. Ja sam nevin i ovdje mi nije mjesto.
- Ipak, morao si nešto učiniti kad si ovdje. Svi su nešto skrivili.
- Znam to dobro, ali ja sam se uvijek držao daleko od ljudi. Drugi su ostavljali djecu da umru od gladi ili su ih prodavali u roblje, slabije su odvajali i izbacivali iz društva. Vidio sam kako ljudi progone druge, ali nisam zalazio u tu masu. Na njima je krivnja. Nikada nisam učinio ništa zlo.
- Baš nikada? - smijuljio se zlobno đavao.
- jesi li siguran da si sve to vidio?
- Vlastitim očima.
- I ništa nisi učinio?
- Ne, baš ništa.
Đavao se naceri i odredi: - Uđi, prijatelju moj. Ovdje je tvoje mjesto.

                                   (http://www.nadbiskupijasplit.com/katehetski/kateheze/price/grijesi_propusta.html)

         Svatko se je od nas  mnogo puta prisjetio svojih nesavršenosti. Osobito smo mnogo puta tijekom Svete mise ponovili riječi: mišlju, riječju, djelom, i propustom. I naravno, na ispovijedi smo kao jedan od svojih grijeha (ponekad) ispovjedili i grijeh propusta.

         Ipak, nekako mi se čini kako baš i nismo uvijek dovoljno svjesni jedne od najveće današnje napasti: grijeha nečinjenja. Istina svi mi koji se smatramo vjernicima želimo tu vjeru i živjeti, a  one pak naše sitne nestašluke i nesavršenosti kao i ozbiljne grijehe, izbrisati sakramentom ispovijedi. Međutim, svejedno si svi mi,  u ovim trusnim vremenima moramo postaviti pitanje: Jesam li napravio/la dovoljno?

         Današnja kultura nudi nam brzi način života, brza rješenja, brze užitke, (pre)brz tempo življenja, i  – kratko pamćenje. Previše nam, naime, vremena oduzimaju ovovremena čuda tehnologije stvorena u svrhu zadovoljenja čulnih potreba i odvraćanja pozornosti od onoga bitnog. I tko bi se pritom sjećao nečega što se desilo prije pet – deset, ili još više godina…

         Tako su nažalost u našim glavama prerano utihnule strahote Domovinskog rata. Čak ga današnja vladajuća politička hunta tako više i ne zove, pripremaju samo način i vrijeme kada će ga i službeno nazvati građanskim, a u svojim su glavama, vođeni svojim podrepaškim mentalnim sklopom, već odavna izjednačili žrtvu i krvnika. Ovih dana želeći se valjda dodvoriti svojim novoporedskim nalogodavcima, ismijavaju sve žrtve, branitelje i učesnike domovinskog rata postavljanjem ćiriličnih natpisa čak i ondje gdje ih niti u vrijeme tzv. Jugoslavije nije bilo!

         Ovaj je suludi postupak vladajućih izazvao opravdani gnjev i prosvjede, napose u Vukovaru, ali se nekako ne mogu oteti dojmu da se u ostalim dijelovima Domovine ovaj događaj prima nekako mlako, kao da su ljudi ogulali na sve što im se čini, kao da ih se to ne tiče… Pozvao je tako putem fejsbuka jedan moj dragi prijatelj sve zainteresirane na prosvjed u Vukovar, ponudio podjelu troškova, i nije se javio – nitko! Kao da se to događa u nekoj dalekoj i egzotičnoj zemlji, kao da se obezvređivanje žrtava domovinskog rata nikog i ne tiče. I tu dolazimo do poante ovog mog današnjeg umovanja: grijeha nečinjenja. Pitam vas dragi moji čitatelji dali ćemo danas-sutra imati obraza kritizirati odnarođeno stanje u kojem ćemo postati manjina u vlastitoj Državi, u kojoj će nam „mjeru krojiti“ nekadašnji agresori, znajući pritom kako nismo poduzeli ništa da to spriječimo?!