HODOČAŠĆE

Ako mislite da je na biciklu (pre)mala zastava za sutrašnji Dan pobjede, varate se. Ovo je najveća zastava koju sam ikada objavio na ovom blogu. Ne po veličini već po značaju - pročitajte post!

         Govore nam da živimo u teškim vremenima. To je djelomično  točno budući da su mnogi ostali bez izvora privređivanja, a time i prihoda za preživljavanje. Međutim, svako vrijeme nosi svoje breme, pak su tako razni vlastodršci i u mnogim prijašnjim vremenima i situacijama svoje podanike dovodili do samoga ruba egzistencije. Zato ova naša današnja svjetska ekonomska kriza možda manje ima naglasak na onome materijalnome. Usudio bih se reći da danas preživljavamo prvenstveno krizu morala. A ta kriza morala u zemlji Hrvata nije iznjedrila samo lopovsku pretvorbu, nepoštene političare, lažne (akademske) diplome i titule, nezaslužene privilegije, svakovrsni arivizam, nezakonito bogaćenje i sveopće siromaštvo; ona je iznjedrila nešto najgore što se jednome  (malom) narodu može dogoditi:  sveprisutnu apatiju.

         Zato se svakodnevno susrećemo sa stavovima: „a kaj ja tu morem“, „to tak funkcionira“, „tu se niš neda promijeniti“, „ ja tu ništa ne mogu pomoći, pa sve do onoga „ a kaj me briga“. (Ovaj posljednji zacijelo i sam Bog ubraja u smrtne grijehove.) Ovako tavoreći narod, gubi ili je već izgubio svoju homogenost i nacionalni ponos, pa nas zato ne treba previše iznenađivati to što su političari koji su morali biti predmetom lustracije dovedeni na vlast.

         Isto tako, apatični građani uglavnom „žive“ svoje male živote uopće ne sudjelujući u onome zajedničkom, društvenome, dok su događaji na (uvjetno rečeno) državnoj ili nacionalnoj razini rezervirani prvenstveno za one na i oko vlasti, te za neke više ili manje privilegirane grupe. U takvoj situaciji uopće ne trebamo biti iznenađeni malim brojem onih koji ističu državi stijeg povodom blagdana, a isto tako nas ne trebaju snebivati oni koji i ne znaju što se na određene dane slavi.

         U takvom okruženju ono što bi moralo biti masovna i normalna pojava postaje izuzetkom: nacionalni ponos i domoljublje pojedinca,  Čovjeka, njegova gesta kojom svoju pripadnost nacionalnom korpusu ističe, postaje izuzetkom koji svijetli poput krijesa na vrhu najviše planine.

          Zato, nisam napisao ovaj post da bi vam lamentirao o općepoznatim stvarima, na pisanje me nagnala ljudska gesta mog kolege i prijatelja Josipa, a o čemu se radi pročitajte na njegovoj FB objavi:

         Josip Glavaš dijeli poveznicu.

jučer

Sutra ujutro 04.08.13. spremam se biciklom hodocastiti Majci Bozjoj Trsatskoj u Rijeku u spomen na sve poginule branitelje u Domovinskom ratu.Nadam se da cu na taj nacin svim mojim prijateljima sudionicima Domovinskog rata probuditi onaj ugaseni ponos i pokazati im da jos ima ljudi koji misle na njih koji im se dive i koji im neizmjerno zahvaljuju u svemu sto su ucinili za mene moju obitelj za ovaj predivni Hrvatski narod i za ovu predivnu domovinu Hrvatsku kao i Bosnu i Hercaegovinu.
Dragi moji,vitezovi hvala vam na svemu i onako kako ste vi ponosno nosili trobojnicu u ratu dajem vam rijec da cu je ja i moja djeca nositi s istim ponosom u miru.

  

       U međuvremenu, Čovjek kojem je posvećen moj ovogodišnji blagdanski post obavio je svoje hodočašće.

         Nadam se kako će njegova velika gesta barem ponekog natjerati na razmišljanje…

        

         Svim čitateljicama i čitateljima ovog bloga želim

Sretan dan pobjede i domovinske   zahvalnosti !    kao  i

Sretan dan hrvatskih branitelja!