BIO JEDNOM JEDAN DVORAC

 

            Postoji (ili je možda bolje reći postojao je) jedan dvorac na kraju jednog velikog grada zaboravljen od svih. Nitko baš nitko o njem ne vodi računa , ni vlasnici , ni oni koji se bave zaštitom spomenika kulture, ni grad , ni država. Nitko. Posljednji čovjek kojemu je doista bilo stalo do dobrobiti ovog lijepog zdanja bio je akademski slikar Ivan Opsieger, a on je nažalost prije četiri godine preminuo.

            Nekadašnji biser kasnobaroknog graditeljatva imao je burnu i sadržajnu prošlost, stolovali su u njem grofovi, sastajali se masoni, opisivali ga veliki književnici poput Matoša i Zagorke, u njemu se  zabavljalo i dobro jelo, plesalo, svadbovalo, bio je tu disko klub, a jedno vrijeme čak i škola. Kroz svo rečeno vrijeme nije se baš previše ulagalo u ovu neprocjenjivu građevinu, a od 2007. godine kada je dvorac Brezovica vraćen Zagrebačkoj nadbiskupiji započela je njegova konačna propast. Unutrašnjost dvorca je opljačkana, iz nečuvane zgrade ukradeno je sve što je vrijedilo, i što se moglo odnijeti, dok su neprocjenjive freske nepovratno uništene grafitima. Kulturocid u doslovnom smislu te riječi.

            Posljednji udarac već načetoj građevini zadala su posljednja dva potresa, te nažalost nije realno očekivati njezinu obnovu. Tim više što je dvorac prepušten na milost i nemilost, privremene ograde su probijene, a jamačno je i provaljen jer postoji utabana staza prema zgradi.

            Fotografije govore više od riječi, a snimljene su danas 26. Ožujka AD 2023.

 

Ispod ovi povijuša skriva se nekadašnji šank na minigolf igralištu

Nekadašnja osnovna škola, kasnije umjetnički atelje

            Nisam pokušao ući u dvorac jer bi to bio nelegalan čin. Izgled unutrašnjosti je više nego šokantan, a fotke snimljene 2020.god. možete vidjeti na ovom linku.

 

                        Pozdrav od vujca Štefine!

BEDAKI MEĐU NAMA

 

Sva Božja stvorenja nastoje svoje nastambe držati koliko toliko urednima, pa tako ono što im više ne treba izbacuju iz njihovih boravišta. To kod većine životinjskih vrsta nije neki posebni problem budući da su njihovi nusproizvodi  dio bioloških lanaca obnove i razgradnje.

Problem je pak ponajveći na vrhu piramide Stvaranja: čovjek. Ili  smo možda trebali reći nečovjek. Taj rečeni čovjek, koji bi trebao biti vrhuncem Stvoriteljeve kreativnosti, počesto se ponaša kao da mu pamet uopće nikada nije ni dana. Jer, što drugo reći kada danas pogledamo na sve strane razbacano smeće, onečišćenu šumu, kanale, livade, potoke i živice?!

Svaki put kad šetam produžetkom Demerske ulice prema šumi nešto me stegne u grlu, i uvijek se pitam zašto (ne)ljudi ovo rade? Tu ima svega od životinjskih ostataka od kolinja, građevinskog otpada, kućnog smeća, namještaja… Izgleda kako su ljudi postali puno gori i bezobzirniji nego su to bili prije dok nije postojalo organizirano prikupljanje smeća. Doista je teško shvatiti kakav to mentalni sklop ima poriv odvesti nešto u šumu kada za svaku komponentu otpada postoji način zbrinjavanja.

Rješenje problema jamačno je u rigoroznom kažnjavanju, na čemu bi gradske vlasti trebale žurno poraditi.

 

Ovo na slici je samo jedan, ali najsvježiji primjer kako djeluje alkoholom spaljeni mozak: krevet  je traktorom, na tanjuračama dovezan i bačen uz tuđu oranicu, dok se oranica vlasnika ležaja nalazi na suprotnoj strani puta. Mogao je staviti kraj svoje njive možda bi koji put prilegao…

                                                                  Pozdrav od vujca Štefine!

Mudri grab

 

Od postanka Svijeta ljudi su promatrali stvorenja oko sebe i tako stjecali za život prijeko potrebna znanja  i mudrosti  kojima je Gospodin obilato obdario baš sve Njegove kreacije.

Od svega i svakog možemo ponešto naučiti, pa nam tako  jedno svakodnevno,  obično drvo kao što je grab poručuje kako nije dobro odbacivati ništa staro dok umjesto toga ne dođe novo. Grab je naime poseban po tome što ne odbacuje lišće odmah u jesen poput ostalog listopadnog drveća, već mu ono otpada tek u proljeće netom prije ili tijekom novog pupanja, a otpadanje  obično bude potpomognuto jakim ožujskim vjetrovima.

U današnjem ubrzanom kovitlacu života prečesto svjedočimo kako ljudi lakomisleno odbacuju, ne samo stare stvari nego i različite životne ustrojbe, obrasce i organizacije, a da pri tome ne vode računa na koji će se način te novotarije reflektirati kako na njih tako i na kvalitetu života i opstojnosti zajednice.

Zato nam mudri grab ukazuje na važnost strpljivosti i promišljanja prije donošenja važnih odluka, a mudri je pak narod još davno skovao poslovicu:

„ Ne bacaj stare cipele dok ne nabaviš nove! „

Jamačno bi i političari svih fela mogli ponešto naučiti od graba i starih narodnih mudrosti ali o tome nekom drugom zgodom. Danas, u prvom postu nakon puno vremena neću politiku u svoju butigu. Ali samo danas, za dalje ne garantiram…

                                                            Pozdravlja vas vujec Štefina!

SVIMA NEK JE SRETNA NOVA 2022. GODINA

 

                                                                                                                       vaš vujec Štefina!

Tin Ujević: Sat kasnih spoznaja

 

Sve će biti jasno ali kasno!!! – Tko ima hrabrosti još danas, da kaže: morat ćete se kajati, kada doznate, da ste se varali i druge varali, jer ste bili prevareni i radili krivo; morat ćete žaliti svoje riječi i djela kao zazor i sramotu? Danas više nema Savonarole ni Jana Husa. Svejedno, kajat ćete se i bit će vam žao onda, kada doznate i spoznate, dvadeset ili trideset godina kasnije. Pobjede spoznaje polagane su i kasne; za njih je kratak i čitav ljudski život, a u njima je grozno, što obično ne dolaze na vrijeme.

Jer ima pozne mudrosti, krvave osvete vremena, kada čovjek providi svoju šupljinu i svoje bivše neznanje. Treba čekati deset i dvadeset i daleko više godina, da se uzmogne kazati: Bili smo u zabludi. Nas su prevarili. Ta će daleka mudrost stići jednoga dana, da nas kazni prije same smrti za čitav jedan život zabluda i propusta.

Ima kasnih spoznaja, kada su gole riječi moćne bez nakita, i kada se sni prozru, ili će se prozrijeti. Koji poživimo, doći ćemo k njima. One će doći k nama. Ja ih ne pozivam, jer su kasne, i zato žalosne. Ja bih želio ranijih, boljih spoznaja, otkrića o podlozi stvari, dok još sat nije minuo, dok je na vrijeme. Ja vas opominjem.

Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozorio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću…” Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

Bit će kasno. I za mnoge utjehe i revanše, koje ćemo dobiti (mi rijetki, jedini, izabrani), je se ne veselim, jer će doći kasno. Stariji naraštaj i potomstvo moći će opet da beskorisno i sasvim u tutanj kažu: Bio je jedan glas, jedan čovjek, koji je na vrijeme govorio istinu, ali ga nisu slušali.

Za bivše načinjene nepravde, za ispade iz vremena nezrelosti mnoge će vikače i istupnike prikoriti, kao glas savjesti, razboritije sjećanje na naša prošla vremena i sat kasnih spoznaja, kada večernje sunce neumitnih jeseni na izmaku obasja zlatni vinograd i bakrene lugove.

Tin Ujević

Vrijeme površnog čitanja i kratke pameti

     Živimo u vremenu koje i te kako potvrđuje onu staru priču koja nam govori kako , dok istina večera, laž već tri puta obiđe svijet. Današnji pak protok i brzina širenja informacija toj istoj laž omogućava nesmetano širenje bez puno truda, kićenja i opširnosti. Opširna izlaganja iz kojih bi onda mogli stvoriti vlastiti sud o nečemu povukla su se pred hiperprodukcijom kratkih crno-bijelih vijestica kojima je zadatak stvoriti mišljenje onome koji to pročita. Isto tako količina vijesti produciranih po jedinici vremena stvorila je konzumente koji čitaju samo nadnaslove i podnaslove , te na osnovu tih par riječi ili rečenica stvaraju svoj, u pravilu pogrešan, sud o nekoj temi. 

                                                       (slika je vlasništvo medjugorje-info.com) 

      Današnja situacija s virusom otežava život u svim njegovim sastavnicama, pa tako ni vjerski život nije izuzet. Bliži se najveći kršćanski blagdan koji ove godine dočekujemo u izvanrednim okolnostima, te je svećenstvo prisiljeno na iznalaženje alternativnih načina djelovanja.

      Tako i tradicionalni blagoslov obitelji dolazi u pitanje. Sukladno tome jedan se župnik dosjetio prilično kvalitetnom rješenju: Vjernicima je dao uputu kako blagoslov mogu obaviti sami. I to ne držim nimalo spornim jer taj obred uz korištenje blagoslovljene vode doista može obaviti svaki kućedomaćin. Rečeni je svećenik također objavio kako uobičajeni godišnji dobrovoljni dar župljani mogu uplatiti na žiro račun župe. I u ovome također nema ama baš ništa sporno za one koji su poruku župnika pročitali s razumijevanjem, i čista srca.  

     Nažalost, po ovoj objavi krenula je prava lavina kritika u gotovo svim mainstream medijima i društvenim mrežama, a to nas vraća na početak ove naše priče. Jamačno je malo tko od brojnih kritičara uopće i pročitao više od (sugestivnog) naslova kojim nas (pretežno lijevi) portali obavještavaju kako bi, eto, rečeni župnik htio plaću bez rada. Kritičari zaboravljaju (ili ne znaju) kako svećenik nije npr. vodoinstalater koji naplaćuje svoj netom obavljeni posao. Sve one koji to misle moramo poučiti kako godišnji dar nije plaća svećeniku za škropljenje, već je to svojevrsna nagrada za njegov sveukupni duhovni rad koji, kao službenik Svete rimske Crkve, obavlja kroz cijelu godinu. 

      Eto, zaključimo tek kako nečitanje ili pak kratko čitanje uzrokuje i kratku pamet. 

                                         Voli vas    

                                                                              vujec Štefina

Konačna će pobjeda biti pobjeda Svjetla