ponedjeljak, 13. lipnja 2011.

Završna priredba


         Na veselje đaka završila je još jedna uspješna školska godina, pak su to roditelji i đaci demerske područne škole jako lijepo proslavili. Kako je to izgledalo pogledajte na fotografijama koje sam dobio e-mailom ali nažalost bez ikakvih opisa i komentara.  
















            Pozdrav od Demka!

srijeda, 8. lipnja 2011.

SVETI MEDARD, BISKUP



Danas po katoličkom kalendaru slavimo spomendan Svetog Medarda biskupa, a kako je osvanuo tmuran i kišovit dan ne možemo ne prisjetiti se narodne uzrečice:“Što Medardo daje, četrdeset dana traje!“. Po ovoj, u hrvatskome narodu vrlo raširenoj uzrečici, kakvo je vrijeme danas trebalo bi potrajati i idućih četrdeset dana. Naravno, kao i svi drugi pokušaji predviđanja budućih događaja, i ova je pučka prognoza vremena vrlo upitnoga karaktera već i samim time što je gotovo nevjerojatno očekivati jednako vrijeme četrdeset dana zaredom.
Današnji me je dan podsjetio i na  jednu lijepu priču o Sv.Medardu, a koja ide otprilike ovako: U vrijeme dok je Sv.Medard propovijedao po francuskim selima zamolio je jednu seljanku da mu opere kabanicu. Seljanka je bila u žurbi htijući za lijepa vremena  posvršavati što više poslova pak je sveca uputila svojoj susjedi. Ova, isto tako u žurbi uputila ga je drugoj susjedi. Kada se ovo odbijanje ponovilo više puta, Sv.Medard je ljutito bacio kabanicu na živicu i udarivši štapom rekao.“Sada nek kiša pada tako dugo dok je ne opere!“. Kako je kabanica bila jako prljava, kiša je padala cijelih četrdeset dana …
Ovu lijepu priču ispričao nam je blagopokojni preč. Franjo Bosnar, kada smo uoči jedne od Svetih misa na otvorenom pogledavali u nebo, moleći se da nas  vrijeme posluži.

Pozdrav od Demka!

petak, 3. lipnja 2011.

PRVA OBLJETNICA



          Dan za danom, post za postom, i eto danas slavimo prvu obljetnicu  našega virtualnog druženja. Dakle, na današnji dan prije godinu dana, pod naslovom “Sveti Petar Demerje“ objavljen je prvi post na ovom blogu.
         Uvijek kada se prilikom sažimanja i prosuđivanja proteklog vremena upitamo jesmo li mogli bolje i/ili drugačije u pravilu nailazimo na potvrdan odgovor, valjda zato što je u našoj prirodi težnja ka drukčijem i savršenijem. Tako i meni neki, naročito prvi, postovi danas izgledaju nedovoljno dobri, kao kad klesar gleda komad neobrađenog kamena: iako on u njemu vidi potencijalnu skulpturu za ostale je to tek samo komad obične stijene.
         Nadam se ipak da vas nisam zasuo s previše „stijenja“, trudio sam se pružiti vam što više zanimljivih i aktualnih informacija, a na vama je da prosudite jesam li u tome  uspio. Osobno ne ću biti previše kritičan prema sebi, a vas drage čitateljice i štovani čitatelji ovog bloga molim za  blagonaklonost i strpljivost  i prema mojim budućim uradcima. Uostalom život treba proživjeti a ne biti savršen, što je i misao vodilja mudroslovlja slavnog argentinskog pisca Jorgea  Luisa Borgesa:

                           Trenuci 

 Kad bih mogao ponovo proživjeti svoj život
Pokušao bih učiniti što više pogrešaka.

Ne bih toliko nastojao biti savršen, bio bih opušteniji.


Bio bih gluplji nego što sam bio,

U stvari, jako bih malo stvari uzimao ozbiljno.

Bio bih manje čistunac, više bih riskirao,

Više putovao, gledao više zalazaka sunca,
Penjao se na više vrhova, preplivao više rijeka,
Išao na više mjesta na kojima nikad nisam bio,
Jeo više sladoleda, a manje mahuna,
Imao više stvarnih problema, a manje izmišljenih.

Ja sam bio jedan od onih ljudi koji su živjeli razborito i

Promišljeno svaki trenutak svoga života.

Naravno da sam imao trenutaka radosti.


Ali kada bih se mogao vratiti unatrag,

Pokušao bih uvijek imati lijepe trenutke,
Jer se jedino od toga sastoji život, od trenutaka.

Kada bih se mogao vratiti unatrag, borio bih se

Da nikada ne izgubim “sada”.

Ja sam bio jedan od onih koji nikada nisu nikuda išli

Bez termometra, termofora,
Kišobrana i padobrana.

Kada bih mogao ponovo živjeti, putovao bih manje opterećen.


Kada bih mogao ponovo živjeti, počeo bih hodati bos

Početkom proljeća i nastavio tako do kasno u jesen.

Provezao bih se više puta u kočijama, promatrao više svitanja,

Igrao se sa više djece…
Da imam ponovo život pred sobom.

Ali, vidite, imam 85 godina i znam da umirem.


                                                                      J. L. Borges 

 

                       Pozdrav od Demka!

četvrtak, 26. svibnja 2011.

nedjelja, 22. svibnja 2011.

34. smotra folklornih amatera grada Zagreba

U subotu, 21. svinja 2011. godine u dvorani „Scena Travno“  u sklopu 34. smotre folklornih amatera grada Zagreba, održan je XII. koncert na kojemu je uz još osam  drugih KUD-ova nastupio i naš „Orač“.
Smotra je u  19 sati započela nastupom Hrvatskog kulturnog društva braće Radića, a posjetitelji ove prekrasne priredbe su oko devedeset minuta uživali u raskošnom koloritu narodnih nošnji, u glasu i stasu izvođača,  tamburaškoj glazbi te prekrasnom scenskom ugođaju. Ovom je prezentacijom   bogatstva narodnoga blaga još jednom potvrđeno kako se u zagrebačkoj okolici i te kako pazi na očuvanje hrvatske kulture i tradicije, za što se je u današnjim uvjetima ubrzanoga života potrebno još jače potruditi. Uz već spomenute nastupili su KUD-ovi iz Brezovice, Odre, Male Mlake, Blata, Lučkog,Odranskog Obreža i Svete Klare.
Ponovo, kako i uvijek do sada, moram reći da je naš KUD bio najbolji, i ova ocjena nije subjektivni  proizvod moga lokalpatriotizma - potvrdila je to publika  najvećim aplauzom te večeri.
KUD“Orač“ nastupio je u prekrasnim nošnjama bunjevačkih Hrvata s koreografijom Gorana Vašarevića Duhovi Tavankuta, u glazbenoj obradi Pere Ištvančića, a voditelj tamburaša je Mladen Trčak. Svakako treba napomenuti da su ove prekrasne nošnje, kao i ostale u kojima „Orač“ nastupa u vlasništvu demerskog KUD-a. Sam nastup je teško riječima opisati, nadam se da će vam dio ugođaja dočarati nekoliko ne baš naročito dobrih slikica. Kvalitetu nastupa, kao što sam već spomenuo, prisutni su nagradili dugotrajnim pljeskom, a siguran sam da će i ocjenjivačka komisija našim curama i dečkima dati visoku ocjenu, kakvu i zaslužuju. Duboko sam uvjeren, i to nije samo moje mišljenje, da će KUD“Orač“ Demerje biti uvršten u završnicu smotre kako bi mogli u njihovom nastupu uživati i 19. lipnja 2011. godine u velikoj dvorani KD Vatroslava Lisinskog!

Najbolji demerski tamburaši

Prekrasne bunjevačke nošnje

Dolaze Ljelje ili kraljice...

...među njima su i sabljonoše

Ljepota stasa i nošnji

Prekrasno su i pjevale...

Neponovljiva kombinacija ljepote Demerčica i bunjevačkih nošnji

...košara u ruci a dukati oko vrata

Još kad bi moje slike bile kvalitetnije!

Pa nek priča tko što hoće: najljepše su i najbolje

Raskošan scenski doživljaj

Sabljonoše ne djeluju opasno

Tko zna za koga su ove jabuke!?
       Pozdrav od Demka!

subota, 21. svibnja 2011.

BARBARIN ROV


         Kako je  svibanj  mjesec u kojem se svake godine ponovo podsjećamo na strahote drugog svjetskog rata, u ovome ću postu nešto reći o onome što sam u prethodnome namjerno izostavio. Naime, prilikom povratka s Bleiburškoga polja, Zdemko i ja smo svratili do Hude jame pored Laškog, još jednom prešućivanom grobištu  koje je nakon velike medijske pompe iz 2009. godine danas ponovno gotovo zaboravljeno.
         Mjesto Huda jama nalazi se nedaleko od ceste Krško – Celje, kod Laškog, a u njem je istoimeni rudnik, čiji je dio i Barbarin rov, jedno od 900 popisanih grobišta u Republici Sloveniji.
Zavjetnu kapelicu ispred ulaza u Barbarin rov 1997. podiglo je Društvo za ureditvu zamolčanih grobišć


Ulaz u zloglasni rov
Ulaz je zatvotren i plombiran
Neka od 600 grobišta u Republici Sloveniji
         Spomenute 2009. godine, u Barbarinom je rovu ekshumirano 727 ubijenih  Hrvata, Slovenaca i Njemaca, od čega je najmanje deset posto žena. Zločin se u tom rudniku najvjerojatnije dogodio koncem svibnja 1945. godine, pogubljene su partizani kamionima dovezli iz logora koji su postojali u Slovenj Gradecu, Velenju, Kranju i Celju. Prema svjedočenjima zarobljenici su morali kleknuti, a zatim su zatučeni rudarskim krampom. O tome je mještanin Z.Brečko novinarima rekao: „Vidi se da su leševi bili vezani žicom, a mnogima su i smrskane glave, što upozorava da su bili ubijeni na okrutan način. Tijela žrtava su mumificirana, jer su u toj rudarskoj jami, koja je bila zatrpana s 400 kubičnih metara zemlje postojali uvjeti za to, budući da je bio zapriječen dovod zraka“. O kako se mučnom prizoru radi svjedoče riječi slovenske državne tužiteljice Barbare Brezigar: „Tako grozan prizor nisam vidjela u svome životu!“
         Ipak, iako se pretpostavlja da u rudniku ima još oko 5000 žrtava, Barbarin je rov zapečaćen, a daljnja su istraživanja obustavljena. Očigledno je da još, napose u politici, postoje mnogi kojima ne odgovara utvrđivanje istine, posebno je simptomatično to  što je i na hrvatskoj strani, nakon posjeta Jadranke Kosor i Mladena Bajića Hudoj jami, zavladala potpuna šutnja.
           Sljedeće su slike mučne za gledanje, a nikakv im komentar nije potreban:




       Naravno, šutnja ipak ne će sakriti istinu. A istinu možemo iščitati na svakome koraku, pa tako i iz riječi nekima još uvijek voljenog Tita: „Likvidirali smo 200 tisuća bandita, a još smo ih toliko zarobili. Stigla ih je naša ruka pravde.“  Broz je ovo izgovorio  nakon što je 28., 29. i 30. svibnja 1945. boravio u Laškom, Trbovlju i Ljubljani.

                 Pozdrav od Demka!

nedjelja, 15. svibnja 2011.

BLEIBURG 1945. - 2011.

       Stara uzrečica govori kako stotinu puta izrečena laž postaje istinom. Ali neke laži iz hrvatske povijesti nisu izrečene samo stotinu puta: laži o postupku Titovih partizana prema zarobljenoj i razoružanoj vojsci dotadašnje NDH te njihovim obiteljima, svećenicima, starcima i drugim zarobljenim civilima – izrečene  su i napisane tisuće i tisuće puta. I ipak nisu, i nikada ne će postati istinom, čak niti onda kada bi to bio jedini primjer koji  bi doprinašao upitnosti gornje izreke.
         A moje uvjerenje u pobjedu istine nad laži posebno je jučer, 14. svibnja 2011. god., potvrđeno na komemoraciji u Bleiburgu, gdje se na svjedočenju istini i ove godine okupio impozantan broj hodočasnika. Doduše, kako zlurado ističu neki lijevi mediji, ove je godine broj okupljenih bio nešto manji nego proteklih godina. Brojnost prisutnih međutim ne umanjuje snagu i veličinu vjere u pobjedu istine nad laži, koju u Bleiburg dolaze svjedočiti pripadnici svih dobnih skupina, a posebno me veseli prisutnost velikog broja mladih što nam garantira trajno sjećanje na žrtve Bleiburga i Križnog puta.
         Ovaj post, kao spomen svim žrtvama poraća, naročito posvećujem svojem djedu Marku kojega nikada nisam upoznao…
        
Blajburško polje na topografskoj karti. Crveni X označava mjesto spomen obilježja
Zloglasni blajburški dvorac

Spomen kapela dva sata prije početka komemoracije

Spomenik na blajburškom polju

Sudionici komemoracije dolaze iz svih hrvatskih krajeva
Spomen koji su podigla Braća hrvatskog zmaja



Počast žrtvama došli su odati pripadnici svih generacija

Bilo je i koječega za okrjepu, mada to daje pomalo sajamski štih

Spomenik na mjesnom groblju u Unterlojbahu

Godine nisu prepreka: 90-godišnji zagrepčanin, hrvatski pjesnik podrijetlom iz makarskog zaleđa

Dolazak procesije
Među okupljenim mnoštvom bilo je i puno mladih

Njegov križ...

Vijorilo se bezbroj zastava
Revolt prema nepravednoj haškoj presudi izražavan je i natpisima na majcama

Sunce je nemilosrdno pržilo, što je jedna sudionica prokomentirala riječima:"Ako su naši mogli umirati , mi valjda možemo  2-3 sata stajati na suncu!"

Osamdesetak autobusa bilo je parkirano duž ceste od ulaza u spomen područje, do austrijsko-slovenske granice.Vjerojatno ni od ulaza pa prema austrijskoj strani nije bilo ništa manje parkiranih autobusa.

... i na kraju palačinke s poljubnim nadevom

                                                               Fotografije snimili Demko i Zdemko.

        Pozdrav od Demka!