"Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki
je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese grudu zemlje - Evrope je
manje, kako da je odnijelo kakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti, smrt svakog čovjeka smanjuje mene, jer sam
obuhvaćen u čovječanstvu.
I
zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni;
Tebi
zvoni"
(Citat Johna Donnea
kojeg je iskoristio Ernest Hemingway za svoj roman Kome zvono zvoni (1940))
NA ČAST I SLAVU OKRUTNO UBIJENIMA 8. svibnja 1945. NA DEMERJU:
1. Ivan PAVLEČEK, rođ. 12. veljače 1915
2. Franjo PAVLEČEK, rođ. 1.rujna 1919.
3. Vid PAVLEČEK, rođ. 25. studenog 1921.
4. Mijo TONČIĆ, rođ. 3.travnja 1906.
6. Slavko PEČEK, rođ. 13.listopada1923.
7. Stjepan MAJDAK, (22)
8. neidentificirani vojnik
Koloplet drugog svjetskog rata svojim je krvavim
kracima dodirnuo gotovo svaki kutak postojbine Hrvata, pa tako niti naše
Demerje nije bilo pošteđeno.
Teško je danas realno sagledati i
rekonstruirati sve te davnašnje događaje, tim više što je pobjednička strana
gotovo pola stoljeća pomno skrivala svaki
trag krvavog „Preokreta“, kako je
pobjeda brozovih partizana bivala nazivana u hrvatskome puku.
Krvave
egzekucije stotina tisuća pripadnika poraženih Hrvatskih obrabenih snaga, žena,
djece, svećenstva i drugih desetljećima su prešućivane, o njima se tek šapatom
govorilo, i to samo pred povjerljivim slušateljstvom. Upravo zato, iako sam
rođen tek petnaestak godina nakon „Preokreta“, ne sjećam se da sam u najranijoj
mladosti ikada čuo nešto o masakru koji su pripadnici srpskih partizanskih
jedinica počinili na Demerju.
Tek se devedesetih godina prošlog stoljeća
otvorenije počelo progovarati o poklanima u demerskome štaglju, ali su se tada
živući svjedoci već podosta prorijedili. Nažalost s detaljnijim istraživanjima
nismo krenuli tada, već puno kasnije što je istragu dodatno otežalo. Ipak,
zahvaljujući svjedočenju rodbine, drugih suvremenika naših stradalnika, maticama
umrlih, pa čak i objavljenim partizanskim edicijama, sastavljen je mozaik
krvavog partizanskog pira na Demerju.
Zapis o ovome tužnom događaju, poštivajući
znanstvene kriterije, sastavio je naš mag.polit.
Zdenko Kuftinec, te je ovaj dokument pohranjen u arhiv Crkve Hrvatskih
mučenika na Udbini. Budući da se u dokumentu kao svjedoci opisanih događanja,
ili pak svjedoci koji su prisustvovali obavljenim intervjuima spominju uz navođenje punog imena i
prezimena, za sada ne ćemo javno objaviti cijeli uradak, kako ne bi došlo do
možebitnih i/ili zlonamjernih tumačenja. Unatoč tome svatko koga će to zanimati
dokument može dobiti na uvid kod autora ovog bloga.
Za ovu priliku izdvajamo najbitniji dio dokumenta
koji je već ionako bio objavljivan na blogu“Sv.Petari Pavao Demerje“:
„Po dolasku partizana 8. svibnja
svjedokov susjed, čiji je sin bio partizan, prijavio je partizanima trojicu
sinova pokojnog Josipa Pavleček:
Ivana,
seljak, rođen 12. veljače 1915., iz Drežnika,
Franju,
vojnik, rođen 1. rujna 1919., iz Drežnika i
Vida
Pavleček, vojnik, rođen 25. studenog 1921., iz Drežnika.
Povod
je bio taj što su četvorica braće Pavleček bili u hrvatskoj ili njemačkoj
vojsci, a stvarni uzrok mržnja zbog prijašnje svađe oko podjele šumskog drva.
Straža srbijanskih partizana navečer je došla po njih na polje gdje su radili i
zajedno sa
Miškom
Tončić, vojnik, rođen 3. travnja 1906., iz Drežnika i
Ivanom
Crnković zvanim Belec, seljak, rođen 2. siječnja 1915., iz Drežnika
vezane
ih otjerala iz Drežnika na Demerje. Ivan Pavleček bio je hrom na jednu nogu i
kao takav nesposoban za vojsku, brat mu Franjo služio je u Hrvatskom
domobranstvu, a Vid u legiji – njemačkoj vojsci. Ivan Crnković također je bio
nesposoban za vojsku, slabo se kretao, zbog kičme. Iza njega i Miška Tončić
ostale su supruge s djecom. Nepoznato je zašto su partizani uhitili i ovu
dvojicu za vojsku nesposobnih, koji nisu sudjelovali u ratu. U Regeljkinoj
kući, tada drvenoj na čijem se mjestu danas nalazi napuštena zidanica na
jugozapadnoj strani križanja Gornjodemerske i Demerske ulice „kod Plavca“
petorki je održano partizansko suđenje. Partizani su ukućane potjerali u
podrum; Regeljka se nije dala iz kreveta pod izgovorom da je bolesna, pa je
očito bila svjedokom tog suđenja. Ivan Pavleček i Ivan Crnković bili su pušteni
kućama. Vjerojatno stoga što je osoba koja ih je prijavila bila nazočna na
suđenju kao svjedok i rekla partizanima da će njih dvojica sada moći reći tko
ih je izdao, partizani su ponovno otišli po njih, sustigli ih kod brezovičkog
groblja i doveli natrag k ostalima na Demerje u tzv. Krčelićev štagalj, koji se
nalazi u današnjoj Demerskoj ulici, dvjestotinjak metara sjeveroistočno od
demerske škole. U štaglju su sva petorica jezivo i brutalno ubijeni – poklani
nožem. Vid Pavleček je navodno umro od srca kad je vidio što se događa, a Mišku
Tončiću izbili su „sve zube“ i dotukli ga. Navodno je neka Demerčica i čula
njihovo jaukanje. Nakon zločina, na nagovor vlasnika štaglja partizani su
tijela likvidiranih razvezli po sjenokoši u dolini kanala nedaleko štaglja.
Jedna žena koja je prolazila za Hrvatski Leskovac vidjela je leševe, prepoznala
ih, otišla majci braće Pavleček i rekla joj: „Luca, dečki su ti poklani!“.
Rodbina ubijenih tjelesa je na kolima „među lojtrama“ odvezla doma, „oprala ih
i uredila na daskama položnima na drva“ te su pokopani na brezovičkom groblju u
zajedničkom grobu uz istočni (ili gornji) cintor, jugozapadno od crkve. Kasnije
su obitelji taj zajednički grob razdijelile na tri zasebna. Preostala dva brata
Pavleček (Juraj i svjedok Milan) preživjeli su rat i očito izbjegli sigurnu
smrt samo zato jer su se u to vrijeme nalazili na povlačenju još nerazoružane
hrvatske vojske.“
*
Niti
jedna žrtva pala za Hrvatsku domovinu ne smije biti zaboravljena, tim više zato
što srpska historiografija još i dan danas ustostručuje žrtve iz redova svog
naroda gradeći na njima mit o ugroženosti, a iza kojega ustvari uvijek stoje
osvajačke pretenzije.
Kako
bi se kao narod prisjećali svih onih koji padoše „za krst slavni i slobodu
zlatnu“ odnosno svih koji su za Hrvatsku domovinu podnijeli mučeništvo na
drevnoj Udbini sagrađena je velebna
crkva posvećena svim Hrvatskim mučenicima.
U
spomen parku pokraj ovog prekrasnog zdanja polažu se spomen obilježja s imenima
hrvatskih stratišta, pa smo i mi tamo položili kamen s urezanim imenom Demerja i
datumom krvave egzekucije nedužnih ljudi na Demerju.
Naš
spomen kamen položen je 7. listopada
2017. u sklopu hodočašća naših župljana na Udbinu, svečano ga je blagoslovio vlč. Josip Šimatović, upravitelj
Svetišta i udbinski župnik. Hodočaće je vodio naš župnik vlč.Dubravko Škrlin Hren, a nazočilo je nešto manje od devedeset župljana.
Kako je to izgledalo možete vidjeti u foto zapisu na kraju ovoga posta.
Zahvaljujemo
svim župljanima koji su svojom nazočnošću uveličali ovaj svečani čin, a nadasve
zahvaljujemo našem uvaženom župniku na bezprijekornoj organizaciji cijelog
hodočašća.
Od
sveg srca zahvaljujemo i našem domaćinu na Udbini, vlč. Josipu Šimatoviću, tim više što će riječi ovog nadasve angažiranog i
predanog svećenika još dugo živjeti u našim srcima. Zasigurno među
hodočasnicima nije bilo nikoga koga njegove riječi nisu dotaknule, a zasigurno smo od njega svi mnogo toga naučili i čuli o krvlju bremenitoj povijesti našeg naroda.
Najiskrenije preporučam posjetu crkvi hrvatskih
mučenika svima koji tamo još nisu bili, a osobito preporučam grupne
organizirane, i najavljene posjete, jer ćete tada mnogo toga naučiti, vidjeti i
čuti pod vodstvom uvaženog vlč. Josipa.
Na
kraju želim istaknuti kako je prava, jedina, i iskrena namjera nas koji smo
potaknuli rekonstrukciju i obilježavanje ovog tužnog događaja iz demerske i
hrvatske povijesti, samo utvrđivanje
dugo prešućivane istine, istine kao dobrog i čvrstog temelja naše
budućnosti. Istine iz koje će budući naraštaji crpiti snagu i hrabrost
temeljenu na časti i slavi svojih predaka, a koju nikada neće moći zasjeniti
ni tisuću puta ponovljene laži iz ustiju pripadnika jedne propale ideologije.
Na Demerju, listopada 2017.
Stjepan Kos
 |
| Demerski spomen kamen iz Lučkog kreće prema Udbini |
 |
| Stigli smo pred velebnu crkvu hrvatskih mučenika |
 |
| Na ulazu hodočasnike dočekuje kip Ivana Pavla drugog koji je zaslužan za podizanje ove crkve jer je u svojoj poslanici preporučio svim narodima neka popišu i slave svoje mučenike |
 |
Nema komentara:
Objavi komentar