Posljednji svjedok

Kako vam je većini poznato zbog povrede desne šake već skoro dva tjedna sam „van pogona“. Kad već ne mogu ništa konkretno raditi vrijeme prikraćujem na razne načine, a jedan od njih je šetnja po bližoj i daljoj okolici. Prikraćujući tako vrijeme otkrivam mnoge detalje koje inače u svojem uobičajenim užurbanom ritmu ne bi ni primijetio…Ali ovaj put vam neću pripovijedati o tim možda i nevažnim detaljima. Danas sam naime uočio jedan već neko vrijeme ugašeni život, a koji je prije toga trajao više od nekoliko prosječnih ljudskih života!

Redoviti čitatelji se možda sjećaju davnog posta pod naslovom „Svjedok vremena“, u kojem sam opisao najveći demerski hrast, a rečeni je post napisan i objavljen u vrijeme kada je on već prestao biti živo biće. I kao da se ista priča opet ponavlja danas sam uočio smrt njegovog sudruga, koji je isto kao i onaj iz spomenutog posta izbjegao sudbinu sječe cijele šume. Ovaj drugi hrast nalazi se na samom rubu šume, također u blizini auto-ceste, u produžetku ulice D.Mateše.

 Ovaj hrast je vjerojatno posljednji primjerak svoje generacije višestoljetnih orijaša, a svojih zadnjih četrdeset i kusur godina života  može zahvaliti danas već pokojnom g.Stjepanu Sacku koji je hrast obranio od motorne pile, i to doslovno – dvocijevkom!

Naime g. Sack je, sa svojom brojnom obitelji, živio u kući pokraj šume te mu je njezina sječa teško pala. Želio je sačuvati makar ovaj hrast u neposrednoj blizini svoje kuće, a kada šumare nije uspio uvjeriti riječima zaprijetio im je puškom, nakon čega su oni ipak popustili, i tako je rečeni hrast ostao na životu. Prošlo je otada više od četiri desetljeća, g.Sack i supruga mu Nada već dugo nisu s nama, njihova se obitelj razišla, a stari je hrast samujući pokraj prazne kuće još neko vrijeme odolijevao dok u njemu nije presahnula  i zadnja trunka života. Možda je umro od starosti, možda od ispušnih plinova s auto-ceste, a možda je umro od tuge za nekim drugim vremenom, kojemu je bio zadnji svjedok.

Nekada je ponosno nadvisivao sve oko sebe

Kućica g.Sacka je već odavno prazna

Novi hrastovi, kroz čije se jedro lišće tračak sunca probija s mukom, kao da žele dokazati snagu i neuništivost prirode, njezine vječne mjene i obnove.