SELJAČKA BUNA MATIJE GUPCA

Današnjim vlastodršcima mnogo više odgovara zastrašivanje pučanstva krizom, recesijom, te mogućim svekolikim katastrofama, nego prisjećanje na velike povijesne događaje, napose one iz kojih bi ljudi mogli izvući kakvu pouku. Upravo zato nema gotovo nikakvog službenog spomena na današnju važnu godišnjicu stubičke bitke, pa vam zato s portala Magikus prenosim ovaj prekrasni članak:

Autor: mlabos
SELJAČKA BUNA MATIJE GUPCA
                             "Karv, ta slana, kmetska stubičanska karv,
                     ta čarna, čerlena, vonjhava, gosta karv,
                     zakaj curi, ta gluha, masna, slepa,
                     strahotno mlačna karv?
                    Kmična, gliboka, čemerna, kam zakaj kaple kri?"
Nitko nije bolje od Krleže u nekoliko riječi opisao svu muku koju su podnijeli seljaci pod strogim režimom feudalne gospode. Vatroslav Mimica snimio je film o seljačkoj buni.
28. siječnja 1573. muka zagorskih kmetova je prekipjela, izbila je punom silinom seljačka buna pod vodstvom Matije Gupca.
Razloga za to bilo je više. U šesnaestom stoljeću zbog turskog pritiska kmetovi imaju sve više obveza prema svojim gospodarima.
Na bunu su utjecale i tadašnje prilike u Hrvatskom zagorju - nasilništvo Franje Tahija i njegove borbe s drugim plemićima za posjede u Susjedu i Donjoj Stubici.
Seljaci su se protiv Tahija više puta žalili caru, a kad im nije pružena pomoć, počele su pripreme za ustanak. Uspostavljene su veze sa slovenskim seljacima i sitnim građanima.
Ustanak je izbio na dani znak na obje strane Sutle. Svaka je kuća dala po jednog vojnika seljačkoj vojsci.
Vrhovni vojni kapetan bio je Ilija Gregorić, a stvorena je i vlada u kojoj su bili Matija Gubec, Ivan Pasanac i Ivan Mogajić, sva trojica iz Stubice.
Podaci o ciljevima bune svjedoče o tome da je u krugu obespravljenih kmetova nastala politička koncepcija o preuređenju čitavoga tadašnjeg društva.
Seljaci su govorili o prodoru do Ljubljane i mora. Time bi si otvorili ceste za slobodnu trgovinu. Istodobno, namjeravali su ukinuti pokrajinske granice, tridesetinu, feudalne daće, sami bi ubirali poreze i branili granice.
Priznata je carska vlast, ali bez posredovanja plemića. Ciljevi ustanika - dokinuti političku vlast plemstva, uništiti feudalnu crkvu i sve feudalne terete, pridali su seljačkoj buni iz 1573. snažno antifeudalno obilježje.
Upravo zbog toga su se feudalci brzo pripremili za protuakciju.
Već 5. veljače carski zapovjednik Turn razbio je seljački odred kraj Krškog, a idućeg dana podban Alapić vojsku koja se skupljala kraj Jastrebarskog i Samobora.
Četiri dana poslije, jaka feudalna konjica, banski graničari i haramije sukobili su se s glavninom seljačke vojske, pod Gupčevim vodstvom, kraj Stubičkih Toplica.
Seljaci su pružali neočekivano žestok otpor, iako su bili mnogo slabije naoružani.
Sam je ban i biskup Juraj Drašković tu bitku nazvao velikom. Gubec je, kako piše mađarski povjesničar Istvanffy, prije početka okršaja seljacima govorio neka budu svjesni da trebaju pobijediti ili očekivati jao pobijeđenima.
Pobijedila je ipak plemićka vojska nakon četverosatne nemilosrdne borbe. Uslijedila je krvava odmazda.
Uz tri tisuće palih kraj Stubice, mnogi su kmetovi povješani i osakaćeni. Ustanički vođa Matija Gubec - kaže legenda - okrunjen je usijanom krunom, mrcvaren i na kraju rasječen mačevima.
Drugi, pak, izvori navode kako se sam Drašković zauzeo da kazne ne budu okrutne.

Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu

Gupčeva lipa