Božini i Hlebinama u pohode

         Druženje radnih kolega izvan radnog mjesta  uvijek je  lijep događaj, čak bih se usudio tvrditi kako ovakva okupljanja pridonose boljoj kasnijoj radnoj atmosferi, a naravno i boljim međusobnim odnosima. Nažalost, ovakva su okupljanja u ovim trusnim vremenima više izuzetak nego pravilo...

         Baš zato što su danas druženja izvan radnog vremena vrlo rijetka poziv kolege Božidara sve nas je obradovalo. Tim više što kolega živi u glasovitim i nadaleko poznatim Hlebinama!

         Eto, tako se nas sedmero protekle nedjelje ranojutarnjim brzim vlakom uputilo do  Koprivnice, a dalje su  o našem prijevozu skrbili Božina kći Vedrana i sin Josip.

        

          U domu obitelji Neznanović, ljubazna domaćica Smiljana počastila nas je pićem dobrodošlice, obilnim doručkom, i finim kolačima.

         Nakon obilne okrjepe valjalo je poći dalje. Jer, doći u Hlebine a ne posjetiti makar jednog slikara naive bilo bi kao doći u Rim, a ne vidjeti Papu! Zato nas je Božo poveo u posjetu jednom od najpoznatijih slikara naivaca mlađe generacije Draženu Tetecu.

         „Dražen Tetec rođen je 24. siječnja 1972. godine u Koprivnici.
Odrastao je i živi u Hlebinama gdje je završio školu.
U pitomom i idiličnom okružju podravske ravnice uzima kist i boje te počinje 1991.godine slikati prva ulja na staklu.
Nakon prve grupne izložbe 1992.godine u Galeriji Hlebine počinje plodonosna suradnja s Josipom Generalićem koji ga poučava ostvarivanju vlastitog i jedinstvenog izražavanja na staklu.
Rezultat ove suradnje su 3 samostalne izložbe u Zagrebu i Galeriji Hlebine.
Nakon toga slikar kreće samostalno svojom slikarskom stazom.
Kao vrijedan i darovit slikar do sada je izlagao na stotinjak zajedničkih i desetak samostalnih izložbi.
Član je «Hrvatskog Društva Naivnih Umjetnika»,»Udruge Hlebinskih slikara i kipara Naive» i likovne sekcije «Podravka 72».Njegova ulja na staklu i platnu te crteži tušem nalaze se u privatnim i galerijskim zbirkama te obećavaju kontinuitet «Hlebinske slikarske škole».
Živi i stvara u svom ateljeu u Hlebinama.“

       

  Naše sljedeće odredište bila je Galerija naivne umjetnosti u Hlebinama:

        

Galerija naivne umjetnosti Hlebine osnovan je 1968. godine kao izdvojeni odjel Muzeja grada Koprivnice in situ u novoizgrađenom muzejsko – galerijskom objektu (arhitekt i akademik Miroslav Begović, 1968.) kojem su se tijekom druge polovice 20. stoljeća pridruživali novi muzejski sadržaji: Park skulptura Galerije Hlebine (1974.) i muzejska zbirka Ivan Generalić (1985.). Galerija Hlebine djeluje kao stalni muzejski postav donacije slika Ivana Generalića, zbirke slika na staklu prve (Ivan Generalić, Franjo Mraz, Mirko Virius) i druge (Franjo Filipović, Dragan Gaži, Josip Generalić, Francina Dolenec, Mijo Kovačić, Ivan Večenaj) generacije izvornih slikara i kipara “hlebinske škole” i izložbeni salon s povremenim izložbama izvornih umjetnika koji su svoj likovni izraz oblikovali pod utjecajem hrvatske izvorne umjetnosti podravskog kruga.

Galerija Hlebine nalazi se u središtu sela, preko puta općine i trgovine, a uz nju u Hlebinama aktivno djeluje Gospodarstvo Josipa Generalića koje se sastoji od Stare kuće Ivana Generalića – muzejske memorijalne kuće za javnost otvorene 1992., Galerije i ateljea Josipa Generalića (1995.) i etno kuće “Janičina hiža” (1999.). U Hlebinama se može vidjeti i freska Ivana Generalića u atriju osnovne škole iz 1954. godine, te Kuća braće Hegedušić, akademskih slikara od kojih je Krsto Hegedušić pripadnik grupe “Zemlja” (1929. – 1936.), a Željko Hegedušić predstavnik nadrealizma i autor prvog hrvatskog nadrealističkog crteža iz 1930.-tih godina 20. stoljeća. 

            Posjetom galeriji završio je umjetnički dio našeg „programa“, te smo se zajedno s našim domaćinima uputili na mjesto koje malo odudara od glasovite podravske ravnice, prema kleti obitelji Neznanović. 

         Na kraju što drugo preostaje, nego se u svoje, i u ime kolega zahvaliti svim članovima obitelji Neznanović i njihovim štićenicima na toplom dočeku, obilnom čašćenju, na jednom prekrasnom i sadržajnom druženju. Sigurno je da ćemo svi pamtiti toplinu, dobrotu i gostoljubivost izraženu na jednostavan i srdačan način. I još nešto ovdje jednostavno moram   reći:  Iz Božine bi biografije mnogi mladi mogli štošta naučiti, jer Božo ustvari nije, ni Božidar kako mu piše na osobnoj karti, ni Božo kako ga mi zovemo. On je Božina, i to ne zato što je to podravski izričaj, nego zato što ova uvećanica doslovno oslikava  njegov karakter! 

                                                                                              Stjepan Kos