ZAŠTO SMO PODIJELJENI?

         Predsjednička utrka bila je neizvjesna do samog kraja , i sada kada znamo rezultat možemo mirnije proanalizirati što smo dobili odnosno izgubili pobjedom tzv. desne opcije.

         Moj bivši radni kolega, koji je na svojim leđima osjetio tiraniju političkih elita nad hrvatskim narodom rekao je: „isti ku..c, u svakom smo slučaju naje...i“. Nažalost sa gledišta malog čovjeka ovo je točno do bola, ali ipak stvari treba sagledati u barem malo širem kontekstu.

         Pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović jest toliko tijesna da su je gubitnici raznim kvazipravnim smicalicama čak pokušali dovesti u pitanje. Međutim ono najbitnije što nam ta tjesnoća pobjede prikazuje je duboka podjela hrvatskih građana na dva suprotstavljena tabora. Žalosna je činjenica da danas u eri brzog protoka informacija mnogi zagrižnjeno brane svoj „tabor“, a da pritom uopće ne znaju ili odbijaju znati kako je uopće došlo do današnje žalosne polarizacije hrvatskog društva. Zato pokušajmo što je moguće jednostavnijim riječima progovoriti o tome kako smo došli do današnjih naizgled nepremostivih razlika između dva suprotstavljena tabora. Molim sve čitatelje posebice one mlađe, i one nenavikle na čitanje da mi učine radost i pročitaju ovaj članak do kraja, jer iako ovdje jamačno ne otkrivam nikakvu toplu vodu možda ipak ponekome barem malo razbistrim        ovu kaljužu, a pokojoj zabludjeloj ovčici otvorim oči!

         Kao i svaki drugi sukob,  hrvatska podjela ima svoju dugu i mučnu povijest, a povijest naše podjele ne samo da je duga i mučna, već je i natopljena krvlju stotina tisuća hrvatskih građana. Osim toga, ta je povijest prikraćena za jednu pravu i nepristranu istinu, a koja je desetljećima iskrivljavana i prilagođavana trenutnim potrebama. Ta nas neizrečena ISTINA zato  danas drži zarobljene u prošlosti, a njome ćemo se biti prisiljeni baviti sve dotle dok ne bude gromoglasno izrečena i prihvaćena.

UMNOŽAVANJE  ŽRTAVA

            Oduvijek su bogati siromašnima „krojili gaće“, a velike i bogate države podčinjavale i na svaki način upravljale malim narodima o čemu svjedoči duga povijest Hrvata kao naroda koji je vjekovima bio gažen i podčinjavan, te prikraćivan u svojem naravnom pravu na samostojnost i državnost. U toj vjekovnoj težnji za samostalnošću bilo je nažalost i zastranjenja, kada je u prevelikoj težnji za vlastitom državom gdjekad  bivala izabrana i kriva strana.

            Nažalost direktne posljedice jednog takvog krivog izbora trpimo i danas, a krivnju još i dodatno umnožavaju i iskrivljavaju na temelju povijesti koju je kao pobjednik pisao jedan totalitarni režim izrastao iz krvi i terora. Teško se je danas boriti protiv tisuća tomova napisanih u svrhu glorificiranja Brozovog režima, dok se o žrtvama toga istog režima u Hrvatskoj  počelo značajnije pisati i javno govoriti tek  devedesetih godina prošlog stoljeća.

            Kao što ste već shvatili ovdje govorim o događajima iz drugog svjetskog rata odnosno o svrstavanju ondašnje Nezavisne države Hrvatske  uz fašističku Njemačku. Kakav je bio ishod ove žalosne epizode hrvatske povijesti svima je uglavnom poznato ili je barem poznata ona strana priče  napisana pod i za vrijeme Tita. Prava istina je mnogo kompleksnija, a tome u prilog idu i novija povijesna istraživanja.

            Najveći kamen spoticanja naime nije sam karakter Pavelićevog režima već višestruko umnožavanje njegovih žrtava. Najbolji primjer za napuhivanje broja žrtava je logor Jasenovac u kojemu je po tvrdnjama jugoslavensko-srpske historiografije stradalo preko 7oo tisuća žrtava. Novija istraživanja su dokazala kako je ta brojka ne utemeljena te joj u najmanju ruku treba obrisati jednu nulu! Neovisna istraživanja prije nisu smjela biti obavljana, a stoput izrečena laž postala je istinom, osobito za hrvatske građane srpskog porijekla koje se time u stvari uvijek plašilo i željelo držati podložnima Srbiji. Navodno su pedesetih godina u Jasenovcu započeta iskapanja čiju obustavu je osobno naredio sam Broz znajući da će u protivnom istina izaći na vidjelo. Osobno mogu posvjedočiti da sam na nekim spiskovima jasenovačkih žrtava našao imena na drugom mjestu stradalih Demeraca, a koji su pokopani na groblju Lučko!

            Laži iz tog vremena mogli bi dugo nabrajati ali to prelazi okvire jednog blogerskog posta, recimo tek da je i početak tzv. ustanka u Srbu laž, jer se tog dana ustvari dogodio pokolj nevinih Hrvata koji su se vraćali s hodočašća.

ŽRTVE  PARTIZANA

            Dok su žrtve ustaškog režima višestruko uvećavane, žrtve kako četnika tako i partizana su minorizirane, prešućivane, a dugo vremena njihova bespravna i besprizorna egzekucija čak je bila slavljena kao pravedna odmazda. Ovdje najviše želim istaći  žrtve  s kraja 2. svjetskog rata te poraća, jer je to vrijeme kada je njihov broj bio najveći .

            Dakle kao što je opće poznato, po okončanju ratnih sukoba poražene hrvatske snage praćene velikim brojem civila pokušale su se povući prema zapadu. Nažalost to je tek rijetkima pošlo za rukom, za što su bili  presudili britanski interesi poradi kojih  su zbjegovi razoružanih ustaških i domobranskih postrojbi zajedno s civilima koji su željeli izbjeći od neizvjesne budućnosti pod „narodnom“ vlašću predani na milost ili bolje reći nemilost Brozovih partizana. Tada je na Blajburškom polju započela jedna od najkrvavijih epizoda u povijesti hrvatskog naroda tijekom koje je na najstrašnije i najokrutnije načine, bez suđenja i bez propitivanja krivnje, pobijeno oko 200 tisuća Hrvata – muškaraca, žena i djece. Njihova su tijela pokopana po kraškim jamama, rudnicima, streljačkim rovovima, neobilježenim grobovima i drugim nepriličnim mjestima diljem Slovenije, Hrvatske i šire.

            O ovim se strahotama nije smjelo  javno govoriti, a čak se i u privatnim razgovorima o ovome govorilo šapatom i samo pred biranim društvom. O strahotama križnih puteva čak su i njihovi preživjeli sudionici nerado govorili, a opširnija se svjedočanstva mogu čuti tek nakon 1990. godine.

            Spominjući se žrtava partizana ne smijemo smetnuti s uma jedan drugi negativni aspekt njihova „djelovanja“. Riječ je naravno o privatnoj imovini, bolje rečeno o bezočnoj otimačini prilikom koje su mnogi stanovi osobito oni na istaknutijim mjestima preko noći promijenili stanare. Ne ulazeći u dublju analizu recimo ovdje tek kako je mnoge bivše stanare elitnih stanova u hrvatskim gradovima „pojeo“ mrak, a useljavanjem „predstavnika naroda“ u te iste stanove promijenjena je struktura stanovništva, a kojoj i danas svjedočimo na temelju izbornih rezultata.

            Osim masovnih pokolja koje danas svodimo pod zajedničke nazivnike Bleiburga i Križnih puteva, u poraću su počinjeni još mnogi drugi zločini  čije dokaze ne trebamo daleko tražiti. Na ovome blogu je već objavljeno opširno štivo o nevinim žrtvama poklanim u Krčelićevom štaglju (link), a isto tako sam pisao i o okolnostima „nestanka“ mog rođaka Franje Čakanića (link).

JUGA – TUGA

            Zasnovana na ovako krvavim temeljima prethodna država vremenom se transformirala u (samo) donekle podnošljivi  poredak. Kada kažem donekle, mislim pod time na neke slobode koje smo si, osobito u zadnjoj trećini egzistencije Brozove Jugoslavije, mogli „priuštiti“: ako niste bili deklarirani protivnik režima mogli ste slobodno putovati po svijetu, bio je dopušteno posjedovati određenu privatnu imovinu, u poduzećima je postojao nekakav oblik samouprave itd.

            Inače, Jugoslavija je politički bila duboko u jedoumlju čiji ideolog i „vođa revolucije“ je putem komunističke partije (kasnije savez komunista)  do pred duboku starost čvrsto držao sve konce u rukama. Kao pragmatični političar, zasigurno pod pritiskom britanskih interesa, dopuštao je da pod krinkom bratstva i jedinstava Srbi dominiraju u gotovo cijeloj državi. Ovo je posebno bilo izraženo u Hrvatskoj gdje je jedan značajan dio autohtonog srpskog stanovništva bio privilegiran u vojsci, policiji, državnoj upravi i drugdje. U rečenim službama njihov broj je uvijek bio nerazmjeran postotku njihova udjela u broju stanovnika, a ako bi  netko slučajno usudio prigovoriti odmah se pozivalo na ustaštvo i ustaške zločine. Privilegijama i potajnom indoktrinacijom velikosrpskim idejama, a koja je uvijek umotavana u floskulu o bratstvu i jedinstvu jugoslavenskih naroda, hrvatski Srbi namjerno su i planirano odnarođivani od Hrvatske kao njihove jedine domovine što je i jedan od glavnih uzroka kasnijih krvavih događanja.

            Kako bi jedan ovakav totalitarni sustav funkcionirao morao si je osigurati i podršku makar i samo dijela naroda koji su bili u podčinjenijem položaju. Za tu su svrhu korišteni povodljiviji Hrvati čija se lojalnost dodatno nagrađivala položajima i privilegijama. Osim toga razrađen je i sustav indoktrinacije idejama i smjernicama režima umotanima u odanost domovini i slično, što je posebno primjenjivano u tzv. Jugoslavenskoj narodnoj armiji, u kojoj je politička nastava bila obavezan predmet, a svako mišljenje različito od režimskog bivalo je kažnjavano. Ne moram reći kako je takav način usađivanja mišljenja bio čak i profesionaliziram po režimskim psiholozima i srodnim stručnjacima. Stoga kada danas nailazimo na neke teško razumljive ideološke stanove kod ponekih pripadnika generacija koje su rođene od početka pedesetih pa do potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća, onda se zasigurno radi o perfidnoj psihološko-političkoj indoktrinaciji kojoj su bili izloženi u tzv. JNA.

            Osim vojske, poredak je čuvala i  moćna milicija koja je, iako sastavljena po već prije spomenutom nacionalnom ključu, ipak prilično solidno obavljala svoj posao u suzbijanju i prevenciji raznih vrsta kriminaliteta. Ne moram posebno napominjati kako je milicija svim raspoloživim sredstvima uključujući i premlaćivanja „čuvala“ idejne tekovine „socijalističkog i samoupravnog“ poretka. O surovosti jugomilicije prema neistomišljenicima svjedoče mnogi  disidenti iz tog vremena, a neki od njih su  o tome napisali knjige.

            Osim svih ovdje već spomenutih načina čuvanja jugorežima, obavještajne službe  svakako su  bile najmoćniji „stup“ sustava. Njima je bila premrežena cijela država na način da je svako selo ili bolje reći svaka ulica imala svog „otkucavača“, pa režimu ništa nije moglo promaći . Ove službe su nažalost postale (i ostale) toliko moćne da su bile aktivni subjekti, ako ne i režiseri, krvave demontaže bivše SFRJ. Uz perfidno razvijen sustav samofinanciranja, a naravno i pomoć izvana, one vrlo vjerojatno u određenom (samostalnom) obliku djeluju i dan danas, dok je njihov drugi dio zasigurno infiltriran u današnji obavještajni sustav.

INTELIGENCIJA  I  MEDIJI

            Jugoslavenski režim je trajao pola stoljeća, i naravno da je za to vrijeme uspio osigurati dominaciju lijeve inteligencije, a isto tako i dominaciju lijeve ideologije u medijima. Naravno da se tu ne radi samo o lijevom svjetonazoru. On sam ne bi bio toliko problematičan kada njegov neizostavni pratitelj ne bi bila jugoslavenština koja je uvijek samo krinka za  velikosrpske interese.

            Nažalost, čak i danas lako možemo pobrojati desno orijentirane intelektualce i novinare. Uzrok tome je jasan: nakon tzv.“oslobođenja“ odnosno dolaska Brozovog režima, svi tadašnji desni intelektualci su pobijeni, pozatvarani ili prognani.

            Onima koji su na režimsko-lijevim fakultetima uspjeli ostati svoji i zadržati svoje stavove gotovo da treba podići spomenik. Zato danas imam vrlo visoko mišljenje o Tihomiru Dujmoviću, Nini Raspudiću i sličnim istinskim hrvatskim intelektualcima i novinarima.

           

SAMOSTALNA HRVATSKA

            Osamostaljenje Hrvatske izvojevano Domovinskim ratom svakako nije samo rezultat povoljnih povijesnih okolnosti. Ondašnjem je vrhovništvu na čelu s dr Franjom Tuđmanom trebalo mnogo političkog, vojnog, geostrateškog i inog znanja kako bi došlo do utemeljenja samostalne Republike Hrvatske, tim više što to nije bilo u interesu najstarijoj svjetskoj diplomaciji. Naime, i površnom poznavatelju povijesnih događanja je poznato kako su svi dosadašnji oblici državnog udruživanja raznih naroda na ovim prostorima bili  politički inženjering Velike Britanije i njenih geostrateških interesa. Osim rečenih interesa, britanska kraljevska kruna u rodbinskom je srodstvu s Karađorđevićima, tako da nas ne treba iznenađivati to što Britanci i dan danas pokušavaju osigurati primat Srbiji na ovim prostorima. Stoga su sve dosadašnje Jugoslavije i druge državne tvorevine bile tek sredstvo za ostvarenje velikosrpskih i britanskih interesa.

            Iluzija bi bila kada bismo vjerovali kako su ovi interesi nestali utemeljenjem samostalne Republike Hrvatske, te njezinom potonjom integracijom u Europsku uniju. Da je tome tako zacijelo nikada nitko od nas ne bi toliko slušao o tzv. regionu odnosno regiji, a koja je najspominjaniji i  najdraži pojam i  dosadašnjem predsjedniku RH i njegovoj oligarhiji.

            Upravo zato što je pomrsio račune britansko-srpskim interesima pokojni predsjednik Tuđman bio je orkestrirano napadan iz svih mogućih oružja, a pridodavano mu je mnogo toga za što nije bio kriv. Tuđman je bio samo čovjek koji je možda i napravio neke greške, ali će ostati zabilježen kao neprikosnoveni utemeljitelj moderne hrvatske države. Osim toga mnogi danas prešućuju da je vanjski dug RH u trenutku smrti prvog predsjednika iznosio jedva jednu desetinu današnjeg dugovanja! A u to je još bio ubrojen dug naslijeđen od bivše države…

            Smrću prvog predsjednika ponovo dižu glave poražene jugonostalgičarske snage, te uz dobru medijsku potporu ponovo dolaze na vlast, čime započinje nazadovanje kojemu svjedočimo i danas. Nazadovanju je bitno pridonijelo i Sanaderovo vrijeme pohlepe, koje doduše nije jedini uzrok svim sadašnjim ekonomskim nevoljama ali ga zato današnja vladajuća garnitura obilato koristi kao izgovor za svoju nesposobnost i nekompetenciju.

POLA-POLA

            Iz gornjeg izlaganja nije teško zaključiti tko je tko u današnjim podijeljenim taborima, tim više što znamo kako novoizabrana predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović želi Hrvatsku vratiti korijenima, a u vanjskim se odnosima više prikloniti njemačko-američkoj politici. I to je razlog zašto je kampanja bila ovako žestoka: najstarija svjetska diplomacija ponovo je željela  pošto-poto zadržati stečene pozicije koje im je na pladnju ponudila tzv.Kukuriku koalicija. Liderima ove nenarodne koalicije strano je domoljublje prema Hrvatskoj ali kada su uvidjeli mogućnost poraza na predsjedničkim izborima iznenada su se počeli kleti u svoju odanost domovini. Sreća je što je jedan dio birača prepoznao njihovu prijetvornost, te je ova opcija tijesno izgubila izbore.

            Unatoč gubitku predsjedničkih izbora valja očekivati široku mobilizaciju unutar jugo-srpsko-britanske  opcije, a ovoj mojoj tvrdnji u prilog ide i to što je dva-tri dana nakon izbornog poraza u posjet Vladi iznenada doputovao britanski ministar vanjskih poslova. Ovaj posjet nije bio prije najavljen, već je na brzinu sklepan nekakav razlog koji su kao obrazloženje dali u medije, a jasno je da je gubitak izbora bio glavni razlog. Isto tako režanje na novoizabranu predsjednicu, koje od strane tamošnjih čelnika dolazi iz Beograda, također potvrđuje tezu da su im interesi ugroženi.

Predstoji nam posljednja godina mandata ove Vlade, a u kojoj moramo biti spremni na sve, jer će se sada nastojati na sve moguće načine  dodvoravati biračima, a za svoje evidentne neuspjehe okrivljavati prethodnike. Taj posao će im biti olakšan time što su se za vrijeme vladavine desne opcije desile neke ružne stvari, koje su doduše zakonski sankcionirane ali je ostala trajna ljaga koju će biti teško izbrisati.

Ekonomska kriza i nesigurnost koje su najviše uzrokovane vanjskim razlozima, ipak su djelomično i posljedica lošeg rada svih vlada nakon 2000. godine, a što je onda dovelo do nepovjerenja prema svim političarima. Radi ovog gotovo polovina biračkog tijela uopće ne konzumira svoje biračko pravo, a na izbore izlaze u najvećoj mjeri „vojnici“ jednog ili drugog tabora. Tijesni rezultat predsjedničkih izbora daje nam naslutiti kako bi za pobjedu na parlamentarnim izborima prevaga mogli biti oni birači koji na nekoliko zadnjih izbora uopće nisu izlazili na birališta.

CRVENI  I  CRNI (KOJI SU IPAK  SAMO PLAVI)

Jasno je da svi oni koji su glasali za Ivu Josipovića nisu zato automatski i podržavatelji svega negativnog što on kao predstavnik ovakve lijeve opcije simbolizira. Mnoge je prevarila njegova pristojnost i uglađenost. Neki njegovi glasači su pak pošteni građani iskrenih socijaldemokratskih uvjerenja, a koji nisu svjesni kako im SDP i njihovi partneri žele prodati rog pod svijeću.  Treću skupinu lijevih birača čine hrvatski Srbi, koje njihovi vođe kontinuirano plaše tobožnjim ustaštvom hrvatskih desnih stranaka. Donekle je razumljivo njihovo pristajanje uz nacionalne stranke ali istinski boljitak za njih će nastupiti tada kada shvate da su  ih njihovi sunarodnjaci do sada bezbroj puta zloupotrijebili za ostvarivanje „viših“ ciljeva, te da je njihova jedina domovina Republika Hrvatska!

S druge pak strane trebamo biti svjesni kako svi koji su svoj glas dali Kolindi Grabar-Kitarović nisu automatski i članovi HDZ-a, a isto tako da svi u toj stranci nisu lopovi kako bi to htjeli prikazati njihovi oponenti. Kriminala, i to onog najgore vrste je bilo, pred tim ne možemo i ne smijemo zatvarati oči. Ostaje nam nadati se kako će oni koji trebaju izvući pouku iz grijehova njihovih prethodnika. Suprotstavljeni, lijevi tabor pak nema pravo likovati niti upirati prstom na tuđe greške budući da nikada nisu pomeli pred svojim pragom, a imaju što i mesti. Čak kada njihovi pojedini članovi danas ne bi imali niti malkice putra na glavi, oni nose nasljeđe partije iz koje su proistekli, a tog se nasljeđa nikada nisu odrekli. Naprotiv i dan danas se dive „lijepim“ petokrakama, istim onim pod kojima je osim najvećeg krvoprolića nad hrvatskim narodom, počinjena i najveća pljačka hrvatskih građana. I nisu u ime revolucije otimali samo od bogatih, čak su i najsiromašnijim seljacima doslovce pomeli tavane, a njih i njihove obitelji ostavili bez kruha.

GDJE  JE  RJEŠENJE?

Rješenje će donijeti vrijeme, vrijeme koje mora proći da bi se ispravilo sve što je krivo. Zato se mnogi moraju posuti pepelom, nad nekima treba provesti lustraciju tj. zabraniti im svaki javni rad, a neki moraju shvatiti da je njihovo vrijeme prošlo. Stranke koje u svojim temeljnim smjernicama imaju kvarne zasade bivšeg režima moraju se transformirati, a sve ostale pročistiti od kriminala.

Kako bi smo napravili iskorak prema konačnom rješenju vrlo je važno kako ćemo glasati na idućim parlamentarnim izborima: dobiju li većinu snage kojima packe dolazi dijeliti britanski ministar vanjskih poslova, naša će se agonija nastaviti, te ćemo se i dalje čeprkajući po prošlosti dijeliti na vaše i naše, na velike i male Hrvate, a profesionalni predstavnici hrvatskih Srba pokušavati će ih i dalje praviti jednakijima od drugih, sve u svrhu tuđih interesa.

Usuđujem se tvrditi kako se nalazimo u prijelomnom povijesnom trenutku, te da bi poraz sadašnje lijeve opcije na idućim parlamentarnim izborima bio presudni pomak prema pomirenju suprotstavljenih strana među Hrvatima, a isto tako i korak prema pomirenju sa Srbima kojima je Hrvatska domovina, te njihovoj istinskoj integraciji među ostale državljane Republike Hrvatske. Tek nakon ovakvog sveobuhvatnog pomirenja kosti palih na raznim stranama i u raznim ratovima moći će počivati u miru, jer prekapanje po njima više neće imati dnevno-političku svrhu.

                                                                                           

                                                                             Stjepan Kos