Eto, i mi koji nemamo privilegiju koristiti godišnji odmor u ovim sparnim danima nekako moramo predahnuti od učmale svagdanjice . Dobro je isto tako povezati ugodno s korisnim, pa kako sam u zadnje vrijeme natukao preko nekoliko suvišnih kilograma, ove se nedjelje odlučih za planinarenje… S obzirom da mi je kondicija ravna nuli, odabrao sam laganu rutu : automobilom smo se dovezli do kraja Podgrađa Okićkog, točnije do Domovića, a dalje dobro markiranom planinarskom stazom do podnožja Okića, a zatim desetak minuta ne preteškog uspona do samog vrha odnosno staroga grada Okića.
Šteta je što ovaj biser srednjovjekovnog feudalnog graditeljstva nije više zastupljen u prikazima hrvatske povijesti, posebice u školskim programima, a posebno je neshvatljivo što nema sluha, pak onda ni novaca za konzerviranje i revitalizaciju ovoga neprocjenjivog prostora. Ovom vas prilikom neću zamarati općepoznatim povijesnim podacima o Okiću, tek usput spominjem nekadanju pripadnost (i) našeg kraja staroj Okićkoj župi.
 |
| Staza do starog grada |
 |
| Ostaci nekadašnjeg sjaja |
 |
| Za nekoliko desetljeća neumitni zub vremena progutati će i posljednje ostatke ove velebne građevine |
 |
| Stare se zidine uzdižu u nebo |
 |
| Pogled na Klake |
 |
| Prelijep pogled na Jaskanski kraj |
 |
| Pogled na "našu" stranu zastire raslinje |
 |
| Dovitljiva priroda rastače gradinu |
 |
| Silazak |
 |
| Grad je izgrađen na živoj stijeni |
 |
| Do neke druge prilike... |
Pozdrav od Demka!
Nema komentara:
Objavi komentar