DEMERJE U 2. SVJ. RATU

Jedan prilog povjesnici Demerja. FRAGMENTI O DEMERJU TIJEKOM

II. SVJETSKOG RATA

(1. izdanje)

Napisano: 2011., svibnja.

Prva polovica svibnja dani su kad je službeno okončan Drugi svjetski rat, iako su se sporadične borbe nastavile voditi po Hrvatskoj i Bosni i dosta kasnije (najpoznatija je bitka u odžačkoj Posavini, o kojoj je napisana knjiga znakovitog naziva Berlin pa Odžak). Završetkom rata svakako nije završilo i stradanje pučanstva. Stoga su ovi dani pravo vrijeme da se na ovom mjestu pokuša nešto reći o tome iz demerske perspektive. Iako su Demerje zaobišle velike borbe i fronte, ono je, naravno, ipak osjetilo posljedice ratnog i poratnog vremena. Naše znanje i spoznaje o tome postaju sve siromašniji smrću svakog čovjeka koji je živio u to vrijeme, pa je nakana ovog teksta da postojeća fragmentna sjećanja ostanu sačuvana makar i na toj razini, kad se već to nije učinilo do sada kako spada.

Tijekom Drugog svjetskog rata Demerje se u područno-upravnom smislu nalazilo u sastavu općine Hrvatski Stupnik, koja se pak nalazila u sastavu Kotara zagrebačkog, a on u sastavu Velike župe Prigorje. Ustaša – hrvatski oslobodilački pokret, jedina službeno dopuštena politička organizacija (nije bio stranka!) u državi, svoju je područnu organizaciju imao usklađenu sa područno-upravnom podjelom države: na području velike župe organizirao se ustaški stožer, ustaški logor ustrojavao se na razini kotara, na području općine djelovao je ustaški tabor, dok je u jednom selu ili zaseoku djelovao ustaški zbir kao najmanja organizacijska jedinica – danas bismo rekli temeljni ogranak. Nije poznato da bi u Demerju postojao takav ustaški zbir ali je dokumentirano da je u Stupniku postojao Ustaški tabor Stupnik. Tako je npr u Urudžbenom zapisniku Pučke škole Demerje (pod poslovnim brojem 14) uveden podnesak „Mjesnog ustaškog stana Stupnik od 29. V. 1941. o održanju skupštine po odredbi Vlade Nezavisne Države Hrvatske – proglašenje [valjda odraslima] putem školske djece“.

Konkretna, pogotovo borbena partizanska djelatnost nije zabilježena u samom Demerju, tek u demerskoj okolici. Poznato je da su partizani znali minirati željezničku prugu na odsjeku Remetinec – Hrvatski Leskovac – Horvati (a pogotovu na dionici Horvati – Zdenčina koja se očito nalazila na trasi prelaska pruge žumberačkih partizana u Pokuplje i Vukomeričke gorice), te da su napadali općinu u Stupniku, te općinu, oružnike i domobrane u Brezovici. Ćelija KPH djelovala je u Stupniku, gdje su komunisti djelovali i kroz druge masovne organizacije koje su ustrojili. Slično je stanje bilo i u Kupinečkom Kraljevcu. Dakle, riječ je o mjestima koja su bila u neposrednijem dodiru sa krajevima u kojima su partizani sasvim organizirano i masovnije djelovali: Žumberak – Samoborsko gorje i Pokuplje – Vukomeričke gorice.

Pouzdano se zna da su kao napadači na oružnike u Hrvatskom Leskovcu i glavni organizatori partizana u Demerju identificirani Blaž Iviček i Stjepan Kos.

Za sada je pronađen tek jedan dokument u kojem se govori o Demerju u ratnim godinama, koji će ovdje biti doslovno naveden u cijelosti. To je «Pismo [iz srpnja 1943.] Kotarskoga komiteta KPH Samobor Okružnome komitetu KPH Pokuplje o pljačkama u okolici Stupnika, Brezovice i Kraljevca», objavljen u zborniku Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941 – 1945., knjiga V (lipanj – kolovoz 1943), nakladnik: Savjet za izdavanje „Građe za povijest NOP-a i socijalističke revolucije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941-1945.“, Zagreb, 1986., dokument 191, str. 666:

„K. K. K. P. H.

     Samobor

Drugarskom

O. K. K. P. H.

POKUPLJE

Žumberak

     Dragi drugovi

     Doznali jesmo da nekoji drugovi iz kotara Pisarovina vrše pljačku u okolici općine Stupnik i Brezovici pa i po samom Kraljevcu u prvom redu svlače domobrane i prodaju cipele i odijelo. Na cesti Zagreb-Pisarovina pobiraju od seljaka novac, od kola 200 do 300 kuna kao maltarinu za Zagreb. Došli jesu k jednom seljaku koji je prodao volove i kupio druge i kažeju tome seljaku da on šverca sa volovima da mora dati 15 hiljada kuna u narodnu pomoć. Seljak nije pristao na to, onda ga jesu otpeljali v šumu i tamo su ga strašili. Na to je taj seljak pristao da dade 5 hiljada kuna kad proda volove, poslije toga negde išli jesu tamo u jednu gostionu. Taj isti seljak morao je platiti za 1.500 kuna vina kojeg jesu ti drugovi popili. Prije 10 dana došli jesu u selo Demerje i opljačkali jednu kuću, došli su pod tim da je brat od ovih djevojaka koje su opljačkali u policiji, da je u nekoj službi neprijatelja, navodno da je on donesao neku stvar iz Zagreba, od drugih ljudi. Drugovi da nama nije poznato što je on u Zagrebu radio, ova kuća je za nas poštena koju jesu opljačkali. Odnesli jesu 6 kaputa ženskih i muških, cvilov za jastuke, cipele i neki cajk za opravu i ostale sitnice, 15 muških košulja. Ti drugovi jesu loše postupali sa narodom i narod gubi volju od rada. Drugovi jesu iz Kraljevca Milači Nacek, Bistinec Jure, Jurinec Cajan i ostali, iz Demerja je Majdag Ignac, koji s njima radi i pljačka.

            S. F. S. N. [Smrt fašizmu – sloboda narodu]

Drugarski pozdrav

   Šimun,[1] v. r.“

[1] Stjepan Kos.“ [bio je član Kotarskog komiteta KPH Samobor – moja primjedba].

            Pretpostavljam da je u ovom dokumentu riječ o pljački kuće Lukšića, kako će se vidjeti kasnije iz popisa demeraca koji su bili učesnici rata, koji su doista imali sestre.

           

            Izvjestan broj demeraca bio je djelatni sudionik ratnih događanja. Prema do sada prikupljenim (nepotpunim i ponekad neprovjerenim i nesigurnim) podacima većina njih bili su mobilizirani prvotno u Hrvatsko domobranstvo, a potom poslani na obuku u Stockerau u Austriji (kraj Beča, a sjeverno od njega) i svrstani u jednu od pet hrvatskih legionarskih divizija u sastavu njemačke vojske (Wehrmachta), a manji je broj služio u Hrvatskom domobranstvu (1943. spojeno sa Ustaškom vojnicom kao vojnom granom ustaškog pokreta u Hrvatske oružane snage – HOS). Za trojicu se pouzdano može reći da su bili ustaše, bilo u sastavu Poglavnikovog tjelesnog sdruga (PTS), bilo redarstva (policije) NDH, bilo vojnog redarstva HOS. Nekolicina demeraca bili su pak uključeni u ovima suprotstavljeni narodnooslobodilački pokret (NOP) pod vodstvom Komunističke partije Hrvatske (KPH, u sastavu KPJ), čiji je vojni ogranak bila Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske (NOVH, u sastavu NOVJ).

       Replika oznake za desni rukav haljinca (gornjeg dijela odore) pripadnika hrvatskih      legionarskih postrojbi u sastavu njemačke vojske

DEMERCI (ROĐENJEM, PODRIJETLOM ILI STANOVANJEM)

DJELATNI SUDIONICI II. SVJETSKOG RATA

rbr	ime	prezime	ime oca	godina i mjesto		služio – pripadnik	pripomena
				rođenja	smrti
1.	Dragan	Bedek	Mato	Demerje	194? Zagreb	NOP – KPH	umro u bolnici od posljedica ranjavanja nožem. Brat Mirkov
2.	Mirko	Bedek		1914. Demerje	194? Rakov Potok ili Kerestinec ili Dotršćina	NOP – KPH	apsolvent prava, uhićen po ustašama u Demerju i ubijen
3.	Ivan	Bobinski		1911.		Hrvatsko domobranstvo	učitelj u Demerju
4.	Stjepan	Brdar	Franjo	Demerje	1945. nestao	nepoznato
5.	Franjo	Čakanić	Stjepan	Demerje	1945. nestao	vojno redarstvo HOS
6.	Ivan	Kos	Mijo	Demerje	Demerje	Hrvatsko domobranstvo ili Ustaška vojnica	braća
7.	Stjepan (zvani Šimun)	Kos		Demerje	Samobor	NOP – KPH
8.	Franjo	Kuftinec	Stjepan	1919. Demerje	nestao	Wehrmacht	braća
9.	Ivan	Kuftinec		1921. Demerje	1996. Demerje	Wehrmacht
10.	Nada	Kuftinec	Vid	Rijeka	Rijeka	NOVH	Franjina i Ivanova bratična
11.	Milan	Kuftinec	Mijo	1924. Demerje	1998. Demerje	Wehrmacht	braća
12.	Vid	Kuftinec		Demerje	nestao	Wehrmacht
13.	Josip	Lukšić	Franjo	Demerje	Demerje	Wehrmacht
14.	Juraj	Lukšić	Mijo	Demerje	1994. Kanada	najvjerojatnije PTS (malovjerojatno poglavnikova sigurnosna služba ili redarstvo NDH)	emigrirao 1945. Brat Pavlov. Bez potomstva
15.	Pavao	Lukšić		Demerje	1945. nepoznato	vjerojatno redarstvo NDH	ubijen po partizanima nakon rata
16.	Franjo	Majdak	Vid	1920. Demerje	1997. Demerje	opkoparski (inženjerijski) dočasnik Hrvatskog domobranstva
17.	Franjo	Maljuga	Viktor	1926. Demerje	2004. Demerje	373. pješačka divizija (hrv.), tzv. Tiger divizija, Wehrmacht
18.	Ivan	Meglajec	Bartol	1921. Demerje	1988. Demerje	hrvatska pomorska legija na Crnom moru, Wehrmacht (navodno dočasnik)	braća
19.	Slavko	Meglajec		Demerje	1945. Demerje	Hrvatsko domobranstvo, ubijen u Kerestincu
20.	Nikola	Plavec	Marko	1921. Demerje		369. pješačka divizija (hrv.), tzv. Vražja divizija, Wehrmacht
21.	Juraj	Pogačić		1909. Stupnik	1989. Demerje	prisilni rad na aerodromu u Ježdovcu
22.	Ivan	Regul		1923.? Zagreb	krajem 1944. nije se vratio sa letačkog  zadatka	zrakoplovni časnik (zastavnik), pilot vojnog zrakoplovstva NDH	po majci podrijetlom Kuftinec
23.	Mato (zvani Matić)	Šivak	Ljudevit	1911. Demerje	2003. Sv. Klara	protuzrakoplovni topnik u Berlinu (vjerojatno pripadnik hrvatske protuzrakoplovne legije, tzv. flak-legija, Wehrmacht)	zarobljen od strane Rusa i neko vrijeme bio u zarobljeništvu u Rusiji

Franjo Čakanić 1944. godine

           

            Zanimljiv je i znakovit podatak do kojeg je surfanjem internetom došao Demko o stradalima iz Demerja u sabirnom (koncentracijskom) logoru Jasenovac. Naime, na popisu (navodnih) žrtava u Jasenovcu američkog Jasenovac Research Institute nalazi se i pet Demeraca koji niti su ikada bili zatočeni pa onda niti su stradali u Jasenovcu:

rbr	ime	prezime	ime oca	godina rođenja	Međutim, stvarni način i mjesto stradanja je
1.	Mirko	Bedek	Mato	1914.	uhvaćen po ustašama između Hrvatskog Leskovca i Demerja pri bijegu iz rodne kuće pred uhićenjem (prokazan od nekih šestinčana, koji su tu imali zemlju, gdje se sakrio u travi ili usjevu) i ubijen najvjerojatnije u Rakovom Potoku ili Kerestincu ili na Dotršćini
2.	Rok	Cvetko	Imbro	1890.	jedan od troje poginulih u njegovom dvorištu od projektila kojeg su iz Hrvatskog Leskovca ispalili ustaše. Pokopan u Lučkom.
3.	Paula	Kablar		1908.	osoba nepoznata do sada ispitanim svjedocima
4.	Mato	Plavec	Juraj	1915.	poginuo prigodom nailaska vlaka na minu na pruzi ZG – KA. Pokopan u Lučkom.
5.	Mara	Šantek	Andrija	1921.	osoba nepoznata do sada ispitanim svjedocima

            Kako i zašto su ovi demerci završili na popisu ubijenih u jasenovačkom logoru službeno nije objašnjeno. Osobno znam još jedan, ne demerski, slučaj da se na popisu jasenovačkih žrtava nalazi osoba koja nije nastradala u Jasenovcu. Postoji teorija da su jugoslavenske vlasti višestruko povećavale popis radi što veće naplate ratnih reparacija. Ako pak sami stavite u odnos službenu jugoslavensku brojku od 800 tisuća nastradalih samo u tom logoru i broj dana postojanja jasenovačkog logora (cca 3 godine i 8 mjeseci), pretpostavljam da će te biti iznenađeni rezultatom koji predstavlja: umrli – ubijeni/dan.

            U Demerju nije bila stalna vojna, oružnička ili redarstvena posada. U Hrvatskom Leskovcu bili su ustaše uglavnom oko željezničke postaje, te oružnička postaja u zgradi u kojoj se danas nalazi pošta i trgovina. U Brezovici, koja je također bila općinsko sjedište, nalazio se manji broj domobrana te također oružnička postaja koja je uslijed učestalih partizanskih napada preseljena u Hrvatski Leskovac. U Lučkom se nalazio aerodrom na kojem su bile i hrvatske i njemačke zrakoplovne postrojbe. U Remetincu su također bili određeni vojni dijelovi.

            Moj otac mi je pripovijedao da su u zadnjim danima rata u selu boravili ustaše u crnim odorama. Ako je to točno, a kako je glasovita Crna legija (poznata po crnim odorama njezinih pripadnika u prvim godinama rata) operirala u Podravini i Bilogori, ovdje je onda vjerojatno riječ o pripadnicima 18. hrvatske udarne divizije, nastale u travnju 1945. pretežno iz jasenovačkog Ustaškog obrambenog sdruga ustaškog pukovnika i u travnju 1945. promaknutog u čin generala HOS Vjekoslava Maksa Luburića. On je u to doba bio zapovjednikom II. ustaškog zbora (korpusa) HOS, u sastavu kojeg se nalazila i 18. hrvatska udarna divizija. Naime, prema jednom izvoru (Zahirović, Adam /1996./ „Kako je zaustavljena glavnina hrvatske vojske i mnoštvo izbjeglog naroda na bleiburškom polju“ Hrvatski domobran Glasilo Društva „Hrvatski domobran“, godina VI, broj 2 /36/, travanj, Društvo ratnih veterana Hrvatski domobran, Zagreb, str. 12. – 13. /str. 13./) povlačenje prema Sloveniji dijela 30. pukovnije novoustrojene 18. hrvatske udarne divizije stacioniranog u Petrinji počelo je 4. svibnja 1945. i odvijalo se preko Vukomeričkih gorica, s ciljem zaobići Zagreb i prelaskom pruge i ceste Zagreb – Karlovac izbiti u Samobor. Nakon čarki sa partizanima, osobito kod sela Gudci i Trpuci i u prostoru pred izbijanje na prugu Zagreb – Karlovac, ta je grupacija i dosegla Samobor duboko u noć 8. svibnja. Osim toga, u našoj okolici nadimkom poznati Komandant Ljubo iz Drežnika, koji je bio pripadnik PTS, 1989. mi je pričao da je dok je bio na straži, ne sjećam se više je li u Brezovici ili na Savskom Mostu, osobno u te dane vidio Luburića u crnoj pelerini. Također, Luburićev šogor ustaški časnik Dinko Šakić u svojim sjećanjima iznosi (Šakić, Dinko /2001./ S poglavnikom u Alpama, Laus, Split, str. 59) da je 6. svibnja 1945. pošao „u jedno selu blizu Velike Gorice. Mislim da se zvalo Golo Brdo. Ondje se nalazio generalov Stožer. [… Tamo se susreo sa Luburićem – moja primjedba]“ Sve do Virovitice nema sela tog imena, pa podudarno sa navedenim pretpostavljam da je mislio na Demerju susjedni Goli Breg. Sve ovo nameće zaključak da su u Demerju (i okolnim selima) u doslovce zadnjim danima rata boravili na svom povlačenju „u susret Zapadnim saveznicima“ pripadnici Luburićeve Ustaške obrane.

            Nažalost, Demerje ima i svoju „postaju križnog puta 1945.“, tj. stratište gdje su pripadnici Jugoslavenske armije (partizani) izvršili zločin. Naime, zadnjih dana rata u Demerje su ušli srpski ili crnogorski partizani. Prema pričanjima starih ljudi oni su u štagalj koji se nalazi u današnjoj Demerskoj ulici, dvjestotinjak metara sjeveroistočno od demerske škole, zatočili nekoliko brezovičkih ustaša, u stvari pripadnike ustaške seoske milicije i tu ih poklali, „da je krv tekla iz štaglja“. Nakon toga su obitelji mrtva tijela na kolima prevezli kućama. Nažalost, o ovom tragičnom događaju trenutno se ne raspolaže sa više podataka: niti koji su to ljudi pobijeni niti kojoj su partizanskoj postrojbi pripadali ubojice. U svakom slučaju, ovaj žalosni događaj bi trebalo rasvijetliti, a mjesto pogubljenja na dostojan način označiti.

          

Štagalj – mjesto likvidacije 1945.

***

            U talijanskom turističkom selu Bardolino koje leži na obali jezera Garda kraj Verone (i ne samo u njemu) na preglednom mjestu u naselju nalazi se spomenik u obliku obeliska na podnožju kojeg borac mačem urezuje natpis PRO PATRIA a iznad toga, od vrha prema zemlji uklesana su imena i prezimena svih poginulih (ili u ratovima sudjelujućih?) mještana, posebno u Prvom svjetskom ratu (1915 – 1918), a posebno u Drugom (1940 – 1945). Bilo bi kulturno prema općim standardima, edukativno za naredne naraštaje i memorijalno i počasno prema našim u ratovima nastradalim i sudjelujućim sumještanima da takvu civilizacijsku stečevinu imamo i u našem selu. Jer Hrvatska je postojala i prije Domovinskog rata i za nju se, a ne samo za careve, kraljeve i vođe, borilo i umiralo, sa različitih polazišta, i u starijoj povijesti.

            Na početku je rečeno da se ovim tekstom nastoji sačuvati u kolektivnoj memoriji našeg sela fragmente sjećanja o teškim vremenima Drugog svjetskog rata u Demerju. Stoga pozivam sve koji raspolažu konkretnim podacima o osobama, mjestima i događajima, dokumentima, fotografijama itd. da se uključe u prikupljanje i sačuvanje činjenica i da daju nove ili dopune ili isprave netočne podatke ovdje iznesene, kojih zasigurno ima. Molim da mi se cilju toga obrate izravno ili da plodnim i dobronamjernim komentarom dadu svoj doprinos temi. U svakom slučaju, ako Bog da, ovaj tekst će najkasnije kroz godinu dana doživjeti i drugo izdanje. Na ovom mjestu zahvaljujem svima koji su mi pomogli u prikupljanju podataka i koji će to učiniti u budućnosti. Ako žele, njihova imena možemo objaviti. Dapače.

                                                                                              Zdemko

---