Svjedoci smo svakodnevnog kukanja, napose onog medijskog, o teškom vremenu u kojem živimo: em smo jadni, em smo gladni, pokradeni, em nam je voda došla do grla. Naravno da u svemu tome ima bar malko istine. Ali …
Još davno mudri su ljudi povijest okarakterizirali učiteljicom života, dok smo danas gotovo potpuno zaboravili njoj se obraćati se za savjet. Da to kojim slučajem činimo, morali bismo se upitati što je to stare Demerčane na prijelomu 19. i 20. stoljeća natjeralo da se upute u daleku Ameriku ?! Od dobra i obilja zacijelo nisu bježali… Naprotiv, išli su za kruhom, bježali su od gladi. Stvarne i surove. A ne one o kojoj današnji mediji lamentiraju.
Došavši u daleku i stranu zemlju neki se nisu snašli, neki su uspjeli, neki su se ubrzo vratili. Većina se ipak trajno nastanila u Americi, tako da danas gotovo da i nema demerskog prezimena koje nije prisutno u SAD i Kanadi, pa i u nekim drugim američkim zemljama. Nažalost, nakon nekoliko generacija veze s starim krajem su prekinute, ter je rijetkost da netko održava kontakt s dalekim rođacima preko oceana.
Međutim, početkom 20. st. vezanost za zavičaj bila je vrlo jaka, pa su tako naši iseljenici u svojemu rodnom Demerju podigli kameno spomen-raspelo, i u kamen dali uklesati:
BOGU I ČOVJEKU PODIGOŠE
OVAJ SPOMEN 1907.
LJUDEVIT BEDEK
PAVAO ČAKANIĆ
VJEKOSLAV KEBLAR
IZIDOR KOS
JOSIP KOS
MIJO LUKŠIĆ
JANKO MAJDAK
JURAJ MAJDAK
MATO MATEŠA
PAVAO MATEŠA
VID PLAVEC
ŽUPLJANI IZ SELA DEMERJA
RADEĆI U AMERICI
Više od stotinu godina ovaj je spomenik odolijevao ćudima vremena, dok ga 13. srpnja 2010. snažna pijavica nije oštetila. Budući da se obnova preko župe otegnula, bolje reći nije se ni nazirala, obližnji stanovnici Gornjodemerske ulice preuzeli su inicijativu, te su o svom trošku raspelo obnovili.
Kako bi bilo privedeno svrsi, potrebno je još obaviti njegov ponovni blagoslov, a kako bi uklesani tekst bio čitljiv, potrebno je slova ispuniti bojom što će, nadam se, biti napravljeno kada to vremenski uvjeti budu dopuštali.
Pozdrav od Demka!
Nema komentara:
Objavi komentar