DEMERJE U II. SVJETSKOM RATU 2

                           8. svibnja 1945. na Demerju

 Autor: Zdemko

           Prelaskom Kupe i izbijanjem na crtu Sisak – Kravarsko – Dubranec – Gornji Trpuci – Starjak – Donja Zdenčina 6. svibnja 1945., završeno je podilaženje Unske operativne grupe divizija (23. /srpska/, 28. /slavonska/, 39. /bosanskokrajiška/ i 45. /srpska/ divizija) iz sastava II. armije partizanske Jugoslavenske armije obrambenim postavima endehazijskih Hrvatskih oružanih snaga (HOS) na južnim prilazima Zagrebu. U stvari, nije bila riječ o obrani grada Zagreba nego o zaštitnici, zalaznici „povlačenja hrvatske vojske i naroda u susret Zapadnim saveznicima“. Neposredne borbe za zauzimanje Zagreba od strane partizana počele su sutradan, 7. svibnja. (Dželebdžić, Milovan Druga jugoslovenska armija, str. 354. – 355.; Zbornik dokumenata i podataka o NOR, XI/2, str.  457., 465., 484., 503. i 545.).

            U tim danima tijekom povlačenja prema hrvatsko-slovenskoj granici, na Demerju su boravili, kako navode trojica Demerca, „crni ustaše“, tj. ustaše u crnim odorama – očito pripadnici Luburićeve Ustaške obrane, tzv. luburićevci. Oni su bili dio, prema partizanskim izvorima, od oko 2000 ustaša koji su sa jednom bitnicom topova i uz domaću seosku ustašku miliciju zaposjeli postave: glavnim snagama na crti Obrež – Zadvorsko – Goli Breg – Brezovica – Stupnik, a istaknutim prednjim dijelovima na crti Donji Trpuci – Brebernica – Mrakovo (tj. Mrakov Breg) – Kraljevac – Ašpergeri. (Zbornik dokumenata i podataka o NOR, XI/2, str.  518.). S njima su se sukobili partizani 8. svibnja 1945. tijekom zauzimanja Demerja.

Riječ je o pripadnicima 18. hrvatske udarne divizije nastale u travnju 1945. pretežno iz jasenovačkog logorskog Ustaškog obrambenog sdruga Ustaške obrane ustaškog pukovnika i u travnju 1945. promaknutog u čin generala HOS-a Vjekoslava Maksa Luburića. On je u to doba bio zapovjednikom II. ustaškog zbora (korpusa) HOS-a, u sastavu kojeg se nalazila i 18. hrvatska udarna divizija. Nazočnost Luburićevih ustaša na Demerju na samom kraju rata posredno potvrđuje nekoliko izvora. Prema jednom (Zahirović, Adam „Kako je zaustavljena glavnina hrvatske vojske i mnoštvo izbjeglog naroda na bleiburškom polju“ Hrvatski domobran, str. 13.) povlačenje prema Sloveniji dijela 30. pukovnije novoustrojene 18. hrvatske udarne divizije stacioniranog u Petrinji počelo je 4. svibnja 1945. i odvijalo se preko Vukomeričkih gorica, s ciljem zaobići Zagreb i prelaskom pruge i ceste Zagreb – Karlovac izbiti u Samobor. Nakon čarki s partizanima, osobito kod sela Gudci i Trpuci i u prostoru pred izbijanje na prugu Zagreb – Karlovac, ta je grupacija i dosegla Samobor duboko u noć 8. svibnja. Stoga je logično da se dio te postrojbe zatekao i na Demerju. Osim toga, u demerskoj okolici nadimkom poznat Komandant Ljubo iz Drežnika, koji je bio pripadnik Poglavnikovog tjelesnog sdruga (PTS), 1989. ispričao je autoru ovog članka da je, dok je bio na straži u Brezovici (ili na Savskom Mostu?), osobno u te dane vidio Luburića u crnoj pelerini. Još bolju potvrdu dao je Luburićev šogor ustaški časnik Dinko Šakić, koji u svojim sjećanjima (Šakić, Dinko S poglavnikom u Alpama, str. 59) iznosi da je 6. svibnja 1945. iz Zagreba pošao „u jedno selu blizu Velike Gorice. Mislim da se zvalo Golo Brdo. Ondje se nalazio generalov Stožer. [… Tamo se susreo sa Luburićem – opaska autora]“. Sve do Virovitice nema naselja tog imena, pa podudarno sa navedenim za pretpostaviti je da je mislio na Demerju susjedni Goli Breg.

Prethodno navedeni partizanski izvor pogrešno navodi da je ovdje riječ o Crnoj legiji zloglasnih Luburića i Bobana (tzv. bobanovcima). Glasovita Crna legija, poznata po crnim odorama njezinih pripadnika u prvim godinama rata, pod vodstvom generala Rafaela Bobana operirala je u Podravini i na Bilogori.

            A kako su se razvijali događaji južno od Demerja kroz tri dana koja su prethodila 8. svibnju?

            Nakon što je 23. srpska divizija 5. svibnja kod Lasinje forsirala Kupu, njezina se 7. srpska brigada razmjestila na Pisarovinskom odsjeku uspostavljenog divizijskog mostobrana orijentiranog prema Zdenčini. Prednji dijelovi 39. divizije, desnog susjeda 23. divizije, navečer su se počeli kod Pokupskog prebacivati na lijevu obalu Kupe, dok se sasvim lijevo od 23. divizije na Kupi na istočnom prilazu Karlovcu borila 10. /bosanskokrajiška/ divizija iz sastava Karlovačke operativne grupe divizija.

            Sutradan, 6. svibnja, 39. divizija je u popodnevnim i večernjim borbama sa dijelovima 18. hrvatske udarne divizije zauzela Dubranec i Gornji Hruševec. Glavnina 23. divizije dijelom je vodila borbe sa HOS-om ispod Donje Zdenčine, a dijelom se kretala od Bratine prema Jastrebarskom. Dio 7. srpske brigade 23. divizije borio se s ustašama u području Starjak – Mrakovo, pri čemu su ustaše odbačeni prema Grančarima, dok je dio brigade oko 10 sati napao Gornje Trpuce i borio se s ustašama do sumraka, padom kojeg su se ovi povukli u smjeru Velike Gorice (vjerojatno u Donje Trpuce). Ovdje je očito riječ o odbacivanju pa i povlačenju samo dijela ustaških snaga budući da su žestoke borbe na Kraljevcu vođene i u slijedeća dva dana. Poslije tih poduhvata prednji kraj 7. brigade nalazio se na položaju Gornji Trpuci – Starjak – istočni i središnji dio Kraljevca.

            Od ranog jutra 7. svibnja lijevo krilo 7. srpske brigade 23. divizije na Kraljevcu bilo je angažirano u borbi, pa je pojačano prema Belobregu. Proturječno navodu o jučerašnjem uzmaku ustaša, isti partizanski dokument za ovaj dan bilježi jak napad oko 4000 ustaša na 7. brigadu, koji su se na njezinom desnom boku uspjeli probiti kroz međuprostore njezinih dijelova, ali ipak odbijeni. Poslije tih pothvata prednji kraj brigade nalazio se na položaju Starjak – istočni i središnji dio Kraljevca. Tog je dana 23. divizija dobila zadaću da se sasvim uputi prema Samoboru, a njezine je snage na položajima na Kraljevcu trebala smijeniti 25. srpska divizija. Međutim, iz nepoznatog razloga smjena postrojbi taj dan nije izvedena. Desno je 39. divizija zauzela Gudce, odbila ustaški protunapad na Dubranec i osvojila područje oko kapelice Lurdske Božje Majke te nakon ogorčenih dvadesetosatnih borbi zauzela Kravarsko, a zatim dijelom dosegla Malu Bunu. (Dželebdžić, Milovan Druga jugoslovenska armija, str. 350., 354. – 356.; Zbornik dokumenata i podataka o NOR, XI/2, str. 454. – 455., 465., 502. – 505., 545. – 546.).

            Ujutro istog dana, 7. svibnja, 25. srpska (preciznije rečeno srbijanska) divizija iz sastava II. armije Jugoslavenske armije, sastojeća od  16., 18. i 19. srpske brigade, započela je u području Lasinje prebacivanje na lijevu obalu Kupe. Zadaća divizije bila je: napasti neprijatelja na navedenim crtama Donji Trpuci – Ašpergeri i Obrež – Stupnik, odbaciti ga na Savu i što prije izbiti na njezinu desnu obalu, nastojeći spriječiti rušenje mostova radi prebacivanja partizanskih postrojbi i zauzimanja Zagreba.

Od 29. travnja do 7. svibnja 1945. 25. srpska divizija izvela je hodnju od bosanske Dervente na rijeci Ukrini do Lasinje na Kupi, prešavši preko 300 km i odmah je iz hodnje angažirana u borbama južno od Zagreba, između Kupe i Save. Prije toga je više od mjesec i pol dana na bosanskim planinama Vučjaku i Trebavi i u Bosanskoj Posavini vodila žestoke, često i ogorčene borbe, u kojima je posebno od hrvatskih branitelja Posavine pretrpjela velike gubitke. Zbog jednog poraza nanesenog 18. srpskoj brigadi iz sastava divizije kod Gradačca 19. ožujka od strane Nijemaca, Hrvata i četnika, uzbunili su se Generalštab Jugoslavenske armije i Tito, koji je zapovjedio da se provede istraga, a smijenjen je zapovjednik divizije (koji je nakon rata ipak dogurao do čina general-majora), te još desetak nižih zapovjednika i političkih komesara, među njima, čini se, i zapovjednik 18. brigade, dok su mnogi ukoreni.

            Nastupajući od Kupe, tijekom noći 7./8. svibnja i u svanuće 8. svibnja 1945. 18. srpska brigada zauzela je polazni položaj za napad na crti kota 188 (južno od Kraljevačkog zaseoka Belobreg) – Ašpergeri. U 7:00 započeo je napad 1. i 3. bataljona brigade. U području Kraljevca protivnik joj je pružio jak otpor ali je odbačen sa tih položaja i prisiljen se povući na glavni položaj na crti Goli Breg – Brezovica – Stupnik. Na ovim položajima ustaše su se žilavo branili puna dva sata odolijevajući jakim napadima ovih dvaju bataljona. Ipak, nakon višesatne borbe dijelovi 18. srpske brigade ovladali su Golim Bregom i Stupnikom te je nastavljena gonidba protivnika. Postrojbe brigade su do 15:00 izbile na Savu kod Zagreba do crte Ježdovec – Kušnjačići – Lučko. 3. bataljon je prešao preko podsusedskog mosta u sam grad. Nakon dosezanja Save postrojbe 18. srpske brigade su, čisteći teren od razbijenih protivničkih skupina, zarobile izvjestan broj domobrana i ustaša, a zatim su se tijekom noći razmjestile: 1. bataljon u Lučkom, 2. bataljon sa stožerom brigade u Golom Bregu, a 3. bataljon u Stupniku. 18. srpska brigada je u ovim borbama imala 4 poginula i nekoliko ranjenih, dok joj je protivnik imao 75 poginulih, 13 ranjenih i 16 zarobljenih.

                Tijekom noći 7./8. svibnja i pred zoru 8. svibnja 16. srpska brigada 25. divizije smijenila je 7. srpsku brigadu 23. srpske divizije i zauzela polazni položaj za napad na crtu južna ivica sela Donji Trpuci – Brebernica – Mrakovo – Kraljevac. Rano ujutro u području Mrakova ustaše su izveli neugodan napad na dijelove brigade koji je unatoč odstupanju njezinog 3. bataljona na desnom boku brigade odbijen. 16. je brigada potom prešla u opći napad, odbacila protivnika sa istaknutih prednjih položaja, produžila gonidbu kroz šumu Obreški lug i na crti Obrež – Goli Breg žestoko se sudarila sa glavnim protivničkim snagama, razbila ih i ovladala položajima Obrež – Zadvorsko i raskrižjem cesta Dvor-Brezovica (u stvari, središnje raskrižje u današnjoj Brezovici). Potom je poduzela gonidbu protivnika cestom Goli Breg – Zagreb i 2 – 3 km istočno od nje (tj. obreškom cestom), sve do Save. Po izbijanju na nju, 16. brigada ju je forsirala i nastavila gonidbu kroz Zagreb sa drugim partizanskim postrojbama. Brigada je zanoćila u Zagrebu 8./9. svibnja. Zanimljiv je, znakovit i objašnjavajući podatak da je u gradu 2. bataljon brigade „pronašao i jedan magacin pun italijanske opreme. Ovo je dobro došlo da se svaki borac kompletno obuče i obuje […] Tako je 2. bataljon, imajući titovke sa petokrakama, dobio sasvim drugi, pravi vojnički izgled.“

                19. srpska brigada prešla je preko Kupe u rano jutro 8. svibnja i u 16:00 stigla u selo Starjak, gdje se nalazila u ulozi divizijske pričuve.

                8. svibnja 25. srpska divizija imala je 13 mrtvih i 49 ranjenih, a njezin protivnik 400 mrtvih, 80 ranjenih i 50 zarobljenih! Kad bi ovi podaci bili točni (a očito nisu jer je u samo jednoj borbi u gradu 16. brigada imala 15 poginulih), nevjerojatan bi bio omjer gubitaka kod branitelja i kod napadača (kao i kod borbi u Odžačkoj Posavini)!

            Iz navedenih oskudnih dostupnih (partizanskih) podataka i jedne skice djelovanja, iako se Demerje nigdje izrijekom ne spominje, očito je da ga je 8. svibnja 1945. zauzeo 1. bataljon 18. srpske brigade 25. srpske divizije, koji je od Kupinečkog Kraljevca preko današnjeg poljoprivrednog dobra (bivšeg jagodnjaka) i točno preko Demerja, a potom preko Hrvatskog Leskovca i Lučkog izbio na Savu u njezinom lûku južno od Savske Opatovine i Prečkog. Nigdje spomenuti 2. bataljon 18. brigade vjerojatno se nalazio u brigadnoj pričuvi.

            Milan Mateša, tada petnaestogodišnji mladić, dobro se sjeća tih zadnjih ratnih dana. „Dan prije nego su partizani ušli na Demerje [7. svibnja] s drugim Demercima (Joškom Šantek, Pavlom Mateša, Jurajom Pogačić…) bio sam na paši s konjima u demerskoj šumi u Rakiti. Navečer sam se jedini od njih vratio kući na prespalo, gdje sam u dvorištu zatekao ustaše crnce koji su tu noć [7./8. svibnja] bili na konaku na našoj štali. Na kraju sela iza Mateša bili su ukopani ustaše na obrambenoj crti prema šumi. Sjećam se dobro strojnice na položaju. Ustaški položaji su išli dalje na Trebež i Cvetke. Tu sam noć gledao od svoje kuće kako Kraljevac gori. Rano ujutro slijedećeg dana [8. svibnja], da me nitko nije vidio, ponovno sam otišao sa konjima na pašu u šumu, gdje sam se pridružio ostalima koji su u šumi noćili. Osim paše, ljudi su na taj način željeli sačuvati konje, da im ih partizani ne odvedu kad dođu u selo. Oko podneva počelo je tući od Obreža, a ustaše su počeli bježati. Kad sam se opet jedini, po svojoj volji, oko 14:00 sati vratio iz šume kući, ustaša više nije bilo. Oni su na Demerju bili jedan dan, tj. spavali jednu noć. Demerce koji su u šumi ostali sa konjima partizani su tijekom prilaženja Demerju pokupili da im voze ranjene i mrtve, a konje su im poslije oduzeli. Tijekom ulaska partizana u selo, moja se obitelj skrivala u iskopanom bunkeru u dvorištu, na koji su bili navaljeni balvani namijenjeni za građu za štalu koju su nam gradili radnici Ličani. Oni su se pak bili sklonili u kotac. Moji su iz bunkera čuli pucanje partizanske puškostrojnice u našem voćnjaku ali i pad minobacačke mine u zadružni ribnjak nedaleko od položaja tog puškostrojničara. Njegov vatreni položaj poslije smo utvrdili prema čahurama ispucanih naboja, a od krhotina eksplodirane mine stradale su voćke i drveni plot. Čahure kod grmulja gnoja po poljima govorile su da su ih partizani rabili za zaklon. Ustaše su minobacačima tukli po Demerju iz Hrvatskog Leskovca. Sinokoša između Šanteka, Plaveca, Bedeka, Krčelića i Kuftinca sva je bila izrovana kraterima eksplodiranih mina. U borbama u selu bilo je ubijeno i nekoliko grla stoke i došlo je do požara na pojedinim objektima. Tako je na primjer izgorjela štala Franje Bartolića. Pri ulasku na Demerje, partizani su ubili trojicu muškaraca. Iza Majdaka je ubijen čovjek iz Brezovice, bio je u Brezovici ustašama. On se došao sakriti kod svoje tete koja je živjela u Demerju, a ona ga je uputila da se sakrije u pšenicu u polju. Tu su ga zatekli partizani, koji su ga ubili na licu mjesta jer su kod njega pronašli vojnu knjižicu, u kojoj je sve bilo upisano, sljedovanja koja je primio… U polju kod Šanteka ubijen je jedan Majdak, zvani Buks, koji se također sakrio u usjevu. Nije bio u vojsci. A na cesti ispod brega kod kanala kod Hrvatskog Leskovca ubijen je čovjek iz Blata koji je bio oženjen iz Demerja.“

            Prema izjavi obitelji demerskog učitelja Ivana Bobinskog, koji je bio domobranski časnik i nije išao sa vojskom za Sloveniju, po ulasku na Demerje partizani su ga htjeli strijeljati, najvjerojatnije na križanji kod lipe (danas kad lipe više nema, riječ je o križanju ulica kod kapelice). Premda već izveden pred streljački stroj, jedan od partizana ga je oslobodio na molbu seljana da ga puste jer je dobar čovjek i otac petero djece. Moguće je da se ovo zbilo ne na sam dan ulaska partizana u selo, nego u narednim danima, kad ga je netko od Demeraca prijavio partizanima.

            Osim navedena tri ubojstva počinjena od strane partizana, na Demerju postoji i stratište, gdje su pripadnici partizanske Jugoslavenske armije 8. svibnja počinili zločin. On je rasvijetljen i rekonstruiran svjedočenjem Milana Pavleček iz Drežnika Brezovičkog, čija su tri brata tada likvidirana na zvjerski način. Po dolasku partizana 8. svibnja njihov susjed, čiji je sin bio partizan, prijavio je partizanima trojicu sinova pokojnog Josipa Pavleček: Ivana, rođenog 12. veljače 1915., Franju, rođenog 1. rujna 1919. i Vida Pavleček, rođenog 25. studenog 1921. Povod je bio taj što su četvorica braće Pavleček bili u hrvatskoj ili njemačkoj vojsci, a stvarni uzrok mržnja zbog prijašnje svađe oko podjele šumskog drva. Straža srpskih partizana navečer je došla po njih na polje gdje su radili i zajedno sa Miškom Tončić i Ivanom Crnković zvanim Belec vezane ih otjerala iz Drežnika na Demerje. Ivan Pavleček bio je šepav na jednu nogu i kao takav nesposoban za vojsku, brat mu Franjo služio je u Hrvatskom domobranstvu, a Vid u legiji – njemačkoj vojsci. Ivan Crnković također je bio nesposoban za vojsku, slabo se kretao, zbog kičme. Bio je oženjen i imao dijete. Nepoznato je zašto su partizani uhitili i ovu dvojicu ljudi koji nisu sudjelovali u ratu. U Regeljkinoj kući, tada drvenoj na čijem se mjestu danas nalazi napuštena zidanica na križanju Gornjodemerske i Demerske ulice „kod Plavca“ petorki je održano partizansko suđenje. Partizani su ukućane potjerali u podrum; Regeljka se nije dala iz kreveta pod izgovorom da je bolesna, pa je očito bila svjedokom tog suđenja. Ivan Pavleček i Ivan Crnković bili su pušteni kućama. Vjerojatno stoga što je osoba koja ih je prijavila bila nazočna na suđenju kao svjedok i rekla partizanima da će njih dvojica sada moći reći tko ih je izdao, partizani su ponovno otišli po njih, sustigli ih kod brezovičkog groblja i doveli natrag k ostalima na Demerje u tzv. Krčelićev štagalj, koji se nalazi u današnjoj Demerskoj ulici, dvjestotinjak metara sjeveroistočno od demerske škole. U štaglju su sva petorica jezivo i brutalno ubijeni – poklani nožem, „kao svinje“, kako je rekla jedna pokojna Demerčica „da je krv tekla iz štaglja“. Vid Pavleček je navodno umro od srca kad je vidio što se događa, a Mišku Tončiću izbili su „sve zube“ i dotukli ga. Navodno je neka Demerčica i čula njihovo jaukanje. Nakon zločina, na nagovor vlasnika štaglja partizani su tijela likvidiranih razvezli po sjenokoši u dolini kanala. Jedna žena od Šivaka koja je išla u Hrvatski Leskovac vidjela je lešine, prepoznala ih, otišla majci braće Pavleček i rekla joj: „Luca, dečki su ti poklani!“. Rodbina ubijenih tjelesa je na kolima „među lojtrama“ odvezla doma, „oprala ih i uredila na daskama položnima na drva“ te su pokopani na brezovičkom groblju u zajedničkom grobu uz istočni (ili gornji) cintor, jugozapadno od crkve. Kasnije su obitelji taj zajednički grob razdijelile na tri zasebna. Preostala dva brata Pavleček preživjeli su rat i očito izbjegli sigurnu smrt samo zato jer su se u to vrijeme nalazili na povlačenju još nerazoružane hrvatske vojske.

8. svibnja 1945. ubijeni su također i Slavko Peček (r. 1923.) iz Grančara i Tomo Horvat (r. 1924.) iz Desprima.

            Kad se stekne uvid u povijest srbijanskog partizanstva i srbijanskih partizanskih postrojbi koje su zauzele Demerje i njegovu okolicu, tada i ne čudi počinjenje ovog i drugih zločina.

Srbija je u razdoblju od partizanskog zauzimanja Beograda polovicom listopada 1944. do kraja siječnja 1945. u NOVJ mobilizirala oko 280 000 ljudi i u mobilizacijskom pogledu bila potpuno iscrpljena (Dželebdžić, Milovan Druga jugoslovenska armija, str. 226.). 25. srpska divizija u trenutku formiranja u južnoj Srbiji u drugoj polovici lipnja 1944. imala je oko 3000 pripadnika, a polovicom studenog 1944. oko 13 700 ljudi, u kome je trenutku bila najbrojnija partizanska divizija, brojnija čak i od nekih korpusa! (Vojna enciklopedija, str. 589.; Dželebdžić, Milovan Druga jugoslovenska armija, str. 35.). Treba imati na umu da se to više nego trostruko povećanje brojnog stanja divizije odvijalo u razdoblju odigravanja velikih političkih i vojnih promjena na srbijanskoj i jugoslavenskoj pozornici: (1) polovicom lipnja 1944. sklopljen je sporazum Tito–Šubašić (novi predsjednik jugoslavenske kraljevske vlade u izbjeglištvu); (2) iako nevoljko i pod engleskim pritiskom, jugoslavenski kralj Petar II. svoje je pristaše na suradnju s partizanima prvi put pozvao u lipnju 1944., a u rujnu ih poziva neka se pridruže partizanima (Cohen, Philip J. Drugi svjetski rat i suvremeni četnici, str. 41. i 79., bilj. 76.). Također je 28. kolovoza 1944. oduzeo zapovjedništvo nad Jugoslavenskom vojskom u otadžbini, tj. četnicima svom ministru vojske armijskom generalu Draži Mihailoviću i priznao partizansku Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije i Tita; (3) u kolovozu 1944. partizani su započeli operacije za zauzimanje Srbije, Beograd su u suradnji sa Sovjetima zauzeli 20. listopada, a do kraja prosinca 1944. i cijelu Srbiju; (4) Tito je četnicima ponudio amnestiju 17. kolovoza 1944. Između 21. studenog 1944. i 15. siječnja 1945. opet je ponudio amnestiju četnicima, hrvatskim i slovenskim domobranima. (Cohen, Philip J. Drugi svjetski rat i suvremeni četnici, str. 41., 79., bilj. 78.).

U tim je uvjetima došlo do osipanja četničkih postrojbi, kojih je velik broj pripadnika prešao u partizanske redove, bilo dobrovoljno, bilo zarobljavanjem, bilo mobilizacijom. Partizanima prilaze čak čitave postrojbe i od nekoliko tisuća četnika. Abnormalno brz porast partizanskog pokreta u Srbiji nastaje nakon partizanskog zauzimanja Beograda, pa je posljednjih mjeseci 1944. broj partizana u užoj Srbiji s 22 000, koliko ih je bilo krajem 1943., odjednom narastao na 204 000! Srbijanski partizanski pokret, znači, doživio je nagli, lažni rast tijekom zadnjih ratnih mjeseci, kad u Srbiji više nije bilo Nijemaca (i Bugara) ni praktično rata. (Cohen, Philip J. Drugi svjetski rat i suvremeni četnici, str. 41., 79., bilj. 77.). Izvjestan broj bivših četnika, nedićevaca i ljotićevaca i njihovih pomagača i pristaša zasigurno je tako završio i u sastavu 25. srpske divizije. Sigurno je da oni od njih koji su bili zločinci i krvoloci pri tomu nisu promijenili ćud.

Nema sumnje da je politički komesar 25. srpske divizije potpukovnik Milojica Pantelić dobro poznavao stanje u svojoj postrojbi i nacionalnu, socijalnu i obrazovnu strukturu, mentalitet i ratnu prošlost pripadnika svoje divizije te naboj osvete koji su u njima generirali divizijski gubici pretrpljeni u proteklim borbama, posebno od Hrvata u Bosanskoj Posavini. Zato ne čudi što je u divizijskim novinama napisao: «Neki naši politički rukovodioci […] nisu shvatili, na primer, da je posle žestoke borbe koju su vodile naše jedinice za likvidaciju ustaškog uporišta u s.[elu] G.[arevcu] bilo neophodno govoriti našim borcima o učešću hrvatskog naroda u današnjoj narodnooslobodilačkoj borbi, razgolititi razbojnički karakter ustaštva i na taj način i još više potencirati mržnju prema tome protivniku koja je potrebna zato da se u sledećim borbama izrazi u pozitivnijem držanju naših jedinica. [Za bosanskoposavsko selo Garevac kod Odžaka polovicom travnja 1945. vođena je izuzetno teška borba, u kojoj je uništena jedna satnija (četa) 19. srpske brigade i koje je nakon zauzeća beskompromisno likvidirano.] Ovo je bilo potrebno naročito zato, jer je pretila opasnost da pojedini neupućeni borci stanu posmatrati čitav hrvatski narod kroz “garevačku“ perspektivu. Ima pojava zaista da se ovakva i slična pitanja postave u jednoj određenoj situaciji u jedinicama, a pojedini politički rukovodioci umesto da tu odmah prenesu težište svoje političke delatnosti, oni, na primer, drže predvanje o prakomunizmu i tome slično“. (Pantelić, Milojica 25. srpska NOU divizija, str. 224.; 246. – 247.).

18. srpska brigada formirana je početkom lipnja 1944. u podnožju planine Veliki Jastrebac u južnoj Srbiji. U vrijeme formiranja imala je blizu 400 pripadnika, uglavnom Srba, većinom seljaka-gorštaka pretežno iz Topličkog kraja, te sa područja Morave i Rasine. Naoružani pretežno engleskim naoružanjem i obučeni i obuveni u engleske odore iz anglo-američke savezničke pomoći, pripadnici 18. srpske brigade sa šajkačama ili titovkama na glavi krenuli su na svoj jednogodišnji ratni put. (Milosavljević, Krstivoje Osamnaesta srpska brigada, str. 22., 23., 25., 27. i slike na str. 121., 122., 125. i 308.). Brigada je u listopada 1944. preustrojena i mobilizacijom popunjena u požarevačkom kraju, u kojem su četnici tri godine bili jedina vlast. Sada joj se brojno stanje povećalo na oko 4200 ljudi, također većinom seljaka, od 18 do 35 godina starosti, pa i do 40 godina. Bilo je dosta nepismenih. Bilo je i puno Vlaha. Novopridošli dočasnici i časnici bivše kraljevske jugoslavenske vojske postavljeni su na vodeća mjesta do razine zapovjedništava satnija i pri stožeru brigade (Milosavljević, Krstivoje Osamnaesta srpska brigada, str. 130. – 133., 135., 137.). Teško je vjerovati da najveći broj tih dočasnika i časnika do tada nije služio u četničkim, Nedićevim ili Ljotićevim postrojbama.

Pripadnike četničkih i domobranskih postrojbi koji su dobrovoljno stupili u partizane spominje se u knjizi Devetnaesta srpska brigada, str. 226.

            Preciznije od navedenog ne može se utvrditi koja je niža postrojba počinila navedeni zločin, a kamo li o kojim je pojedincima riječ koji su zločin zapovjedili, organizirali i koji su ga izveli. Naravno da se u dostupnoj literaturi događaj niti ne spominje, a izvorni dokumenti postrojbi pohranjeni su u beogradskim pismohranama. Izvjesno je da je zločin u štaglju počinjen 8. svibnja 1945., i to vjerojatno od strane pripadnika 18. srpske brigade, a svakako 25. srpske divizije iz sastava II. jugoslavenske armije, u čijem se sastavu brigada nalazila. Nažalost su poznati smjerovi djelovanja i razmještaj samo triju brigada i inženjerijskog bataljona iz sastava divizije (koji je tog dana prebacivao postrojbe preko Kupe), dok raspored ostalih postrojbi (logističkih i potpornih), a pogotovu čete OZNe 25. divizije, u čijem je opisu posla bilo čišćenje nepoćudnih, nije poznat.

Radi povijesti neka ostane zapisano tko su, uz vrhovnog zapovjednika Jugoslavenske armije maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita i načelnika Generalštaba Jugoslavenske armije generala Arsu Jovanovića, bili zapovijedajući partizanskih postrojbi u čijim se zonama djelovanja 8. svibnja 1945. nalazilo i Demerje i koji snose zapovjednu odgovornost za počinjene navedene zločine na Demerju:

zapovjednik II. armije Jugoslavenske armije         general-lajtnant Koča Popović (Beograd, 1908. – Beograd, 1992.)

vršitelj dužnosti političkog komesara II. armije    pukovnik Blažo Lompar (Bokovo, Cetinje, 1912. – ?, 1985.), kasnije general-pukovnik JNA

zapovjednik 25. srpske divizije                                od oko 20. ožujka 1945. pukovnik Rajko Tanasković (Preljina, Čačak, 1917. – Pula, 1984.), kasnije general-pukovnik JNA

politički komesar 25. srpske divizije                       od oko 20. rujna 1944. potpukovnik Milojica Pantelić (Dučalovići, Čačak, 1921. – Beograd, 1999.), kasnije general-potpukovnik JNA

zapovjednik 18. srpske brigade                               od kraja ožujka 1945. major Ante Milić (Split, 1919. – ?)

politički komesar 18. srpske brigade                     od početka postojanja brigade major Miloš Stanimirović Mate (Novi Pazar, 1920. – ?), kasnije general-potpukovnik JNA

časnik OZN-e 18. srpske brigade                             Ostoja Bjelić.

            Da partizanski zločini počinjeni na Demerju nisu bili izuzetak i samo jedan slučaj dokazuje i slijedeći navod iz operacijskog izvješća stožera 19. srpske brigade 25. divizije za 10. svibnja 1945: „U toku dana prilikom pretresa kao i samih naselja gde su razmeštene gore navedene jedinice [u Samoboru i širem području oko njega] pronađeni su i pohvatani domobranci, ustaše i Nemci koji su se tuda skrivali. Pronađeno je i predalo se ukupno 147 domobrana, koji su upućeni tome štabu, a 45 ustaša i Nemaca likvidirani na licu mesta.“ (Pejčić, Predrag, Devetnaesta srpska brigada, str. 409.).

Štagalj – mjesto srbopartizanskog zločina 8. svibnja 1945.

         U noći 8./9. svibnja 25. srpska divizija nastavila je gonidbu protivnika općim smjerom Goli Breg – Stupnik – Kerestinec – Sveta Nedjelja – Samobor i zajedno sa 23. divizijom oko 18:00 9. svibnja zauzela Samobor. 10. svibnja stožer 25. divizije se nalazio u Golom Bregu, a slijedeći dan se prebacio u Samobor. Od 12. do 21. svibnja na Demerju se nalazio 3. bataljon 16. srpske brigade, s tim što je osiguravao i Desprim i Goli Breg. Za to je vrijeme vršen pretres terena i obuka. 21. svibnja u 04:00 16. srpska brigada, kao i cijela 25. srpska divizija krenule su natrag za Srbiju.

 Zdemko

Izvori i literatura

1.        Cohen, Philip J. (1997.) Drugi svjetski rat i suvremeni četnici, Ceres, Zagreb

2.        Dželebdžić, Milovan (1989.) Druga jugoslovenska armija, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd

3.        Milosavljević, Krstivoje (1989.) Osamnaesta srpska brigada, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd

4.        Miljojković, Dušan (1991.) Šesnaesta srpska NO brigada, Institut za savremenu istoriju, Beograd

5.        Pantelić, Milojica (1977.) 25. srpska NOU divizija, Vojnoizdavački zavod, Beograd

6.        Pejčić, Predrag (1989.) Devetnaesta srpska brigada, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd

7.        Šakić, Dinko (2001.) S poglavnikom u Alpama, Laus, Split

8.        Vojna enciklopedija, II. izdanje, Redakcija Vojne enciklopredije, Beograd

9.        Vojni leksikon (1981.), Vojnoizdavački zavod, Beograd

10.     Zahirović, Adam /1996./ „Kako je zaustavljena glavnina hrvatske vojske i mnoštvo izbjeglog naroda na bleiburškom polju“ Hrvatski domobran Glasilo Društva „Hrvatski domobran“, godina VI, broj 2 /36/, travanj, Društvo ratnih veterana Hrvatski domobran, Zagreb, str. 12. – 13.

11.     Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije: tom XI, knjiga 2 (1969.) Vojnoistorijski institut JNA, Beograd