nedjelja, 2. listopada 2011.

KOLOTEČINA


U prošlome sam vas postu odveo u nešto udaljeniji i drugačiji kraj od našeg Demerja, tako da su mi neki u šali prigovorili kako se udaljavam od temeljne koncepcije ovog bloga. No, kako kaže stara uzrečica, svud je poći al' je kući doći, vrijeme je da se vratim domaćim brigama i temama, te da tako svi zajedno uđemo u uobičajenu životnu kolotečinu. Iako nisam (još) bio na godišnjem odmoru, nadam se da je većina štovanih posjetitelja mojeg bloga to obavila, te da ste se prihvatili svojih redovitih obveza što vam uz lijepa sjećanja na proteklo ljeto, siguran sam, neće biti teško.
U našem pak bliskom okruženju završava još jedan ciklus godišnjih mijena: radovi na poljima voćnjacima i vinogradima pri samom su kraju, ljetina umanjena zbog jake suše uglavnom je već ubrana, a onima koji to još nisu učinili na ruku ide neuobičajeno suha i lijepa jesen. No, bez obzira koliko će još potrajati ovo prelijepo vrijeme, neumitan tijek vremena će nas dok ne trepnemo odvesti prema najhladnijem kvartalu klimatološke godine. Jesenje me vrijeme uvijek podsjeti  na neke davne, drukčije jeseni, jeseni kada su baš sva demerska polja davala obilan urod, kada je gotovo svaki pedalj plodne nam zemljice bio obrađen a dvorišta,  spremišta i nastambe za stoku vrvili od živosti i života…
Nekada su se malčeri (ili njihove preteče) koristili tek za uistnjavanje nepotrebnih biljnih ostataka npr. kukuruzovine. Danas su oni u svakidanjoj uborabi u održavanju neobrađenih njiva.


Iza tek ponekog obrađenog polja nazire se veliki grad

Ne želeći ulaziti u ekonomske aspekte privređivanja unazad par desetljeća, mislim kako je svekoliki  tadašnji način života u prigradskome selu bio nekako ljudskiji, ispunjeniji, topliji, više se veselilo i družilo, a manje lamentiralo o neisplativosti svakog rada na i oko zemlje. Istina, ne poznajem nikog tko se naročito podkožio od rada na poljoprivredi u tom vremenu, ali svakako je nepobitna činjenica kako su mnogi tada od te vrste rada živjeli, skromno i pošteno.
Nažalost korporativni interesi, divlji kapitalizam i ljudska pohlepa  uništili su i promijenili prijašnji način  života, pa nam ostaje tek nadati se nekim budućim  vremenima u kojima će demerska (i hrvatska) polja i njive opet zablistati u svoj svojoj punini…
 Što vi, poštovane čitateljice i čitatelji, mislite o ovoj temi? Je li se na selu (ne samo u Demerju) bolje živjelo nekoć ili pak danas?

         Pozdrav od Demka!

Broj komentara: 11:

Zdemko kaže...

Misliš prije 20, 30 ili 50, 100 godina?

Demko kaže...

Kad kažem nekoliko, onada mislim na 2-3,najviše četiri desetljeća. Nije mi namjera raspravljati o nečem o čemu nema, ili je vrlo malo živućih svjedoka,

Zdemko kaže...

Valjda si mislio na "par desetljeća" u prepredzadnjem odlomku.

Ma baš se živjelo bolje! Pogotovo prije 1989. Ali neću se sad ni prisjećati godina prije te. A dopuštam da je nekima tada bilo bolje nego danas. Ali dok nekome ne smrkne, drugome ne osvane. Jesi više delal (na zemlji), a ukupno imal manje nego danas, sumnjam da koliko i danas, kad toliko više ne hrmbaš? Jel ti je sad viši ili niži životni standard u odnosu na ondašnji? Jel ti je dostupnije kvalitetnije zdravstvo i obrazovanje i informiranje? Itd. To kaj radije kupimo kruh, nego da ga pečemo doma, ili radije kupimo paradajz u merkat... nego da ga zaljevamo u sušnom ljetu, ili kaj ja neću tražiti bolje plaćen posel ili napeti vijuge da smislim nešto i pokrenem vlastiti posel, to je druga stvar.

Kaj uopće znači ljudskiji i ispunjeniji život? Govoriš o onom famoznom čovjekovom otuđenju? Ma, ako baš voliš posao koji radiš, uživat ćeš u njemu ako ga radiš i cijeli dan i u brzom tempu. Ako ga doista ne voliš, gadit će ti ga se raditi i jedan sat/dan, sporo. Baš jučer je Tomislav Ivančić govoril na TV kak smo se za vrijeme socijalizma naučili da Veliki brat odlučuje sve za nas, a sad je u kapitalizmu u pitanju utakmica. Još se nisi ni okrenuo, dobiješ gol. Ili te potčkalje. Danas moraš biti kreativan, imati ideju, neusporedivo više se boriti i biti brz. Zar to nije zdravije od učmalosti? E druga je stvar kaj mi volimo slow motion. Stevan Dedijer, "špijun kojeg smo voljeli" i možda tvorac biznis obavještajstva jednom je na TV govorio o primjeru kreativca i poduzetnika: Cigo na Stradunu pjeva, ispred njega šešir, nema pojma o pjevanju, dere se bezveze, ali novčići od turista padaju u šešir - to je pravi poduzetnik i zarađuje sve dok novčići padaju u šešir. Kad ne, promjeni poziciju.

A baš se nekaj ne sjećam da se u ono doba više veselilo i družilo. Možda više samo unutar šire familije, koje su se češće posjećivale. Tko nam brani? Konkretno u Demerju, na razini sela, mislim da je unazad par ili desetak godina puno više druženja i veselja nego prije. Pravo je pitanje zakaj doseljeni u Demerje unazad desetljeće, dva u velikom broju slučajeva uopće se nisu socijalizirali u sredinu u koju su se doselili. Niti to pokušavaju. A koliko ih i mi prihvaćamo?

Zdemko kaže...

Nemoguće je uopće govoriti samo o jednoj varijabli, npr. život od poljoprivrede, a isključiti ostale (stanje u društvu i državi, rat, svi smo bili mlađi i zdraviji, a mrtvi su bili živi, ponuda svega je bila skromnija, a apetiti manji itd). U svakom slučaju, koliko vidim, bolje su prije koje desetljeće živjeli oni koji su se bavili isključivo poljoprivredom nego što žive sad. Kaj se tiče prihoda. Međutim:

Urušavanjem komunizma (u svijetu), a kao da to samo po sebi nije bilo dosta, i raspadom YU, došlo je do preokreta (tako su, sjećam se, stari nazivali i stanje nakon svibnja 1945.), u stvari revolucije, koja je nužno donijela brze promjene kojima se spori ljudski um teško prilagođava i čijih opsega i dubina sigurno nismo ni upola svjesni. A što su te promjene temeljitije, potresi su snažniji, a frustracije, pojedinačne i kolektivne, veće.

Da je komentatora na blogu puno više, bilo bi za očekivati da sad počnu iznositi svaki svoje poglede kroz svoju dioptriju. Za očekivati bi bilo da sad počnu govoriti o korupciji (kao da nije naslijeđena iz YU, a pošto nije trovana, normalno da se širi/la/), o zaduženosti (kao da i ona nije naslijeđena u početku), kriminalu kojeg prije toliko nije bilo (apetiti, apetiti...), o zavađenosti ljudi politikom (tko nam kriv što još nemamo kulturu razgovora i što nam nedostaje Veliki brat sa svojim ti-to-ti-to kojeg se sluša bespogovorno), o nelikvidnosti (redovit tuđoj, rjeđe o svojoj) itd. Ali pretpostavljam da će malo biti odgovora na pitanje koje si postavio. Ono što ja vidim, a o čemu se i pisalo dijelom ovdje, od anonimnih i neanonimnih, vidim da se u ovoj našoj lošoj Hrvatskoj kuće grade (po Demerju), kupuju se novi auti, ide se na ljetovanja a bome i na zimovanja, mlađarija sve rjeđe hoda pješke ili vozi bicikl (tu su mopedi i motori, dakako, pa čak i auti), velik broj djece koje susrećem je sve manje odgojeno, rade se štete po pločama na ulazu u selu i s nazivima ulica, po demerskom domu, po našoj šumi i šumarcima i Lomnici smeća i otpadnog građevnog materijala je sve više, sve mlađi klinci piju alkohol i puše (i duhan i drogu) itd. E sad, je li baš toliko loše u državi i je li za sve što ne valja kriv netko drugi?

Višnja kaže...

Da li se je živjelo bolje nekad ili sad, gledano s različitih aspekata moglo bi se o tome polemizirati do Božića. Međutim, da je život bio opušteniji, da su ljudi imali više vremena jedni za druge, da se rod i familija poštivala, posjećivala i družila, da su se djeca igrala zajedno na polju, cesti, dvorištima... je. A svega nabrojenog i još gro toga fali u današnjem življenju i među svima, pa tako i ovdašnjim ljudima. Djeca se više ne znaju igrati kauboja i indijanaca, graničara, školice, gumi-gumi, crne kraljice, lanca probijanca... i Bog zna kakvih još igara koje smo mi, generacije prije nas i dosta generacija poslije nas izmišljali i igrali se. Ljudi su se otuđili jedni od drugih, jure za, više ne mogu ni tvrditi karijerom, nego za egzistencijom, hodaju cestom gledajući u pod zaokupljeni svojim mislima i brigama... Rijetko se sreće lice ozareno osmjehom, rijetko se izlazi vikendom, kako je to nekad bio običaj, rijetko se ide u posjetu i na razgovor k prijateljima. Izgleda da smo došli u fazu da nam se ne da ili pak nemamo vremena ni napisati e-mail prijatelju, kamoli ga nazvati, popričati s njim ili pak kojim slučajem otići s njim na kavu.
Kud bi se tu još mogla uklopiti i poljoprivreda i rad na zemlji, zbilja ne znam. Na žalost, to je spalo na par staraca koji su još donekle u stanju to raditi, veoma je malo mladih preuzelo brigu o zemlji i poljoprivredi.
Dao dragi Bog da se sve ovo negativno što sam nabrojila promjeni, da se u glavama ljudi dogodi preokret i da se okrenemo jedni drugima i na koncu počnemo poštivati zemljicu koja nas hrani.

Anonimno kaže...

PERO S PILANE....sve je lakše kad si mlad,,,,s tim je sve rečeno

Demko kaže...

Zdemko
Eto, na kraju drugog dijela tvog komentara pogodio si točno u srž problema. Nije mi bila namjera raščlanjivati možebitne prednosti i nedostatke sadašnjeg i bivšeg ekonomskog (pa i političkog) ustroja. Više sam želio uprijeti prstom, odnosno usmjeriti poštovanu publiku na razmišljanje o ne samo ekonomskim posljedicama nazovimo ga tako - preokreta, već i onim sociološkim i kulturološkim, a koje su nam iz temelja promijenile život, čak možda više od samog načina privređivanja.
Inače, znaš li zašto je Kain ubio Abela? Zbog predugačkih komentara…

Višnja
Hvala na lijepom razmišljanju. Slažem se s tobom.

Pero s pilane
Molim te lijepo, a kaj to znači da ja nisam više mlad?!

Zdemko kaže...

Ni sokaci nisu što su bili.... pjevao je Marijan Majdak, jel tak? Vjerojatno se pod pojmom sokaci može puno toga obuhvatiti, ljudi npr. Pero s pilane je u pravu, iako njegova tvrdnja pokriva samo dio problematike.

Iako Biblija nije baš moj teren, ipak je u prvom biblijskom ubojstvu riječ o zavisti, zar ne? (Demko, ne ispravljam te jer znam da i ti to znaš). Napisao sam ti dugačke komentare da popunim mjesto onih koji neće napisati ništa. Ponavljam, za one koji imaju problema sa čitanjem, bilo kakvih problema, slikica na blogu ima dosta, i bit će. Uh, zbilja me buš nateral da poslušam i otvorim vlastiti blog, pa da me stalno ne kritiziraš.

Godine života nose svoje i čovjek si druge prioritete postavlja s novim desetljećima svoga bivstvovanja. Ili mu se oni sami nameću. Druge stvari ga počinju zanimati, usvaja dodatne ili nove vrijednosti, stariji umiru ili onemoćaju pa treba od njih preuzeti terete koje su oni u prvom redu vukli i nosili, i tak. Ne bih rekao da je u pitanju borba za (golu) egzistenciju. Nekima, sigurno jest, ali većini ipak nije. Jasno je samo po sebi da je ponuda svega oko nas veća, a veća dostupnost uzrokuje veće želje. A nemogućnost ispunjavanja želja sigurno uzrokuje frustracije i unutarnja rastrgnuća koja se izražavaju i prema van. Da, neki novi klinci imaju i neka nova zanimanja i igr(ačk)e, ali vidim ih ja da se još uvijek druže i igraju i da se smiju. I izlaze vikendom. Ne izlaze? E sad, koliko su oni i njihove igre čudni nama, toliko smo i mi (a vi stariji, koji bi htjeli biti mladi, još više!) čudni i smješni njima, s našim komentarima, zamjerkama, zaokupacijama i igrama. Poznati sukob naraštaja i poznati problem suđenja prema svojim mjerilima.

Kaj se tiče familija, ponavljam: pa tko nam brani da se češće i više družimo i posjećujemo? Većinom su u pitanju lažni izgovori i idenje crtom manjeg otpora. Kad se hoće, sve se može. Ako ništa, kad se mora. Tu je i pitanje jesu li i prema familiji i prijateljima porasla naša očekivanja, i suprotno, i jel se svi prema svima ponašamo korektno, familijarno i prijateljski.

Molim lijepo, slušam stalno kuknjavu kak se zemlja više ne obrađuje i kak se rijetko tko još bavi poljoprivredom. Pa ok, u čemu je problem, zakaj se ne prihvatimo onda zemlje, nego se svi nečeg drugog hvatamo. Ako je jedini razlog taj da se ne isplati, pa onda nemamo zašto kukati. Radimo ono što nam se isplati, i basta.

E da, kad je u prošlom mom komentaru bila riječ o kupnji novih auta (a tu nisam mislio na nikog konkretno, jer osobno ne poznam baš nikog tko je na friško kupio auto), kasnije sam se sjetio da se kupuju i novi traktori i strojevi...

I na kraju, nije problem samo u jednoj glavi, nego u puno glava, kad bi se u svima njima desio preokret, zbroj preokreta dao bi novu kakvoću. Je li to moguće?

Demko kaže...

ZDEMKO
Ne znam kakav bi događaj mogao izazvati preokret u većini glava. Bojim se kako je nešto takvo nemoguće, poglavito na ovom današnjem stupnju civilizacije koju bez imalo grižnje savjesti možemo nazvati civilizacijom egoizma i laži.
A, kad govorim o laži, ne mislim kako je laž samo ono što nam serviraju mediji i političari/vlastodršci, lažan je i cijeli materijalno-vrijednosni sustav: novi auti, kuće i druge stvari koje spominješ u svojim komentarima u velikoj većini slučajeva nisu kupljeni novcem zarađenim na stvaranju nove vrijednosti. Većinom je to novac od prodaje djedovine ili pak od kredita. Prodaja nasljeđa izaziva nove strukturalne probleme, raslojavanje te promjenu strukture stanovništva kao i načina življenja, a krediti pak njihove korisnike dovode u dužničko ropstvo. Dakle, možda je točno da se danas živi bolje ali to nije po onoj biblijskoj „ u znoju lica svog „. To je po meni i glavni uzrok globalne ekonomske krize…

Uf, i ja sam postao Abel…

Zdemko kaže...

Znao sam da ćeš poentirati sa (ras)prodajom djedovine, međutim mislio sam baš na one koji privređuju i zarađuju, ma koliko njih malo bilo.

Nema preokreta dok se ne preokrene u glavama kritične mase. Tako je bilo i 1990. i 1991. Plus vođa koji je u stanju povesti i voditi.

Bolji život nije određen samo sa stanjem u vlastitom novčaniku. Na sreću.

Anonimno kaže...

Na zalost, ovogodisnja nominacija i dodjela Nobelove nagrade je zavrsila. Nominirani ste za iducu godinu. I ne zaje..... se, bas mi je tak' dobro "sjelo" pisanje svo troje vas, vec dugo se niste nanizali becarca u ovakvom stilu. Demko, ocito sad vidis kakva tematika se dobro probavlja. A tu je itekako puno materijala. Mozda za iduci "broj" - gdo je moje guske kral??? Pa da ih se jos malo vise raspise!!! I zbilja, dajte se Demerci, bar vi mladji koji ste rodjeni s ugradjenim softverima i kompjuter vam je zamijenio olovku, dajte napisite nekaj kaj vi mislite. Makar i dvije recenice. Makar i s puno pravopisnih gresaka! Ovaj blog kao da je vec postao "stranacki", uvijek samo troje sjedi u prvom redu u Saboru, ostali se ili podsmjehuju ili se pravi preveliki da bi se to niih ticalo. Zivi se od malih stvari, a ne od velikih!!!! Aj' pozdraf! JA