KUD "ORAČ" NA CIPRU

        Kada je u travnju stigao poziv za PONOVNO sudjelovanje na Festivalu folklora mediteranskih zemalja, našem veselju nije bilo kraja.

        Prije tri godine također smo nastupili na toj manifestaciji i bilo nam je nezaboravno. Potajno smo se nadali ponovnom pozivu, mada su šanse za to izgledale neznatne ili čak nemoguće! Naime, svake godine pravo nastupa i sudjelovanja na spomenutom događanji ima samo jedno amatersko Društvo iz Hrvatske, a svima nam je poznato koliko Društava u Hrvatskoj postoji! Osim toga, izabrano Društvo ne smije nastupiti barem dvije godine nakon što je sudjelovalo te godine na Festivalu. Utisak koji smo ostavili, omogućio nam je poziv nakon samo tri godine na toj prestižnoj priredbi!

Dakle, nismo razmišljali ni trenutka  prihvatiti poziv ili ne! Odluka je donesena u 10-ak minuta, IDEMO!

        I tako su počele pripreme, intenzivna komunikacija s organizatorima na Cipru, potraga za najpovoljnijim avio-kartama, odabir koreografija i nošnji koje ćemo pokazati i prikazati na festivalu, itd., itd....

Došao je i dan polaska, pa krenusmo autobusom do Beograda, odande JAT-om na Cipar u Larnaku, prekrasni gradić na obali Sredozemnog mora, iz čije se pjene, baš na ciparskoj obali rodila Afrodita, boginja ljubavi i ljepote!

        Larnaka je sa 72 000 stanovnika treći grad po veličini na Cipru. Nalazi se na jugoistoku otoka. To je najstariji grad na Cipru. Smatra se da je nastao oko 4000 g. p. Krista. U starom vijeku se je zvao Kition (latinski Citium). Prema legendi ga je osnovao Noin praunuk Kittim. U početku je Kition bio fenička kolonija, a kasnije grčki grad. Tamo je rođen grčki filozof Zenon iz Kitija. Smatra se da se je sveti Lazar (kojeg je Isus uskrsnuo) preselio u Larnaku i postao njezin prvi biskup. U središtu grada dominira crkva sv. Lazara, koju smo mi već drugi put posjetili, a u kojoj se čuva sarkofag u kojem je sv. Lazar bio pokopan, odnosno, crkva je sagrađena na njegovom grobu.

Nedaleko od grada je slano jezero Haliki Larnakas.

Larnaka ima najveći aerodrom na Cipru. Danas je Larnaka značajna luka i važan turistički centar. Turiste najviše privlače brojne plaže u i oko grada. Posebno je popularna šetnica s palmama uz more.

        Festival je službeno trajao 4 dana i u ta četiri dana, mi smo imali 4 službena nastupa, od toga dva u Larnaki i po jedan u Nicosiji koji je glavni grad Republike Cipar i gradiću Geriju u kojem smo i za prošlog boravka na Cipru  također imali nastup. Izveli smo četiri koreografije i pokazali četiri vrste hrvatskih narodnih nošnji.

Nakon zatvaranja festivala i završne svečanosti, iznenadili smo se kad smo od organizatora primili poziv na razgovor i zamolbu od gradonačelnika Gerija da za njegove goste (tu su bili pravoslavni svećenici, parosi, prote, neki gradonačelnici i predsjednici ciparskih kompanija i udruga) izvedemo nastup s koreografijama po svom izboru!

Naravno da smo poziv prihvatili i izveli program od oko 30-ak minuta, koji je bio jako dobro prihvaćen i popraćen dugačkim aplauzima.

Naši su nam tamburaši ove godine osvjetlali obraz, u pauzama dok smo se presvlačili, svirali su spletove hrvatske i GRČKE glazbe, što je dodatno oduševilo publiku, odnosno, gradonačelnikove uzvanike, koji su čak uz svirku naših tamburaša i zaplesali.

        Moram reći da je uz sve obaveze i program koji nam je zadao organizator, a tu su predstavljanja Hrvatske pjesmom i plesom po trgovima i ulicama gradova Cipra, razgledavanja njihovih muzeja i znamenitosti, obaveznog cjelovečernjeg – svakovečernjeg programa, ostalo vremena i za kupanje, sunčanje, ispijanje kavica i koktela na plaži, noćne beach partye, pjevanje i veselje uz more...

        To je ukratko opis našeg ovogodišnjeg putovanja na Cipar, kojim smo ponovno oduševljeni i kojem se, sad se usudim reći na glas, ponovno veselimo!

                                                                                            by Višnja

                                                        

A VRGANJIMA NI TRAGA

         Nakon što smo poslije dugotrajne suše dočekali ponešto kiše, zaredale su se priče kako je sad ovdje, sad ondje niknulo pravo obilje vrganja, i bome tako je na nekim područjima doista i bilo. U to me uvjerio prijatelj koji mi je iz Tounja donio vrganja, ali već je bio pao dogovor da jedna „iskusna“ gljivarska ekspedicija ove nedjelje okuša sreću na domaćem terenu, točnije na Vukomeričkim goricama, i to na predjelu između Kupinečkog kraljevca i Dragonošca.

         Na ovom kratkotrajnom izletu naišli smo na više vrsta gljiva, od kojih je neka možda i jestiva ali budući da baš nismo poznavatelji ostavili smo ih tamo gdje smo ih našli…

         S obzirom da od vrganja nije bilo ni traga morali smo biti zadovoljn što smo našli barem dva „dedeka“.

                                            „Iskusni“ gljivari

      Na kraju smo ipak omastili brk impozantnom količinom livadnih pečurki (divljih šampinjona), koje smo nabrali tek kojih stotinjak metara od kuće. 

Od vrganja niti "V" ali dobro, nek je rit vidjela puta.

ONO ŠTO JESMO

Jedan poznati govornik je počeo svoj seminar tako što je podigao novčanicu
od 50 eura u vis. U prostoriji je bilo ukupno 200 ljudi.
Pitao je: "Tko želi ovu novčanicu?" Sve ruke su se podigle.
Nastavio je: "Ovih 50 eura dat ću nekome od vas, ali najprije ću još nešto napraviti." Zgužvao je novčanicu.
Potom je upitao: "Da li je još uvijek želite?" Sve ruke su bile i dalje u zraku.
Zatim je nastavio: "A kad ovo napravim?" Bacio je novčanicu na pod i cipelama je utrljao u prljavi pod.
Podigao je novčanicu, bila je zgužvana i skroz prljava.
"Dobro, tko je još uvijek želi?" Još uvijek su sve ruke bile podignute.
Onda je rekao:
"Dragi prijatelji, upravo smo naučili jednu vrlo vrijednu lekciju.
Što god da sam uradio s ovom novčanicom, vi ste je htjeli i dalje, jer ni u jednom trenutku nije izgubila na vrijednosti.
U svakom trenutku je vrijedila 50 eura!
Često nam se dogodi u životu da nas neko odgurne od sebe, da padnemo

nisko, da se osjećamo kao izgužvani i bačeni u blato. To su činjenice iz
svakodnevnog života. Ponekad se osjećamo kao da ne vrijedimo ništa."

Bez obzira što vam se dogodilo u životu ili će se tek dogoditi, Vi nikada nećete izgubiti na vrijednosti.
Bili prljavi ili čisti, izgužvani ili ispeglani, Vi ste i dalje neprocjenjivi za sve one koji VAS vole. . više od ičega na svijetu.
Naši životi se ne vrednuju prema onome što radimo ili koga poznajemo, već prema ONOME ŠTO JESMO.
Vi ste nešto posebno. . ne zaboravite to!

 Preneseno s: http://radujtesenarodi.blogspot.com/

KAMENI SVATI

         Stjecajem kojekakvih okolnosti već dobrano kasnim s reportom o nedjeljnom kratkom ali lijepom izletu na zapadne obronke Medvednice, točnije na Kamene svatove.

Lokacija koja se izvorno zove Začarani svati naziv Kameni svati dobila je prema naslovu Šenoine epske povijestice, u kojoj nam on na svojstven način prepričava narodnu legendu o nastanku dolomitnih stijena koje su nekad, nekoga podsjetile na svatove.

         Prema legendi, jedna svekrva nezadovoljna sinovljevim izborom proklela je svatove te su oni ostali zauvijek okamenjeni na obronku iznad Jablanovca. Ne znam kako je ova lokacija izgledala u povijesti, ali danas je tek na samome vrhu moguće vidjeti samo dva – tri „svata“ jer je cijelo područje obraslo gustom šumom koja će, po mom skromnom uvjerenju, uskoro zapriječiti jedinstven i nezaboravan pogled na Hrvatsko zagorje, Samoborsko gorje, Žumberak, a kažu kako se za jasnih dana mogu vidjeti Triglav i Kamničke Alpe.

Polazište inače jako dobro markirane planinarske staze je iz Jablanovca, gdje su mještani podigli lijep spomenik Augustu Šenoi.

Staza je većim dijelom vrlo strma, tako da sam „dušu ispustio“ ovako star i debeo, i još k tome slabo utreniran. Ipak, nisam smio prigovarati obzirom da je ovonedjeljna destinacija bila moj izbor, a još sam k tome mislio da mi neće biti teško…

Iako s „dušom na jeziku“ nakon otprilike sat vremena stigli smo do simpatične Planinarske kuće, u kojoj kuhaju odličnu kavu!

I konačno VRH: međutim imaju dva, a na ovom se nalazi planinarsku pečat

    Ovaj je navodno viši od onoga sa štambiljem

Na trećem , nešto nižem mjestu s kojega se također pruža prekrasan pogled postavljen je veliki metalni križ u spomen hrvatskim mučenicima

      Poučna ploča o dolomitnim stijenama

         Kao što sam već prije napomenuo same stijene koje one maštovitije podsjećaju na okamenjene svatove, poradi šumovitosti terena prilično su slabo vidljive. Donje fotografije su maksimalno što se u ovo doba godine može vidjeti. Ne znam, možda je slika za vrijeme mirovanja vegetacije bitno drugačija.

         Ono radi čega se svakako vrijedi popeti na ovo mjesto su prekrasni vidici:

Prilikom povratka smo pokraj staze uočili jednu ruševnu klet. Iznad ulaznih vrata stoji da su je 1911. godine podigli Josip i Kata BEDEK.  Kak je svijet mali, posvuda nailazimo na demerska prezimena!

Velebni križ u spomen hrvatskim mučenicima – pogled iz Jablanovca.

I na kraju jedna fotka s neplaniranim sadržajem: slikajući podnožje Križa neplanirano sam na spomenik „ugradio“ svoj lik. Eto, i to se događa.

JESEN RANA

           Demerske  jesenje  impresije

Jutarnjim suncem okupani Gaj laganim prelijevanjem svoje tamno zelene u zlatnožutu boju navješćuje nam još jednu ustaljenu mijenu godišnjih doba. Vremenom će ove naznake skore promjene postajati  izrazitije sve dok starac Gaj ne ostane potpuno bez lišća, te tako nag po tko zna koji puta ponovo utone u zadnju četvrtinu godišnje neumitnosti. I onda ponovo ispočetka, sve dok ova igra ne dosadi Velikom Kreatoru…

Močirad je do prije četrdesetak godina bio tek mali, plitki potočić koji bi rijetko ili nikada presušio. Šezdesetih godina prošlog stoljeća započeto je njegovo produbljivanje, najprije ručnim iskapanjem, a od kada strojevi „kolo vode“ Močirad je postao duboki melioracijski kanal, kojem nakon ovogodišnje žestoke suše naziv slobodno možemo promijeniti u Sušanrad!

Dok je u vinorodnim krajevima berba već dobrano započela, Demerci će lako obrati svoje brajde, tim više što su i na njima suša i mraz ostavili svoj zlokobni pečat.

Iako je Stvoritelj demersko područje nadijelio svakojakim darovima, što je posebno bivalo izraženo u jesensko vrijeme prebogato svakovrsnim plodovima, ove godine moramo biti zahvalni na tek pokojoj jabuci koja se, eto, nekako othrvala velikoj suši i ovom podneblju neprimjerenim temperaturama koje su nas ljetos žarile.

I dok će prinosi kukuruza biti bitno manji od uobičajenog prosjeka demerskih plodnih oranica, ipak možemo biti više nego zadovoljni budući da je u drugim krajevima, napose u Slavoniji, šteta gotovo stopostotna. Suša je također „zaslužna“ za puno raniji početak berbe, kukuruz se gotovo nikada nije brao već početkom rujna.

Jesen je i pravo vrijeme pripreme za hladno razdoblje godine, a kako živimo u vremenima kada se majka priroda zna žestoko poigrati s nama trebamo biti spremni i za možebitnu jaku zimu. Otkako su nam raspamećeni svjetski moćnici zbog astronomskih cijena nafte i plina ove izvore energije učinili nedostupnima, sve smo se više prisiljeni okretati tradicijskom  ogrjevu. Nažalost, vrlo skoro će nam europski birokrati otežati i zakomplicirati dostupnost i ovog energenta, a bez velikih površina šuma koje su naši stari stoljećima brižljivo odgajali ostali smo dekretom „narodne“ vlasti, još tamo polovicom prošlog stoljeća.

Dugačak je put od šume do tople peći! Iako je grijanje drvima momentalno najjeftinije ono je svakako i najmukotrpnije.

Jesenjim bojama dekorirani Srednji putic kao da nakon zavoja završava u poljima kukuruza. Mi koji ga poznajemo znamo i gdje mu je kraj, dok je za one koji gledaju tek fotografiju njegov završetak enigma…

Baš kao što je i putanja naših života vječita enigma jer nam nije dano znati kada i gdje je kraj (našeg) puta.

I dok svakodnevno promatramo neumitni smiraj dana, kao da nismo svjesni onog svog vlastitog smiraja što će jednom isto tako neumitno doći, i bilo kada došao mi ćemo još uvijek biti nespremni za rastanak s najljepšom kreacijom u svemiru, jedinom i neponovljivom Zemljom!

BL. MAJKA TEREZIJA

         Na današnji se dan spominjemo bl.Majke Terezije, osobe za koju možemo reći da je svojim nesebičnim predanjem bližnjemu obilježila dvadeseto stoljeće, Nju ne treba hvaliti jer će je njena djela hvaliti sve dok bude postojalo ljudske povijesti.

         Za ovu se prigodu prisjetimo njezine himne životu… 

                Himna životu

Život je ljepota - divi joj se!

Život je prilika - iskoristi je!

Život je san - pretvori ga u stvarnost!

Život je izazov - suoči se s njime!

Život je obveza - ispuni je!

Život je igra - odigraj je!

Život je dragocjen - pazi na nj!

Život je bogatstvo - sačuvaj ga!

Život je tajna - spoznaj je!

Život je ljubav - uživaj u njoj!

Život je borba - prihvati je!

Život je obećanje - ispuni ga!

Život je tuga - prevladaj je!

Život je himna - zapjevaj je!

Život je tragedija - uhvati se u koštac s njom!

Život je avantura - riskiraj!

Život je sreća - zasluži je!

Život je život - ne daj ga!


                                                Bl. Majka Terezija