četvrtak, 6. rujna 2012.

JESEN RANA

           Demerske  jesenje  impresije

Jutarnjim suncem okupani Gaj laganim prelijevanjem svoje tamno zelene u zlatnožutu boju navješćuje nam još jednu ustaljenu mijenu godišnjih doba. Vremenom će ove naznake skore promjene postajati  izrazitije sve dok starac Gaj ne ostane potpuno bez lišća, te tako nag po tko zna koji puta ponovo utone u zadnju četvrtinu godišnje neumitnosti. I onda ponovo ispočetka, sve dok ova igra ne dosadi Velikom Kreatoru…

Močirad je do prije četrdesetak godina bio tek mali, plitki potočić koji bi rijetko ili nikada presušio. Šezdesetih godina prošlog stoljeća započeto je njegovo produbljivanje, najprije ručnim iskapanjem, a od kada strojevi „kolo vode“ Močirad je postao duboki melioracijski kanal, kojem nakon ovogodišnje žestoke suše naziv slobodno možemo promijeniti u Sušanrad!

Dok je u vinorodnim krajevima berba već dobrano započela, Demerci će lako obrati svoje brajde, tim više što su i na njima suša i mraz ostavili svoj zlokobni pečat.

Iako je Stvoritelj demersko područje nadijelio svakojakim darovima, što je posebno bivalo izraženo u jesensko vrijeme prebogato svakovrsnim plodovima, ove godine moramo biti zahvalni na tek pokojoj jabuci koja se, eto, nekako othrvala velikoj suši i ovom podneblju neprimjerenim temperaturama koje su nas ljetos žarile.

I dok će prinosi kukuruza biti bitno manji od uobičajenog prosjeka demerskih plodnih oranica, ipak možemo biti više nego zadovoljni budući da je u drugim krajevima, napose u Slavoniji, šteta gotovo stopostotna. Suša je također „zaslužna“ za puno raniji početak berbe, kukuruz se gotovo nikada nije brao već početkom rujna.

Jesen je i pravo vrijeme pripreme za hladno razdoblje godine, a kako živimo u vremenima kada se majka priroda zna žestoko poigrati s nama trebamo biti spremni i za možebitnu jaku zimu. Otkako su nam raspamećeni svjetski moćnici zbog astronomskih cijena nafte i plina ove izvore energije učinili nedostupnima, sve smo se više prisiljeni okretati tradicijskom  ogrjevu. Nažalost, vrlo skoro će nam europski birokrati otežati i zakomplicirati dostupnost i ovog energenta, a bez velikih površina šuma koje su naši stari stoljećima brižljivo odgajali ostali smo dekretom „narodne“ vlasti, još tamo polovicom prošlog stoljeća.

Dugačak je put od šume do tople peći! Iako je grijanje drvima momentalno najjeftinije ono je svakako i najmukotrpnije.

Jesenjim bojama dekorirani Srednji putic kao da nakon zavoja završava u poljima kukuruza. Mi koji ga poznajemo znamo i gdje mu je kraj, dok je za one koji gledaju tek fotografiju njegov završetak enigma…
Baš kao što je i putanja naših života vječita enigma jer nam nije dano znati kada i gdje je kraj (našeg) puta.


I dok svakodnevno promatramo neumitni smiraj dana, kao da nismo svjesni onog svog vlastitog smiraja što će jednom isto tako neumitno doći, i bilo kada došao mi ćemo još uvijek biti nespremni za rastanak s najljepšom kreacijom u svemiru, jedinom i neponovljivom Zemljom!

4 komentara:

Tenor. kaže...

Bravo Demko, još jedan pekrasan post,hvala na trdu koji ulažeš u sve ovo.Mnogi profesionalci mogu se sakriti i mogu se posramiti kad vide tvoje prekrasne postove!

Stjepan Demko kaže...

Tenor, hvala Ti na podršci!

Anonimno kaže...

Tak radi pravi gazda drva na dvorštu i nema zime ..

Stjepan Demko kaže...

E, ova još moraju doći do dvorišta u kojem je peć...