SVJEDOK VREMENA

    U ovo vrijeme brzog protoka informacija nije neobično kada ne znamo što se događa ili postoji u našoj neposrednoj blizini; rekli bi naši stari da često „ne znamo kaj nam je pod nosom“. Svakodnevno smo zasuti pravom bujicom vijesti i podataka, i gotovo nam je nemoguće razlučiti bitno od nebitnoga, važno od nevažnoga… Tako je postalo uobičajeno da ono tamo daleko prihvaćamo kao jako važno i „in“, a ono naše i domaće uvijek je „out“. Naši bi preci rekli da „navek susedova krava bolje doji“.

   Siguran sam tako poštovani čitatelji, da većina od vas zna ili su čuli za najstariji i najveći hrast u stupničkoj šumi; pisalo se dosta o njem, a svojevremeno mu je fotografija bila na kalendaru…

    A, jeste li čuli za najstariji hrast u našoj, demerskoj šumi?

    Sigurno niste. Nažalost, sada kada većina od vas prvi put čuje za njega, najstariji demerski hrast mrtav je već nekoliko godina.

    Ovaj nijemi svjedok proteklih 4 – 5 stoljeća nalazi se uz autocestu Zagreb – Karlovac, između trećeg i četvrtog kilometra, nedaleko od naplatne postaje Demerje. Promjera oko dva metra, opsega oko šest metara, za života je bio pravi ponos svoje vrste. Poznavao je on mnoga pokoljenja Demeraca, mnogi su naši preci uživali u njegovom hladu, a mnoge se svinje sladile njegovim žirom… No, prije četrdesetak godina njegovo se okruženje počelo drastično mijenjati: samo desetak metara od stabla izgrađena je cesta, a nedugo zatim šuma oko njega je posječena. Nakon nekoliko stoljeća provedenih u dubokoj šumi postao je krajputaš. Nije mi poznato na koji je način izbjegao sječu „pod kosu“, možda je neki ondašnji šumar želio budućim generacijama pokazati koliko može „izdurati“ ova dugovječna biljka…

Div se vraća zemlji iz koje je potekao

Ogromno čvorište grana

Ostaci starog sjaja

Dojmljivo "podnožje"

    Bilo kako bilo, ovo je lijepo i razgranato stablo ostalo u svojoj osami ispraćati stotine i stotine tisuća automobila, koji su u proteklih gotovo četrdeset godina ovuda prošli. Nitko od putnika nije primjećivao ovog novopečenog krajputaša, koje se nikako nije mogao privići na novo okruženje. Tijekom godina okružila ga je mlada šuma, postao je još nezamjetljiviji. Vjerojatno nitko nije primijetio kada su se ovome starcu grane počele sušiti, a njegova krošnja iz godine u godinu bivati sve rjeđom i rjeđom, sve sušom i sušom. Prije dvije ili tri godine stari se hrast u potpunosti osušio. Sigurno su ispušni plinovi glavni uzrok smrti ovog višestoljetnog orijaša, koji se danas, kao nijemi svjedok vremena, sakriven krošnjama mladog drveća polako vraća zemlji iz koje je ponikao.

*Na izričit zahtjev obitelji, fotografija pokojnog Jure i hrasta je uklonjena.


XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX

1.veljače 2004. oboje su bili živi, i hrast i Jura

         Pozdrav od Demka!