NESPORAZUM

Različiti jezici, pa čak i lokalna narječja, često su velika prepreka u međusobnom sporazumijevanju ljudi. Tako je gotovo u svim sredinama tijekom ljudske povijesti dolazilo do pogrešnog međusobnog razumijevanja što je u multietničkim sredinama bivalo rjeđe budući da su se tamo različite kulture svakodnevno međusobno prožimale, pa onda ni jezici nisu predstavljali izrazitiji problem. Međutim, u krajevima jednoobrazne etničke pripadnosti svaki susret s predstavnikom drugog kulturnog okruženja izazivao je u najmanju ruku poteškoće u komunikaciji, pa je ponekad dolazilo i do komičnih situacija, poput istinitog događaja koji ću vam ovdje ispripovijedati.

Priča se dogodila u našem lijepom selu, davno u vrijeme kada je Hrvatska bila u sastavu Kraljevine Jugoslavije, u kojoj su za održavanje reda i zakona bili zaduženi žandari. Naravno, kako bi podanici bili pod strožim nadzorom žandari su u pravilu bili druge nacije, a u našemu slučaju žandar zadužen za Demerje bio je Slovenac prezimenom Drnošek.

Neću se osvrtati na ukupnost zaduženja kojima se rečeni žandar u to vrijeme bavio. Za ovu priliku važna je zapovijed temeljem koje je g.Drnošek u Demerje došao provesti istragu o, ni više ni manje nego, - silovanju!

Naime, kako je u tim vremenima svako predbračno „zbližavanje“ bilo nepojmivo, jedan tadašnji mladac kojega ćemo za ovu priču nazvati Ignac, bio je suviše nestrpljiv i suviše napaljen da bi čekao bračni blagoslov. Sačekavši pogodnu priliku,  svoje je „pravo“ prema odabranici (ili bolje reći određenici) koju ćemo ovdje nazvati Cilika, ostvario silom. Priča o ovome nasilnom činu došla je i do nadležnih redarstvenih struktura, i tako se rečeni žandar Drnošek uputio u Demerje…

Prije nego će saslušati glavne aktere,  Slovenac se odlučio malo raspitati među seljanima, pa je zatekavši na bunaru djevojku koju ću ovdje nazvati Roža, upitao:

„Jesi kaj čula gdo je pucu napastuval?“ [1]

Kako Roža nikada nije čula nikakav drugi govor osim lijepog demerskog dijalekta, potpuno je krivo shvatila žandarov upit, te mu odovori:

„Joj gospon, ja vam ne znam ni gdo bi pri nami imal pastuva, a pogotovo ne znam da bi ko na njega pucal !“[2]

Nije mi poznato kako je završila žandarova istraga, ni jeli uspaljeni Ignac odgovarao za svoju nestrpljivost. Ono što znam je da su se akteri ove priče kojima sam iz razumljivih razloga promijenio imena, poslije vjenčali, izrodili djecu i više manje sretno zajedno proživjeli svoje živote, te već dugo nisu s nama.

Ovu davnu zgodu od zaborava je sačuvao, i često mi je prepričavao, moj pokojni rođak i prijatelj Juraj Kuftinec.

---

[1] Jesi li čula tko je djevojku napastovao

[2] Joj gospon,ja vam ne znam tko bi kod nas imao pastuha, a pogotovo ne znam tko bi pucao na njega