Dragi
posjetitelji ovog skromnog bloga nemojte mi zamjeriti na možda pretjeranoj
emotivnosti ili pak poosobljavanju ovih stranica, jednostavno nakon skorašnjeg
slijeda događaja ne mogu drugačije pisati, a niti razmišljati.
Svakodnevno
smo svjedoci kako život sačinjavaju i oni lijepi ali i oni manje lijepi
trenuci. Ponekad nam se čini kako su se nad nas nadvile isključivo nevolje, ter
ne vidimo da je i patnja podložna mijeni te ni ona nije bez roka trajanja. Ipak, nekako
mi je baš ovo razdoblje života više prožeto patnjom nego ispunjenošću, koja
doduše nije sasvim osobna, no kako se tiče dragih mi osoba doživljavam je kao
svoju vlastitu.
Razlog mojeg
(ne)raspoloženja svakako nije današnja razvikana ekonomska (i moralna) kriza, uzrok mojem elegičnom osjećanju su
bolesti više osoba iz mojega sadašnjeg ili prošlog okruženja: kao da se jedna
loša vijest nastavlja na drugu, poput loše režirane trećerazredne sapunice…
Mogao bih
sada dugo raspredati o tome kako je zdravlje naše najveće bogatstvo, kako je lijepo
biti zdrav, te kako zdravlje valja čuvati ali kakve nam koristi od takvog
lamentiranja? Mislim da molitva i pozitivan
stav mogu puno više pridonijeti poboljšanju nečijeg zdravlja, kao i svekolikog
boljitka.
Stoga vas
ovog puta pozivam da mi se pridružite u dobrim željama i molitvama za ozdravljenje,
naročito mog mladog rođaka (i KUD-ove tamburaške uzdanice) Marka, zatim
prijatelja kojeg sam spominjao u postu o Modrušu, te prijatelja vama
poznatog kao komentatora koji se potpisuje s „primorski dolac“, a trenutno se
nalazi na liječenju u zagrebačkoj bolnici „Merkur“.
Sve njih,
kao i druge potrebite, preporučam u vaše molitve!
Nema komentara:
Objavi komentar