Možda će mi netko nakon ovoga
posta i prigovoriti kako se on ne uklapa u koncepciju mojeg bloga. Zato
unaprijed ističem kako se blog može
baviti i puno širim temama od onih naših domaćih, pa tako i širim društvenim
događanjima, pa i politikom. Tim više što se politika ionako bavi nama.
A, ništa kao politika čovjeka ne
može izbaciti iz takta, pa valjda zato ni ja nisam izuzetak. Naime na, najblaže
rečeno, reakciju me je natjerao jučerašnji zahtjev „Saveza antifašističkih
boraca“ hrvatskom Saboru da prestane biti pokroviteljem obilježavanja blajburških
žrtava! Za ne povjerovati! Savez/udruga među čijim je članstvom još možda i pokoji
živi egzekutor žrtava kojih se u Bleiburgu spominjemo, zahtjeva od Parlamenta
da praktički zabrani spominjanje zločina za koje neki i dan danas primaju
hrvatske mirovine. Što je doduše biološki gledano vrlo teško moguće, pa zato ne
bi bilo na odmet provjeriti koliko su godina 1945.-te imali ti primaoci partizanskih
mirovina. Zasigurno su poneki još bili na majčinoj sisi.
Dakle, kako me netko ne bi krivo shvatio,
nitko partizanima ne osporava ni njihovo pravo na svjetonazor, ni na
udruživanje, od njih se očekuje samo priznanje da su i oni činili zločine. I da se s time moraju suočiti. Isto tako kao
što se je s priznavanjem jasenovačkog zločina suočio jedan dio hrvatskog naroda.
Razlika je u priznavanju i posipanju pepelom. Zločin je zločin bez obzira u ime
kakvog je svjetonazora i u ime kakve politike počinjen, pa tako i sve žrtve
imaju pravo na spominjanje i obilježavanje, tim više što su njihove kosti još
uvijek skrivene u mnogim jamama diljem hrvatske i slovenske zemlje.
Naravno da jedna, u današnjim
razmjerima, minorna udruga ne bi mogla imati takav značaj kada podršku ne bi
imala među obnašateljima najviših dužnosti. Tu posebno moram spomenuti
predsjednika Josipovića kojemu se u Izraelu ukazala nekakva još živa „ustaška
zmija“, pa kada on vidi takve zmije, zašto onda ne bi postojali i (mladi) borci
protiv imaginarnog fašizma!? Uostalom, mnogi su i prije komotno živjeli od
borbe protiv fašizma dugi niz godinama nakon što je ovaj i praktično i formalno
zatrt.
Naredne srijede po katoličkome
kalendaru obilježavamo Pepelnicu, pa zato preporučam posipavanje pepelom svima koji
svoje partizanske grijehe i dan danas pokušavaju prikazati herojstvom, a to se
naravno odnosi i na one koji su naslijedili i danas žive njihov svjetonazor.
 |
| Mjesto partizanskog krvoprolića u Demerju (više o tome u svibnju) |
Broj komentara: 5:
PERO S PILANE...
Da oni bi htjeli da se ne prića o Blajburgu i hrv žrtvama da se zaboravi na partizanka zlodjela kako za vijeme rata tako i nakon rata.
A hrvatski antifašisti" koji do danas nisu shvatili zablude svoje mladosti nek se sjete pjesme partizana "Mrzimo vas!"
Pozdrav Peri s pilane, iako se ne poznajemo!
Obiteljska biografija trenutnog hrvatskog državnog poglavara je partizanska i ne može se drugo očekivati (apropo, sjećaš se Demko one neafirmativne priče o njegovom starom onog djedice-pjesnika na prošlogodišnjoj bleiburškoj komemoraciji, koji je njihov zemljak?). Čudno bi bilo da je obratno. Možda mu se čak zato i ne može zamjeriti. Možda.
A tko je gledao samo sinoćnji nastavak emisije o Titu (http://www.youtube.com/watch?v=3rVfstgJ5mU), emisije koje autori i svjedoci vremena u njoj - da spomenem samo jednog: povjesničara Danijela Ivina, polubrata Slavka Goldsteina - ne spadaju u proendehazijsku struju, mogao se uvjeriti u par rečenica da se, kada je u pitanju zarobljavanje protivničkih vojski od strane partizana i postupanje sa zarobljenicima, radilo o sustavu, smišljenom, planiranom, pripremanom i organiziranom. I drugo, da za nezakonite likvidacije zarobljenika nitko nije odgovarao po zapovjednoj odgovornosti (ustanovljenoj, ako se dobro sjećam, za suđenja američkim mafijašima, potom primjenjenoj na nurnberškom i najnovije na haškim suđenjima), što razumijeva i sprječavanje tih i takvih likvidacija i kažnjavanje onih koji su ih počinili.
Oni koji su vladali do 90-tih sad vladaju njihova djeca šta drugo možemo očekivati nažalost.Partizani sramitese svojih nedjela kao i Tita mega ubojicu 20- tog stoljeća.
Pripadnici brozovog režima, kao školski primjer totalitarnog mentalnog ustroja, smatrali su se jedinim posjednicima istine i etičkih normi. Kojih se onda nisu pridržavali valjda po onoj Orwelovoj da su „neke životinje jednakije od drugih“.
Žalosna je činjenica da takvih mišljenja i svjetonazora ima i među našim seljanima, pa čak i među onima koji su 1945.-te mogli omirisati nevino prolivenu krv u krčelićevom štaglju. Umjesto kritičkog sagledavanja žalosne prošlosti, većina koji su im svjedočili i nakon 1990. – te i dalje šute. Ovih šutećih svjedoka sve je manje među živama, a izgleda da su svojim nasljednicima propustili reći cijelu istinu. Naročito njezin krvavi dio…
A Demko, znaš i sam, pričao sam ti, da su pojedinci u Demerju pravdali svoje stare da ne bi posvjedočili povijest time da baš ne čuju dobro, a na primjedbu da za ispripovijedati nešto ne treba se dobro čuti odgovorili su da su stari... A bio si, s druge strane, u prilici čuti i sam kako srčano i odlučno povijest svjedoči star i gotovo gluh čovjek...
Objavi komentar