petak, 29. ožujka 2013.

VELIKI PETAK

Veliki je petak dan spomena Kristove muke i smrti te liturgijskoga sudjelovanja na tom događaju spasenja, najvidljivijem u postu žalovanja koji se toliko ukorijenio u svijest rane Crkve da se taj običaj na Zapadu proširio na sve petke i subote u godini. Prema svjedočanstvu iz 2. st., post je bio strog, bez uzimanja ikakvoga jela i pića četrdeset sati. Voda i kruh bili su dopušteni samo bolesnicima i slabima. Taj post nije korizmen, tj. pokornički, već vazmen, jer govori o življenju prijelaza iz muke u uskrsnuće.






Najzanimljivija imena kojima se nazivao Veliki petak u prošlosti svakako su ona koja u sebi kriju pripremu za Uskrs. Tako se može naći naziv »Petak prije velike noći« ili »Feria sexta maior«, tj. Veliki petak. Stare galske knjige Veliki petak i subotu zovu zajedničkim imenom »biduana« (dvodnevlje). Od sadašnjega nazivlja, pozornost privlači njemačko ime, »Karfreitag«. U pozadini se krije staronjemački izraz koji znači »sprovodni jecaj, jauk«, povezujući to s Kristovom mukom.

Dok u prvim stoljećima kršćani nisu imali posebno liturgijsko slavlje na Veliki petak, u 4. st. oblikovala su se različita neeuharistijska slavlja. U Jeruzalemu su se vjernici okupljali ujutro na Golgoti radi klanjanja Kristovu križu, a popodne su se okupljali radi službe Riječi s čitanjem navještaja Muke. Upravo je u Jeruzalemu postojala težnja da se ponovno predstavi Kristov život na liturgijski način, povezujući to s opisanim mjestima i vremenima, te je kao takva nadahnula i zapadnu liturgiju Velikoga tjedna. U početku je dostajala služba Božje riječi, a tamo gdje su Crkve posjedovale relikvije Svetoga križa _ što je prema predaji bio slučaj u Rimu od 4. st. _ ubrzo se uvodi obred klanjanja križu.

Točniji podaci o liturgiji toga dana postoje tek od 7. st. Križu su se osim klerika klanjali i laici, a osim dva starozavjetna čitanja, čitala se i Muka po Ivanu. Svečana molitva vjernika zaključivala je tu liturgiju, sve dok u 7. st. nije došlo do uvođenja svete pričesti na taj dan. Tijekom srednjega vijeka (osobito od 10. st.), ono što je u početku bio jednostavan obred pričesti, razvilo se u »misu pretposvećenih darova« (missa praesanctificatorum) s umetkom nekih dijelova euharistijskoga slavlja, ali bez euharistijske molitve. Ta se liturgija slavila oko sata smrti Gospodnje, to znači poslije devetoga časa (oko 15 sati), no u kasnome srednjem vijeku ta se služba premjestila ujutro. U slavlju prije podne izgubljen je liturgijski smisao, te se 1955. ponovno vraća vrijeme slavlja na deveti čas. Danas o tome ne postoje detaljniji propisi, pa je - ako pastoralni razlozi to zahtijevaju _ tu liturgiju moguće slaviti i kasnije.

Boja koja se koristi u liturgiji je crvena, boja mučeništva i pobjede (a ne crna kao nekada), čime se naglašava da ovaj dan nije dan tuge, već razmatranja smrti Kristove kao izvorišta našega spasenja. Jednostavnost ustroja ujedno je i snaga izražajnosti ovoga slavlja. Bez posebnih uvodnih obreda liturgija započinje gestom prostracije ili klečanja. Službenici dolaze do oltara koji je ogoljen i prostiru se pred njim. Svećenicima se preporučuje da učine gestu prostracije koja je puno izražajnija od klečanja, a ujedno je i rijetka u liturgiji na Zapadu.

U liturgiji Riječi prvo čitanje pruža ujedno i usmjerenost čitanja Kristove muke u liku Sluge Gospodnjega (»on grijehe mnogih ponese na sebi«). Drugo čitanje iz Poslanice Hebrejima govori o uzvisivanju velikoga svećenika Krista koji je postao početkom spasenja. Zatim se čita ili pjeva evanđeosko izvješće o Muci iz Ivanova evanđelja. Način je jednak onome na Cvjetnicu: bez svijeća, tamjana, bez pozdrava puku i bez znaka križa.

Tipičan je element Velikoga petka litanijska molitva vjernika; tipična zbog svoje prepoznatljivosti, jer je to izvorno svjedočanstvo prvotnoga kršćanstva koje je ostalo do naših dana, dok je molitva vjernika koju danas nalazimo u euharistijskome slavlju bila zapostavljena i obnovio ju je tek Drugi vatikanski sabor. Najprije se najavi tema nakane, a zatim slijedi kratka stanka i na kraju zaključna molitva.

Drugi dio liturgije Velikoga petka obilježen je klanjanjem križu, koje u svojoj dinamici s jedne strane govori o drvetu kao nositelju smrtnoga ploda, a s druge o drvetu koje nosi plod života. Govori dakle o napetosti, prizivajući otajstvo proslave i Isusova božanstva. Prekriveni se križ nosi do oltara, u pratnji upaljenih svijeća. Križ se otkriva u tri stupnja, svaki put uz pjevane riječi: »Evo drvo križa...« te svaki put podižući intonaciju zapjeva. Nakon svakoga od tri zaziva vjernici kleknu i mole u šutnji. Otkriveni se križ stavlja na rub prezbiterija ili ga drže dva službenika, nakon čega započinje klanjanje.

Kod klanjanja križu vjernici, klerici i laici, prolaze ispred križa i časte ga poklecanjem ili ljubljenjem ili pak nekim drugim prikladnim znakom. Zajednica ili zbor za to vrijeme pjevaju stare i dirljive pjesme križu. Osobito su dojmljivi prijekori (»Improperies«) u kojima se čuje Božje pitanje: »Puče moj, što učinih tebi?« Bog svome narodu govori što je sve za njega učinio, a on mu je ipak uzvratio razapinjanjem. U tome se kontekstu nalazi i bizantski element »Trisagion« (Triput svet) koji se obično pjeva i grčkim riječima. Prijekori se prvi put javljaju u 9. st. Tu je i himan iz 6. st. »Usta moja« s antifonom »Križu sveti«. To je izvanredna kompozicija Venancija Fortunata iz Poitiersa. Veliča se drvo križa po kojemu dolazi spasenje i sve to s osjećajnim i poetskim nabojem. Himan unosi svjetlo u tamu kojom odiše obred klanjanja križu.

Treći dio liturgije je sveta pričest. Oltar se pokrije oltarnikom i donese se Presveto s mjesta na kojemu je pohranjeno. Slijedi obred pričesti, počinjući molitvom »Oče naš». Nakon kratke molitve u tišini, mole se dvije molitve: popričesna koja zahvaljuje za život, darovan smrću i uskrsnućem Kristovim, te molitva nad narodom koja je također vazmene naravi, spominjući našu nadu u uskrsnuće s Kristom. Crkva zatim uranja u tišinu iščekivanja Uskrsnuća.
                              Izvor: http://www.bijakova.com/Blagdani/Blagdani_09.htm






Nema komentara: