četvrtak, 24. siječnja 2013.

GDJE SMO I KAMO IDEMO



        

         Umjesto odgovora komentatorima na prethodni post odlučio sam se na malko širi osvrt o trenutku i okolnostima našega sveukupnog bivstvovanja u danom nam vremenu i prostoru.
         Najprije se zahvaljujem svima koji komentiraju moje tekstove, te time sudjeluju u razmjeni mišljenja kao i širem sagledavanju pojedinih tema i situacija. Samo komentiranje nečijeg postupka i/ili mišljenja već je aktivno sudjelovanje u nečem što se događa, dakle davanje vlastitog obola istom događanju. Nasuprot tome, šutnja – iako je se smatra znakom odobravanja – je u svojoj najdubljoj suštini nečinjenje, nečinjenje koje nas onda svrstava među dionike krivnje za ono što smo  zbog svoje neaktivnosti dopustili da se dogodi!
         Upravo tako! Sve društvene devijacije kojima smo svjedoci događaju nam se zbog naše šutnje, neaktivnosti i nečinjenja! Primjere za ovo ne treba daleko tražiti, oni su naša svakodnevica. Tako je na svima nama i odgovornost za probleme funkcioniranja bilo koje zajednice, pa tako i sela odnosno lokalne (samo) uprave. Zagradu sam upotrijebio iz razloga što je samouprava tek floskula kojom se služe političari, a u biti i na lokalnoj razini interesi stranaka prevladavaju nad interesima mjesnog stanovništva, što znači da o sudbini i one najmanje ulice odlučuju interesi stranaka, a ne njezini stanovnici. Stranke su interesne skupine ili pak predstavnici tih skupina, a njihov najbitniji interes je novac kojem žele upravljati na svim razinama – sve po onoj narodnoj: onaj tko med vrca, taj i prste liže. Naravno, pri takvom načinu vladanja najvažnija je umješnost uvjeravanja pa i potkupljivanja lokalnih aparatčika te izabranih poslušnika, koji onda valjda i sami sebe uvjere kako rade u „višem“ interesu, dok su u stvari samo pijuni u rukama mnogo većih igrača. Mislim kako je za ovo primjer bliske nam donedavne saborske zastupnice koja je „svim srcem“ branila politiku sada već osuđenog premijera, više nego dovoljno ilustrativan.
         Još bolji primjer  pogodovanja stranaka interesnim skupinama možemo vidjeti na „višoj“ političkoj razini. Tako smo ovih dana svjedoci suglasja „crvenih“ i „plavih“ oko zakona koji će pogodovati jednostavnijoj rasprodaji onoga što je još ostalo od hrvatskog bogatstva.
         S druge pak strane, masovni mediji oblikuju mnijenje širokog puka već prema želji vlasnika ili naručitelja, a one rijetke koji se usuđuju povikati „car je gol“ proglašavaju teoretičarima zavjere, čudacima, nazadnjacima, protivnicima „napretka“. A rečeni „napredak“ ide u smjeru još većeg bogaćenja već ionako ultrabogatih vladara u sjeni, i naravno - prema tzv. novom svjetskom poretku. No, to je već preširoka tema za ovaj skromni blog, pak se radije idemo baviti započetom temom.
         Dakle, zbog opisanih ukupnih društvenih i političkih okolnosti, čovjek, pojedinac, građanin postaje malodušan, rezigniran, i nezainteresiran za zajedničke nevolje. Stav „što ja tu mogu“ postaje prevladavajuće mišljenje, a pojačano kritiziranje svega i svačega tek je ispušni ventil za „nerješive“ i „višom“ silom uvjetovane probleme. I tu smo došli do biti problema: ovakav član zajednice sigurno neće samoinicijativno uzeti lopatu i ići čistiti snijeg. Ne zato što je lijen. On jednostavno čeka da će problem riješiti oni koji se svakodnevno busaju u prsa svojim zalaganjem za naš boljitak! Nažalost, na neodređeno vremensko razdoblje izgubljen je osjećaj zajedništva i solidarnosti, a otuđenost je postala sveprisutna i rasprostranjena čak i u malim sredinama.
         Kako za svaki problem postoji  rješenje, i ovdje se moramo upitati što i kako dalje. Najprije svakako moramo uzeti u obzir činjenicu  da će političari i dalje nastaviti s nametanjem svojih stavova/interesa. Na nama je pak da se tome suprotstavimo svim mogućim legalnim načinima: glasovanjem protiv onih koji su to zaslužili, neizlaskom na izbore, poništavanjem listića, prosvjedima, pismima, građanskim neposluhom itd.
Najvažnije što možemo učiniti je djelovanje na osvješćivanju ljudi otupjelih od medijskih „tretmana“, poticanje na proširenje svijesti i prije svega na ČITANJE , jer smo postali nacija koja najprije ne čita, a onda naravno ništa niti ne zna, osim naravno onog što „oni“ žele da znamo! Razgovarajte s ljudima i širite im vidike, usmjeravajte ih na to da računala, facebook i internet ne služe samo za zabavu, već su to jedini  još donekle slobodni (iako nadzirani) mediji. Nadalje, bilo bi jako dobro kada bi se građani masovnije samoorganizirali u razne asocijacije i udruge doista neovisne od politike, iako se ovo pokazalo gotovo nemogućim u našim (demerskim) uvjetima. Na svaki mogući način potrebno je političarima „dahtati za vratom“, kritizirati ih, tražiti svoja prava, danonoćno nadzirati njihov rad. Sve njih, a naročito one na mikrorazini treba naučiti kako su tu da bi služili, a ne kako bi im se služilo. Oni konačno moraju shvatiti kako su izloženi javnoj prosudbi, te moraju zaboraviti na nekadašnju nedodirljivost. Žalosti činjenica što je još uvijek vrlo živo staro poimanje „zaslužnosti“ dužnosnika, pa me je tako nedavno jako oneraspoložio mail u kojem jedna inače vrlo draga osoba traži od mene da više ne spominjem njenog muža, jer se on eto svim silama bori za interese Demerja!
Uskoro će lokalni izbori, a to je dobra prilika za preispitivanje svih koji su nam uoči prošlih izbora nešto obećali. Zato predizborne skupove ne treba izbjegavati, već se odazvati što masovnije, i to s konstruktivnim pitanjima i traženjem konkretnih obećanja i odgovora. Stare letke s onim divnim obećanjima svakako im treba dati na uvid!
Eto, potroših ponešto vremena za kojim doista ne bih žalio kada bi barem deset posto mojeg čitateljstva to doista i pročitalo. To se nažalost sasvim sigurno neće dogoditi. Podsjećam zato na jedan stariji tekst, u kojem sam obećao platiti kavu svakom tko mi se javi da je pročitao rečeni post. Naravno, nisam se imao razloga istrošiti. Zato ovaj put ne nudim ništa. Tek vas po tko zna koji put podsjećam da su ljudi snaga, snaga koje nismo svjesni!

4 komentara:

Tenor. kaže...

Dobar tekst Demko,ja sam ga pročitao u potpunosti pa bez obzira na ovo oko kave na kraju teksta mi će mo nju svejedno popiti prvom prilikom,a što se tiče one spomenute izrečice, ja sam sebi zato nabavio pčelice pa sad i vrcam med i ližem prste.
Pozdrav svima !!!

LO 8 kaže...

Jako dobro, štivo je odlično i ribe na kraju su kapa na sve.
Slažem se u potpunosti s tobom Demko. Ako je čovjek izabran od naroda onda i tome narodu treba služiti i biti mu na raspolaganju. To je očito nekima neshvatljivo. Naša inertnost opčenito rezultat je što nam je svima dosta politike i političara. Na lokalnoj razini trebamo ljude koji znaju, mogu i žele nešto učiniti za bolji život u našem mjestu.
Dakle, treba organizirati "male" da protjeraju "velike" RIBETINE.

Stjepan Demko kaže...

Tenor, lako nama s tobom koji vrcaš i ližeš svoj med. Problem su oni koji prste ližu, a ne brinu se o pčelicama.
LO 8, veliko hvala na razumjevanju. Ako već na idućim izborima ne dopustimo tzv. velikim igračima da nas zalude svojim već izlizanim pričicama, jako, jako ćemo napredovati...

Anonimno kaže...

tekst je malo opširan obzirom na malu intelektualnu i akademsku zajednicu ali ti svejedno nastavi puku otvarati oči.