Danas po
katoličkom kalendaru slavimo Majku Božju Bistričku čije su svetište u Mariji
Bistrici rado posjećivali naši preci, a ono je isto tako i danas omiljeno odredište naših hodočašća. U
prošlosti su se ova hodočašća zbog represije komunističkih vlastodržaca ponekad
pretvarala u prave pustolovine, a za ovaj put vas pozivam da pročitate
zabilješku bl. Franje kardinala Kuharića,
te saznate kako je to bilo 1948.
„Bilo
je utješnih vjerskih slavlja i očitovanja. Hodočašća na Mariju Bistricu bila su
lijepo posjećena. Lijep broj hodočasnika je pješačio. Uvijek sam pratio pješake
pješice. Imali smo jednu zgodu koju vrijedi spomenuti. Vlasti su na razne
načine nastojale otežati hodočašća da bi ih pomalo ugasile. Ali to nije
uspjelo. Dapače, ta su hodočašća u to vrijeme bila još više produhovljena. U
Mariji Bistrici je bilo zabranjeno trgovanje, vrtuljci itd. To se proštenište
oslobodilo od mnogih sadržaja koji samo umanjuju pravi duh hodočašća.
Mi pješaci smo dolazili po velikoj žegi umorni poslije
podne u svetište Majke Božje, ali smo bili radosni. Godine 1948. smo odlučili
promijeniti program. Mjesto da krenemo u rano ujutro, odlučili smo krenuti
navečer u 8 sati računajući da ćemo tako doći ranije u svetište i da ćemo
izbjeći najveću žegu. Mislili smo manje pokornički, a više ljudski. Međutim,
mala pokora nije izostala. Bilo nas je svih hodočasnika oko 200. Bilo je
muževa, žena, mladih, čak i djece. Oko jedan sat iza ponoći stigli smo do
Jakovlja. Zaustavili smo se za odmor. Tu je i kapela. Muškarci su uglavnom
ostali na cesti. Ja sam se povukao pred kapelu. Bile su tu i neke hodočasnice.
Došao je jedan čovjek i pitao:“Što vi tu
radite?“ – Odgovorio sam:“Odmaramo se!“ – On je kazao:“Ne smijete biti tu!“ –
„Zašto?“ – upitao sam! Nisam dobio odgovor jer je na cesti nastala neka
prepirka. Među muškarce je došao čovjek u civilu i počeo tražiti legitimacije.
Neki su pokazali osobne karte, a neki su se usprotivili s pitanjem:“Tko si ti?
Legitimiraj se ti!“ – Čovjek koji je pristupio k meni sišao je među ljude na
cesti, kad je čuo prepirku, i ta su se dvojca povukla.
Slutio sam napad. Takvo je bilo vrijeme. Nosio sam sa
sobom sveto ulje za bolesničko pomazanje, ako bi tko bio ranjen. Rasporedio sam
hodočasnike tako da je jedna grupa muškaraca bila na čelu povorke, a druga je
bila zalaznica. Ženski svijet i djecu smo smjestili u sredinu tih grupa.
Odlučili smo ići samo glavnom cestom, bez skretanja na prečace. I krenuli smo u
takvoj „strateškoj formaciji“.
Krenuli smo i šutljivo hodali koji stotinjak metara, a
onda je napadnuta zalazna grupa u kojoj sam se i ja nalazio. Najprije je
nastupila panika, svi smo potrčali naprijed. Upozorio sam da se ne silazi s
ceste. Osvrnuo sam se natrag i vidio da čovjek leži na cesti. Potrčao sam
natrag prema njemu, kad sam u noćnom sumraku primijetio čovjeka koji prilazi k
meni s nekim štapom. Zamahnuo je da me udari po glavi. Ja sam instinktivno
pružio ruke s torbom za obranu pa sam oslabio udarac. Ipak sam dobio načelu
„zvijezdu“. Čovjek koji je ležao na cesti ipak se podigao. Napadači su se
povukli nakon što sam ja „pogođen“.Koliko ih je bilo,
ne znam. Možda ona
dvojca. Zvonar Dragutin Slunjski iz Rakovog Potoka „zaplijenio“ je letvu i kapu
jednom napadaču. To je bio njegov trofej. Kad je napad prestao, pribrali smo se
i brojili „žrtve“. Najteže je bio
izudaran Lujo Holetić, moj povremeni stanodavac u Sv.Martinu. On je slavio 40.
godišnjicu svojih hodočašća k Majci Božjoj Bistričkoj. On je ležao na zemlji,
vidljivo izudaran bio je i Ivan Razum, moj stalni stanodavac. Još su neki imali
tragove udaraca.. Ja sam nosio na čelu „zvijezdu“, nastavili smo put cestom,
uglavnom šutljivi. Komentari „borbe“ su došli kad se razdanilo. Mjerila se hrabrost
pojedinih „junaka“ uz šaljive primjedbe.Hodočašće se pretvorilo u vedri hod
hodočasnika koji su i napad shvatili kao malu pokoru.
Stigli smo već u sunčanom jutru u Stubičke Toplice. Tu
smo se dulje odmarali od „borbe“. Stigli smo u Mariju Bistricu u ranim satima
poslije podne. Nismo izbjegli žegu. Svećenici hodočasnici su sjedali u
ispovjedaonice da budu na uslugu pokornicima. Ja sam bio zbog svoje „zvijezde“
na čelu posebno privlačan hodočasnicima pa sam ispovijedao do skoro dva sata
iza ponoći. Bilo je to naše najvedrije hodočašće.
Nismo doznali tko su napadači, ali možemo zaključiti da
su možda išli za nama jer su dobro poznavali ciljeve.
S bistričkih hodočašća pamtim sljedeću zgodu. Iz Bistrice
smo se vraćali vlakom. Od Podsuseda do Samobora putovali smo „Samoborčekom“.
Pala je noć. U vagonu nije bilo svjetla. Bio sam s hodočasnicima, a nalazio se
u vagonu jedan milicioner. Hodočasnici su pjevali svete pjesme, a on je to
branio. Kad je pjesma utihnula, netko iz kuta postavi pitanje:“Kako to da smo u
staroj Jugoslaviji smjeli to pjevati, a sada ne smijemo?“ Milicioner je stajao
u sredini vagona. Odgovorio je kao da daje svečanu izjavu:“Ja ću vam kazati:
Onda nije bilo slobode, sada je sloboda!“ To je primjer kako i pojam slobode
može biti promijenjen.“
(citat iz teksta F. Kuharića: „Sjećanja na mladost,
kraj i ljude“,
objavljenog
u monografiji „Pod Okićem)
Nema komentara:
Objavi komentar