Iako sutrašnji dan nije državni praznik on zato nema ništa manju važnost za Hrvatsku od njezinih drugih praznika koji slave značajne datume naše povijesti, budući da je na taj dan 1992. godine Republika Hrvatska međunarodno priznata od dvanaest članica Europske unije, i da tim danom počinje njezina pravna egzistencija na međunarodnom planu. Naravno, onima koji to nisu proživjeli, teško je dočarati kakvo je oduševljenje vladalo Hrvatskom toga dana, a osobno mogu posvjedočiti kako je to bio jedan od najveselijih dana tijekom inače teškog razdoblja osamostaljivanja naše zemlje.
Vijest o priznanju prvi je puta službeno objavljena u večernjem TV dnevniku HTV-a, nakon čega je cijeli Zagreb odjekivao od pucnjave iz „svih raspoloživih sredstava“. Na taj su način građani iskazivali svoje oduševljenje međunarodnim priznanjem Hrvatske, u to je vrijeme sve bilo pod oružjem tako da se ovakav oblik iskazivanja veselja tada nije smatrao neprimjerenim. Međutim oni koji su se zatekli na otvorenom nisu znali o čemu se radi pa su bili su dovedeni u nedoumicu: tako sam i sam zatekavši se na peronu zagrebačkog kolodvora zajedno s putnicima pobjegao u pothodnik koji povezuje perone, jer smo pomislili da je riječ o još jednom iznenadnom zračnom napadu jugosrpske tzv.JNA na Zagreb! Zabuna je trajala kratko jer su nas ubrzo kolege „motorolom“ obavijestili o čemu se radi. Nažalost, i dalje smo morali biti na oprezu jer su „lojalni“ stanari okolnih vojnih stanova svoje „oduševljenje“ međunarodnim priznanjem Hrvatske iskazivali pucnjavom po peronima, te je prava sreća što nije propucan nitko od putnika ili osoblja.
Danas, dvadeset godina poslije teško je povjerovati kako se nakon tako mukotrpnog izlaska iz jugoslavenske asocijacije Hrvatska nalazi pred ulaskom u novi brak, u novu asocijaciju. Ovoga puta najveću i najmoćniju do sada, u kojoj će predstavljati smiješno mali, beznačajni postotak, u kojoj neće biti u prilici na ništa utjecati niti o bilo čemu odlučivati, a od koje će koristi imati samo bezdušni političari koji je u nju izručuju. I nemojte poslije pitati tko je zato kriv. Dio krivice snosi svatko od nas jer smo šutjeli dok su se kojekakvi antihrvatski likovi polako pod krinkom demokracije uvlačili u sve pore hrvatske Države. Krivi smo i što lako opraštamo i zaboravljamo, što nismo zahtijevali provedbu lustracije, i što smo vjerovali u nekakvo pomirenje.
Sada je teško, bolje reći nemoguće ispraviti pogreške, i nema nam druge nego proći kroz katarzu zvanu EUropska unija i svega što će iz toga proslijediti. Možda hrvatski narod nakon ovog pročišćenja izađe zreliji i jači. Ako tada hrvatski narod još još bude postojao.
Vijest o priznanju prvi je puta službeno objavljena u večernjem TV dnevniku HTV-a, nakon čega je cijeli Zagreb odjekivao od pucnjave iz „svih raspoloživih sredstava“. Na taj su način građani iskazivali svoje oduševljenje međunarodnim priznanjem Hrvatske, u to je vrijeme sve bilo pod oružjem tako da se ovakav oblik iskazivanja veselja tada nije smatrao neprimjerenim. Međutim oni koji su se zatekli na otvorenom nisu znali o čemu se radi pa su bili su dovedeni u nedoumicu: tako sam i sam zatekavši se na peronu zagrebačkog kolodvora zajedno s putnicima pobjegao u pothodnik koji povezuje perone, jer smo pomislili da je riječ o još jednom iznenadnom zračnom napadu jugosrpske tzv.JNA na Zagreb! Zabuna je trajala kratko jer su nas ubrzo kolege „motorolom“ obavijestili o čemu se radi. Nažalost, i dalje smo morali biti na oprezu jer su „lojalni“ stanari okolnih vojnih stanova svoje „oduševljenje“ međunarodnim priznanjem Hrvatske iskazivali pucnjavom po peronima, te je prava sreća što nije propucan nitko od putnika ili osoblja.
Danas, dvadeset godina poslije teško je povjerovati kako se nakon tako mukotrpnog izlaska iz jugoslavenske asocijacije Hrvatska nalazi pred ulaskom u novi brak, u novu asocijaciju. Ovoga puta najveću i najmoćniju do sada, u kojoj će predstavljati smiješno mali, beznačajni postotak, u kojoj neće biti u prilici na ništa utjecati niti o bilo čemu odlučivati, a od koje će koristi imati samo bezdušni političari koji je u nju izručuju. I nemojte poslije pitati tko je zato kriv. Dio krivice snosi svatko od nas jer smo šutjeli dok su se kojekakvi antihrvatski likovi polako pod krinkom demokracije uvlačili u sve pore hrvatske Države. Krivi smo i što lako opraštamo i zaboravljamo, što nismo zahtijevali provedbu lustracije, i što smo vjerovali u nekakvo pomirenje.
Sada je teško, bolje reći nemoguće ispraviti pogreške, i nema nam druge nego proći kroz katarzu zvanu EUropska unija i svega što će iz toga proslijediti. Možda hrvatski narod nakon ovog pročišćenja izađe zreliji i jači. Ako tada hrvatski narod još još bude postojao.
Nema komentara:
Objavi komentar