ponedjeljak, 13. listopada 2014.

OKIĆU U POHODE



             Ostaci starog grada Okića nalaze se na vrhu stožaste hridine kojom  završava hrbat Plešivice.  Ovaj srednjovjekovni burg prvi se put spominje 1183. godine, a  pod raznim je gospodarima bio naseljen do 1616. godine, kada njegovi posljednji gospodari sele u obližnji Kerestinec.
         S vrha Okić-grada pružaju se prekrasni vidici prema Zagrebu i Pokuplju što je povijesno bilo od vrhunskog obrambenog značenja, dok je sama konfiguracija terena burg činila gotovo neosvojivim. Njegova povijest jamačno ne započinje rečene 1183. godine, već seže pokoje stoljeće unatrag tako da  ukupna starost današnjih jadnih i nezaštićenih ostataka premašuje tisuću godina.
         Valja naglasiti kako je i prvi pisani spomen Demerja usko vezan s središtem onovremene političke župe  - Okićem! Točnije, Demerje se prvi put spominje 1280. godine u darovnici Ivana Okićkog kojom dio svog brezovičkog posjeda daruje cistercitima.




         Iako sam na ovim drevnim zidinama bio već više puta, izlet na Okić mi nekako dođe kao posjet dalekoj rodbini ili nekom dragom, bliskom prijatelju, druženje s kojim nikada ne dosadi, i kojemu se uvijek radi vraćam.
         Ekipa u sastavu Martin, Filip, Matija, i moja malenkost, krenula je preko Svetog Martina pod Okićem, i Podgrađa, do zaselka Domovići. Na kraju Domovića je uređeni izvor nakon kojeg nas dobro markirana staza vodi sve do spoja sa stazom koja od Novog sela Okićkog vodi do planinarskog doma „Maks Plotnikov“(411 m) pod Okićem. Uslijedila je okrijepa ukusnim štrudlama koje nude u domu, a nakon toga nas samo desetak minuta nešto oštrijeg uspona dijeli od susreta s starcem Okićem, koji za gotovo 500 metara, točnije 499 m nadvisuje more.
Posebno mi je drago što su mladi suputnici kao pripadnici modernog, urbanog naraštaja bili više nego oduševljeni ovim kratkim susretom s poviješću, a još su ih više oduševili prekrasni vidici koji pucaju s Okića.
Pri povratku smo svratili do litice na kojoj alpinisti uvježbavaju svoje vještine koje su nam  ljubazno demonstrirali, te nam čak ponudili da se okušamo u penjanju. Što se toga tiče, Martin i ja smo se smatrali  malko prestarima, dok mlađi dio ekipe nije skupio dovoljno hrabrosti.
Povratak prema Domovićima nije zahtijevao neki posebni napor, tim više što smo se spuštali prepuni prekrasnih dojmova. Ipak, za traženje kestena uz stazu priznajem više nisam imao snage.
Eto, treba samo imati volje, uskladiti obaveze, i zagarantirano nećete žaliti na vremenu koje ste potrošili na  ovakav mali izlet.


Izvor u Domovićma

Okrijepa na izvoru

Nikuda bez mobitela

Martin i Štef ispred planinarskog doma pod Okićem
Strmi uspon prema ostacima srednjovjevkovnog burga

Jedan od pogleda

Matija, Filip i Martin ispod starih zidina

Alpinisti se pripremaju za uspon na liticu

Mukotrpno ali spretno penjanje

Efektni silazak po užetu

Opet na sigurnom

Okrijepa prije povratka. Nadam se da se vlasnik vinograda neće ljutiti.


Sve fotografije su snimljene mobitelom budući da sam i dalje bez foto-aparata: moj stari Olympus se više ne isplati popravljati, a kako ne želim kupiti bilo kaj još ćete neko vrijeme biti prisiljeni gledati fotke s mobitela. Osim ako se ne pojavi neki sponzor....
Još slikica s Okića su mi obećala poslati ova dva picopevca sa zadnje slike, ali nisu poslali...




     Nadopuna 14.10.2014
     Kritika je djelovala. Evo malo Filipovih slika:

Kavica na raskrižju planinarskih staza


Na starim zidinama
Slikanje
Ispod svoda nekadašnje kapele


Uhvatio me iz krivog kuta...
Uspon


Veterani




4 komentara:

ZGodna kaže...

Tko je ovaj zgodni, jaki, nabildani intelektualac akademik u zelenoj majici? ;)

Anonimno kaže...

Iz pouzdani izvora znam da je Matija taj koji se usro popest

Stjepan Kos kaže...

Al je teško "provaliti" komentatore!
Ajde cure , kaj čekate malo pohvalite mlane planinare!

Stjepan Kos kaže...

mlade