ponedjeljak, 3. ožujka 2014.

A DA POČNEMO OD SEBE?



   
 
        Sam život jest promjena. Jer kada bi bio statičan, kada se ne bi kretao i kada ne bi bio u stalnoj mijeni ne bi ni bio život!  Mijena je dakle stalna, a to onda znači da kada priželjkujemo bolji život onda ustvari priželjkujemo kvalitativnu promjenu, naravno onu koja ide u uzlaznome pravcu.
         No manimo se filozofiranja, jer i bez puno, ili bolje reći bez ikakvog promišljanja svakome je jasno da kvaliteta današnjeg života klizi silaznom putanjom, i to ne samo u Hrvatskoj. O uzročnosti financijsko-materijalne komponente pada kvalitete današnjeg života puno je toga rečeno i napisano, a osobno sam sklon uvjerenju onih koji tvrde kako je aktualna ekonomska kriza namjerno kreirana od strane bolesno bogatih moćnika iz sjene, koji Svijet vode prema tzv. Novom svjetskom poretku.
         Bilo kako bilo materijalna strana krize nije tema ovog posta, i o njoj ćemo razglabati nekom drugom zgodom. U ovom postu želim se osvrnuti na jedan drugi aspekt pada kvalitete života, i to na onaj koji ne možemo izmjeriti količinom novca ili nekog drugog materijalnog dobra, govoriti ćemo o aktualnim duhovno-moralnim devijacijama odnosno o utjecaju političko-povijesnih okolnosti na mentalitet naših ljudi.
 Sa sigurnošću možemo tvrditi kako danas u našoj zemlji prevladava gubitnički mentalni sklop, čak bih se usudio reći da kao nacija bolujemo od kompleksa manje vrijednosti! Predvođeni amoralnim političkim skupinama (koje smo sami izabrali), gacamo u negativnom nasljeđu dvaju totalitarnih režima, a ono dobro, kvalitetno kulturno i mentalno nasljeđe stečeno u trojedinoj kraljevini izblijedilo je protijekom mnogih desetljeća. I ne samo izblijedilo, čak bi bilo točnije reći kako danas u nama nije ostalo gotovo ništa od Austro-ugarske uljudbe budući da smo se tijekom dviju Jugoslavija previše poistovjetili sa našim istočnim susjedima.
Za one koji će mi radi ove tvrdnje skočiti na glavu za početak podastirem samo jedan mali primjer gruntovnice koje su do dolaska jugosrpske čizme bile vođene austrijskom pedantnošću, dok je stanje zatečeno po raspadu zadnje Jugoslavije više nego katastrofalno[1], što je naravno posljedica bizantske radne inferiornosti. Nažalost,  ta površnost, neodgovornost, i lijenost, dodatno su zacementirane svime što je proizašlo iz one poznate parole „Snađi se druže“, a koju smatram izvorom mnogih zala kojima smo danas svjedoci i čije posljedice moramo trpjeti. Jer, snalazili su se drugovi kako su znali i mogli, ali sve dok su bili pod totalitarnom kontrolom njihovo snalaženje uglavnom je bilo unutar donekle podnošljivih granica. U posljednjem desetljeću bivše Juge, nakon Brozove smrti, stvari su se polako počele otimati kontroli: apetiti drugova su porasli, a javljaju se i začeci korupcije visokog školstva koja će kasnije, po osamostaljenju, toliko uznapredovati da će biti najveći uteg u demokratizaciji i svekolikoj uljudbi hrvatske države.
Dakle, površnost, neodgovornost, lijenost itd., koje su danas prisutne kako među širim narodnim/radničkim masama, tako i među društveno-političko-vlasničkom „nadgradnjom“, nisu prirođene hrvatskom nacionalnom biću. Ove (i druge) negativne karakteristike uzrokovane su negativnim nasljeđem dviju Jugoslavija. Dokaz za prethodnu tvrdnju imamo u našim iseljenicima, koji promjenom okruženja postaju marljivi, pedantni i odgovorni, što po svojoj prirodi i jesu.
Domaće je pak okruženje još uvijek problematično, budući da su gore spomenuti drugovi presvukli kapute, i dok je cvijet Hrvatstva svojom krvlju crtao granice Ove Države, gospoda bivši drugovi malo po malo rastočili su gotovo sve temelje materijalne egzistencije građana. Rastakanjem  temelja zdrave ekonomije našli smo se u stanju iz kojeg niti najveći radoholičari,  najmudriji gospodarstvenici i najspretniji poduzetnici ne vide izlaza, a stotine tisuća ljudi je ostalo bez ikakve mogućnosti privređivanja. One pak koji imaju sreće još raditi možemo podijeliti u dvije temeljne grupacije: one koji na bilo koji način rade za „državu“, i one zaposlene u tzv.realnom sektoru.
Zaposlenicima u državnim službama gotovo da   i nisu umanjivana radna prava u odnosu na bivšu državu, a to je postignuto jakim sindikalnim akcijama ranih devedesetih. Danas ipak dolazi do reduciranja radničkih prava i u javnom sektoru, te je pod pritiskom svjetskih moćnika izvjesno izjednačavanje javnog s realnim sektorom, na čemu zdušno radi sadašnja sluganska vlada. No unatoč priličnoj zaštićenosti, u javnom su se sektoru događale i te kako velike promjene na gore. Od devedesetih na ovamo kao rezultat neprikrivenog nepotizma  buja zapošljavanje, posebice u birokratskim zanimanjima, a paralelno s time dolazi do sve većeg zapostavljanja stručnosti na svim poljima tako da danas na mnogim mjestima umjesto kvalitetnih i stručnih ljudi imamo politički podobne s jedne, i ariviste s kupljenim diplomama s druge strane. Usuđujem se tvrditi kako je korupcija u visokom školstvu jedan od glavnih uzročnika stanja u kojemu se danas nalazimo.
Na drugoj pak strani imamo zaposlene u realnom sektoru koji su na svojim plećima najviše osjetili prelazak iz jugosocijalizma u divlji kapitalizam. Oni i danas rade u gotovo robovlasničkim uvjetima od čega ih traljava državna vrhuška nije u stanju, a i ne želi zaštititi.

Dakle, u svim segmentima društva postoje devijacije kojima su isto tako svi nezadovoljni, te zadovoljnom  izgleda jedino politička oligarhija iako zato nemaju baš osobitog razloga.
Svi priželjkujemo promjene ali se postavlja pitanje jesmo li se mi sami zaista spremni mijenjati!? Moramo naime biti svjesni činjenice kako je kriza toliko duboka da teško može biti riješena (i) bez promjena nas samih kao pojedinaca koji tvore ovu bolesnu cjelinu. Pogledajmo kako to izgleda na par karakterističnih primjera:
-  Kritiziramo nesposobnu vladu i parlament. Međutim, žalosna je činjenica da smo ih mi sami izabrali. Sada kada je vrag  odnio šalu svi vičemo: „nisam ja glasal za njih“, a ipak je nemoguće da glas dva-tri bedaka ikoga dovede na vlast. Za to je ipak potrebno mnogo glasova. Dobro, reći ćete, pogriješili smo. Ali kada bi tu pogrešku trebalo javno iskazati na recimo demonstracijama, onda se je jako teško oteti udobnosti domeka , a uostalom „i kaj ja tu morem“!
-  Državni uredi, službe i  agencije su korumpirani. Vjerojatno jesu. Ali kada nam zatreba upis u gruntovnicu, potvrdu da pokojna prababa više nije živa ili pak neki drugi papir, odmah se sjetimo šulkolege ili daleke rodice koja radi u općini, ne bi li izbjegli čekanje u redu. Ne daj bože ako nam treba nešto složenije, tada smo spremni preokrenuti i nebo i zemlju u potrazi za što debljom „špagom“.
-  Zdravstveni sustav je korumpiran.  Ovo ćemo glasno tvrditi sve dok se ozbiljno ne razboli bliski član obitelji. E, tada okrećemo ploču i bacamo se u potragu za šogorove kume sestričnom koja doduše radi u susjednoj birtiji, ali je njezina teta firmana kuma glavnoj sestri na X.  odjelu, koja je pak bivša žena od doktora koji jedini može pomoći. Naravno, novac i sve vrste darova, od čokolade do pečenog odojka i pršuta uopće nisu u pitanju, ta ipak je riječ o zdravlju! Kad pak nismo baš prejako bolesni, ma kojem je doktoru opće prakse naškodio kakav poklončić, a i njegova medicinska sestra će uz dvajspetdeka kave biti ljubaznija. Bože moj, i zubar će krunicu malko ubrzati ak mu nekaj donesemo…
-  Prometni policajci su podmitljivi. Poneki policajac zasigurno i je podmitljiv, ali kada se dogodi da nas ulove u „nehotičnoj“ prebrzoj vožnji, ili nekom drugom sranju, brzo se sjetimo sudruga iz vojske ili s ratišta, a koji poznaje podzapovjednika policijske postaje Vranino selo, koji je pak kum od nadređenog policajcu koji vas je haltovao. I onda na kraju: „vrag jebi mater kompjuterizaciji, radi koji si niš više nemreš pomoći“,  a zato nije mogel pomoći niti prije spomenuti kum…
-  Danas se ljudi uopće ne znaju parkirati. Makar je u ovome jako puno istine, to znaju tvrditi i oni koji se pravila pridržavaju samo tamo gdje su sigurni da neće izbjeći kazni. Ma pogledajte samo parkirane ispred ulaza u Mercatone, oni bi, unatoč tome što tamo ima barem tri rali parkirališta, parkirali na samome ulazu.
-  Većina Hrvata, preko 90%, su katolici. Ako je to tako, baš me zanima tko je onda glasao za ove što su danas na vlasti: ateiste i agnostike. Isto me zanima odakle su došli svi ti silni lopovi, psovači, kockari, lažovi, brakolomci, i da ne nabrajam dalje. Teško da bi svi stali među onaj sitni postotak onih koji se ne izjašnjavaju vjernicima!


Mogli bi još dugo ovako nabrajati, pričati o zapošljavanju preko veze, o kupovanju mirovina, o kupovanju raznih diploma, o neplaćanju i utaji poreza, krivokletstvu, itd, itd.
Sve se ovo ne događa bez nas, i svi smo se nažalost navikli komotnom tumačenju pravila onda kada je naša koža u pitanju. Isto tako svi bi htjeli promjene prema uređenome društvu. Zato ponavljam pitanje iz naslova ovog posta:
A da počnemo od sebe!?


[1] Zagrebačka gruntovnica još uvijek nije sređena, pa u njoj i dan danas, kao posljedicu jugosrpske „pedantnosti“ možete vidjeti da je brezovička župna crkva upisana kao „Crkva Velike gospojine“!

2 komentara:

LO 8 kaže...

Uh,"teško" štivo si nam napisal ovaj puta. Ma koliko pošten svatko od nas bio ili si samo misli da je pošten, teško mi je povjerovati da se gotovo svatko bar jednom nije našao u jednom od tvojih primjera koje navodiš.

Mislim da nije preveliki grijeh, kada si u situaciji pomoći bližnjima, jer ako ti zatreba uvijek će se naći netko da pomogne tebi. To znam iz vlastitih primjera. Oni, "koji čine dobro uz naknadu" dođu na svoje kad tad i to znamo, imamo dovoljno godina.

Oni koji su doveli do krize morala i svega ostaloga, sigurno neće poći od sebe i promijeniti se jer imaju toliko energije da su promijenili poštene i radišne ljude, na način da šute i misle si svoje.

I još samo ovo, bilo je i onih koji su se pobunili, zovu iz zviždačima, nažalost niti jedna ih vlast nije zaštitila, jako su bijedno završili.

Što nam ostaje "voziti slalom" dok se u HR ne pojavi nova i mlada skupina političara koja će imati motivacije i snage promijeniti situaciju na bolje. Nisam pesimista, ali to čemo zasigurno još dugo čekati. Problem je što svi mi, a vjerujem i vladajući znaju uzroke ovakovog stanja, ali eto odlučili su se na saniranje posljedica, a rješnje je otklanjanje uzroka.

Zašto je tome tako, ne znam, ali u štivu si napomenuo da se stvara neki novi poredak, time si mi tutnuo bubu u uho. Neće biti dobro, jer iz sadašnje krize na svim poljima, ne može ispasti ništa dobro pa tako niti novi poredak.

Spomenuo si također naše ljude vani, kako su radišni i marljivi, dobro su plačeni za svoj rad i rade za dobre gazde.

Dakle što nama treba DOBAR GAZDA pod čijim vodstvom bi u tijeku 5 do 10 godina nestalo barem 80% svega negativnog što nam se događa. Do tada čemo tražiti žnorice, špagice pa čak i štrike da si pomognemo i olakšamo, pa to je ljudski.

Ne zamjerite, malo sam podijelila razmišljanja s vama, nadam se da neću doživjeti velike osude.

Stjepan Kos kaže...

Hvala na komentaru!
Ne znam zašto bi doživjela osude. Ovo je jedno lijepo, trezveno i vrlo realistično razmišljanje, s kojim se netko nužno ne mora slagati ali ga mora uvažavati. Svakako je točno da se kvarnosti stečenih tijekom dugih desetljeća ne možemo riješiti preko noći, te da moramo „voziti slalom“ sve dok se ne na vidiku ne ukaže neka nova, pozitivna politička snaga koja će zemlju povesti prema svjetlu na kraju tunela. To će se možda dogoditi, a možda i neće. Zato uvijek moramo biti spremni i za onu lošiju varijantu, te nastojati biti što bolji u „vožnji slaloma“!