ponedjeljak, 28. listopada 2013.

Samo Bog uvijek zna...


         Često se u kolopletu života nađemo u situaciji koja nam toga trenutka izgleda teška i bezizlazna. Međutim, kasnije nakon određenog vremenskog odmaka, u većini slučajeva, ispadne kako se ta naoko loša situacija preokrenula u našu korist. Baš kao što jedna stara uzrečica govori: „Kada Bog zatvori vrata, otvori prozor“.
         Zato, ma koliko nas životne okolnosti pritisnule, nikada ne smijemo očajavati; mi nismo u mogućnosti sagledati cijelu priču, dano nam je vidjeti tek jedan njezin dio iz kojeg možemo izvući (i) krivi zaključak.  Nažalost takve krive zaključke često donosimo nesvjesni ruke Onoga Koji je uvijek nad nama…

         Sve ovo lijepo oslikava stara kineska priča u nastavku posta, a koju posvećujem meni bliskoj osobi koja se momentalno nalazi u vrlo neugodnoj životnoj situaciji. Vjerujem kako će se ta neugodna situacija brzo okončati, i ostati u sjećanju kao tek jedna uspješno savladana životna prepreka.

SREĆA ILI NESREĆA?

U jednom selu u Kini živio je veoma siromašan starac, ali su mu čak i carevi zavidjeli jer je imao predivnog bijelog konja. Nudili su mu ogromne sume novca za konja, ali starac bi uvijek odgovorio: "Ovaj konj za mene nije samo konj, on je osoba. Pa kako se može prodati osoba, prijatelj?"

Iako je bio siromašan nikada nije prodao konja. Jednog jutra je otkrio da konj nije u štali. Ubrzo su se okupili ljudi iz cijelog sela, i rekli mu: "Ti nerazumni starče! Znali smo da će ti jednog dana ukrasti konja. Bilo bi bolje da si ga prodao. Kakva nesreća!" Starac je odgovorio: "Nemojte ići tako daleko govoreći to. Jednostavno recite da konj nije u štali. Ovo je činjenica, a sve ostalo je sud. Da li je ovo nesreća ili sreća ne znam, jer je ovo samo dio priče. Tko zna što će uslijediti?" Ljudi su se smijali starcu i rekli kako su znali da je pomalo lud.


Međutim, jedne noći, nakon petnaestak dana, starčev konj se iznenada vratio. Nisu ga ukrali već je pobjegao u divljinu. Ali, nije se vratio sam. Sa sobom je doveo dvanaest divljih konja. Ponovo su se ljudi okupili i rekli: "Starče, bio si u pravu. Ovo nije bila nesreća, nego se zaista pokazalo da je sreća." Starac je odgovorio: "Ponovo idete predaleko. Recite jednostavno da se konj vratio... Ko zna da li je to sreća ili ne. To je samo dio priče. Kako možete prosuditi o čitavoj knjizi pročitavši samo jednu rečenicu?" Ovaj put ljudi nisu rekli ništa, ali su u sebi mislili da griješi. Najzad, zar mu nije došlo dvanaest prelijepih konja?
Starac je imao sina jedinca koji je počeo dresirati divlje konje. Samo sedam dana kasnije pao je sa jednog od njih i slomio obije noge. Ljudi su se ponovo okupili i ponovo su rekli: "O kakva je ovo nesreća. Tvoj sin jedinac se ne može osloniti na svoje noge, a u tvojoj starosti bio ti je jedina podrška. Sada si siromašniji nego ikad." Starac je odgovorio: "Vi neprestano sudite. Ne idite tako daleko. Recite samo da je moj sin slomio noge. Niko ne zna da li je ovo nesreća ili sreća. Život dolazi u dijelovima i više od toga  nije nam dano."
Nekoliko tjedana kasnije zemlja je ušla u rat, i svi mladići iz tog mjesta bili su zavojačeni. Samo je starčev sin ostao, jer je bio onesposobljen. Cijeli grad je plakao i tugovao, jer zemlja je gubila rat, i znali su da se većina mladića nikada neće vratiti. Došli su kod starca i rekli: "Bio si u pravu starče!“. Pokazalo se da je to bila sreća. Možda je tvoj sin ozlijeđen, ali je još uvijek sa tobom. Naši sinovi su zauvijek izgubljeni." Starac im je odgovorio: "Vi uvijek iznova sudite. Recite samo to da su vaši sinovi odvedeni u rat, a moj nije. Samo Bog, onaj koji sve poznaje od početka do kraja, zna da li je to sreća ili nesreća."
kineska priča

 



kineska priča


 


SREĆA ILI NESREĆA?

U jednom selu u Kini živeo je jedan veoma siromašan starac, ali su mu čak i carevi zavideli jer je imao predivnog belog konja. Nudili su mu ogromne sume novca za konja, ali starac bi uvek odgovorio: "Ovaj konj za mene nije samo konj, on je osoba. Pa kako se može prodati osoba, prijatelj?"
Iako je bio siromašan nikada nije prodao konja. Jednog jutra je otkrio da konj nije u štali. Ubrzo su se okupili ljudi iz celog sela, i rekli mu: "Ti nerazumni starče! Znali smo da će ti jednog dana ukrasti konja. Bilo bi bolje da si ga prodao. Kakva nesreća!" Starac je odgovorio: "Nemojte ići tako daleko govoreći to. Jednostavno recite da konj nije u štali. Ovo je činjenica, a sve ostalo je sud. Da li je ovo nesreća ili sreća ne znam, jer je ovo samo deo priče. Ko zna šta će da sledi?" Ljudi su se smejali starcu i rekli da su znali da je pomalo lud.
Međutim, jedne noći, posle petnaest dana, konj se iznenada vratio. Nisu ga ukrali već je pobegao u divljinu. Ali, nije se vratio sam. Sa sobom je doveo dvanaest divljih konja. Ponovo su se ljudi okupili i rekli: "Starče, bio si u pravu. Ovo nije bila nesreća, nego se zaista pokazalo da je sreća." Starac je odgovorio: "Ponovo idete predaleko. Recite jednostavno da se konj vratio... Ko zna da li je to sreća ili ne. To je samo deo priče. Kako možete prosuditi o čitavoj knjizi pročitavši samo jednu rečenicu?" Ovaj put ljudi nisu rekli ništa, ali su u sebi mislili da greši. Najzad, zar mu nije došlo dvanaest prelepih konja?
Starac je imao sina jedinca koji je počeo da dresira divlje konje. Samo sedam dana kasnije pao je sa jednog od njih i slomio obe noge. Ljudi su se ponovo okupili i ponovo su rekli: "O kakva je to nesreća. Tvoj sin jedinac ne može ni da se osloni na svoje noge, a u tvojoj starosti bio ti je jedina podrška. Sada si siromašniji nego ikad." Starac je odgovorio: "Vi neprestano sudite. Ne idite tako daleko. Recite samo da je moj sin slomio noge. Niko ne zna da li je ovo nesreća ili sreća. Život dolazi u delovima i više od toga nam nije dato."
Desilo se da je posle nekoliko sedmica zemlja ušla u rat, i svi mladići iz tog mesta bili su regrutovani. Samo je starčev sin ostao, jer je bio onesposobljen. Ceo grad je plakao i tužio, jer je zemlja gubila rat, i znali su da se većina mladića nikada neće vratiti. Došli su kod starca i rekli: "Bio si u pravu, starče. Pokazalo se da je to bila sreća. Možda je tvoj sin obogaljen, ali je još uvek sa tobom. Naši sinovi su zauvek izgubljeni." Starac im je odgovorio: "Vi uvek iznova sudite. Recite samo to da su vaši sinovi odvedeni u rat, a moj nije. Samo Bog, onaj koji sve poznaje od početka do kraja, zna da li je to sreća ili nesreća."
kineska priča
- See more at: http://znakoviporedputa.com/poucne-price/40-sreca-ili-nesreca#sthash.yfyaCMrO.dpuf

SREĆA ILI NESREĆA?

U jednom selu u Kini živeo je jedan veoma siromašan starac, ali su mu čak i carevi zavideli jer je imao predivnog belog konja. Nudili su mu ogromne sume novca za konja, ali starac bi uvek odgovorio: "Ovaj konj za mene nije samo konj, on je osoba. Pa kako se može prodati osoba, prijatelj?"
Iako je bio siromašan nikada nije prodao konja. Jednog jutra je otkrio da konj nije u štali. Ubrzo su se okupili ljudi iz celog sela, i rekli mu: "Ti nerazumni starče! Znali smo da će ti jednog dana ukrasti konja. Bilo bi bolje da si ga prodao. Kakva nesreća!" Starac je odgovorio: "Nemojte ići tako daleko govoreći to. Jednostavno recite da konj nije u štali. Ovo je činjenica, a sve ostalo je sud. Da li je ovo nesreća ili sreća ne znam, jer je ovo samo deo priče. Ko zna šta će da sledi?" Ljudi su se smejali starcu i rekli da su znali da je pomalo lud.
Međutim, jedne noći, posle petnaest dana, konj se iznenada vratio. Nisu ga ukrali već je pobegao u divljinu. Ali, nije se vratio sam. Sa sobom je doveo dvanaest divljih konja. Ponovo su se ljudi okupili i rekli: "Starče, bio si u pravu. Ovo nije bila nesreća, nego se zaista pokazalo da je sreća." Starac je odgovorio: "Ponovo idete predaleko. Recite jednostavno da se konj vratio... Ko zna da li je to sreća ili ne. To je samo deo priče. Kako možete prosuditi o čitavoj knjizi pročitavši samo jednu rečenicu?" Ovaj put ljudi nisu rekli ništa, ali su u sebi mislili da greši. Najzad, zar mu nije došlo dvanaest prelepih konja?
Starac je imao sina jedinca koji je počeo da dresira divlje konje. Samo sedam dana kasnije pao je sa jednog od njih i slomio obe noge. Ljudi su se ponovo okupili i ponovo su rekli: "O kakva je to nesreća. Tvoj sin jedinac ne može ni da se osloni na svoje noge, a u tvojoj starosti bio ti je jedina podrška. Sada si siromašniji nego ikad." Starac je odgovorio: "Vi neprestano sudite. Ne idite tako daleko. Recite samo da je moj sin slomio noge. Niko ne zna da li je ovo nesreća ili sreća. Život dolazi u delovima i više od toga nam nije dato."
Desilo se da je posle nekoliko sedmica zemlja ušla u rat, i svi mladići iz tog mesta bili su regrutovani. Samo je starčev sin ostao, jer je bio onesposobljen. Ceo grad je plakao i tužio, jer je zemlja gubila rat, i znali su da se većina mladića nikada neće vratiti. Došli su kod starca i rekli: "Bio si u pravu, starče. Pokazalo se da je to bila sreća. Možda je tvoj sin obogaljen, ali je još uvek sa tobom. Naši sinovi su zauvek izgubljeni." Starac im je odgovorio: "Vi uvek iznova sudite. Recite samo to da su vaši sinovi odvedeni u rat, a moj nije. Samo Bog, onaj koji sve poznaje od početka do kraja, zna da li je to sreća ili nesreća."
kineska priča
- See more at: http://znakoviporedputa.com/poucne-price/40-sreca-ili-nesreca#sthash.yfyaCMrO.dpuf

1 komentar:

LO 8 kaže...

Demko dugo te nije bilo, baš si mi falio, kad eto te opet lijepo štivo.

Točno je, nikad se ne zna da li je sreća ili nesreća ono što nam se događa, ali sigurno je da nam se ništa ne događa bez razloga. Ne treba suditi, treba biti strpljiv, vjerovati da je svevišnji nad nama i ako mu se molimo i vjerujemo biti će nam od pomoći.

Pozdrav !